Proljeće - ljeto 2005

  PARALITIČNI STIHOVI
  Ajla Terzić
 
 

Kada sam na jednoj internet stranici (www.omnibus.ba) naišla na prevod nekoliko pjesama Sylvije Plath (Lady Lazar, Authorica, Vertikalna sam, Vodeni nokturno i Paralizovana) iz pera Bjanke Alajbegović, zbilja sam im prišla s iskrenim zanimanjem. Ali, avaj! Loši prevodi su književnosti s ovih prostora učinili nepopravljivu štetu i uistinu je teško preći preko ovakvih stvari. Tugaljivo je što se napominje da je autorica i sama pjesnikinja pa bi kao trebala još i bolje znati kako na bosanskom dišu stihovi jedne od najvećih pjesnikinja 20. stoljeća. Uzmemo li u obzir rezultat njenog ne-truda, ostaje misterija šta je B.A. uopće ponukalo da se prihvati ovog mesarskog zadatka. Petica na kontrolnom iz engleskog? To što je negdje možda pročitala da pjesnici/kinje imaju običaj i prevoditi poeziju? Želja da svoje ime vidi pored imena izvrsne Sylvije Plath?

Čitateljici željnoj stihova odmah upada u oči da su stihovi nekih od pjesama zgurani jedan preko drugog te ne poštuju izvornu organizaciju, što je jedan od dodatnih problema. Suvišno je napominjati i da je za prevođenje – naročito poezije – potreban određen senziblitet, koji je u slučaju B.A. dosta upitan. Bio bi neiscrpan posao baviti se time pa ću se pozabaviti uglavnom nekim highlights, odnosno najistaknutijim biserima ovog nazovi prevoda. Zbog Sylvije Plath ali i zbog sebe same. Sramotno je, naime, da je ovo ostalo nezamijećeno. No kako je ovaj pseudoprevod objavljen i u glasniku Društva pisaca, notorno ispraznom naličju ovdašnje književnosti, sram neka bude i nekakvog urednika “Lica”, Asmira Urednog Kujovića. (No ovo je ionako tek jedan u nizu njegovih srodnih ‘doprinosa’ bh književnosti.)

Prva stvar koja mi je, blago rečeno, zasmetala jeste slijedeća i vrlo je banalna. I dosta nevjerovatna, moram dodati. Naime, u kvaziprevodu jedne od najpoznatijih pjesama Sylvije Plath Lady Lazarus posljednja tri stiha naprosto – nema. Da, dobro ste pročitali, nema ih. Ni na internet stranici na kojoj je objavljena niti u spomenutom časopisu. Bilo da B. A. nije okrenula slijedeći list ili joj se možda više svidjelo da pjesma završava sa stihom Oprez/Oprez. (što, moram priznati, u ovom kontekstu nije sasvim lišeno ironije), evo premijerno posljednjih stihova iz Lady Lazarus koje bh javnost nije imala priliku da upozna:

 

Out of the ash 

I rise with my red hair 

And I eat men like air.*

 

Hm, možda je nestašni golub odnio list papira s tom posljednjom strofom i sada se negdje duboko kaje.

No kako se dalje možemo uvjeriti, B. A. je dosta sklona ovim, da tako kažem, eliptičnim rješenjima. Recimo, u 6. strofi stiha

 

The grave cave ate will be

 

prevoditeljica je glagol ate naprosto izbacila. Tako osakaćeni stihovi lakonski glase: “Grobnica će biti” umjesto “Koje je grobna tama POJELA će biti.” Svojevremeno je Milan Kundera imao velikih problema sa prevodima svojih djela na francuski jezik, gdje su mu po čitavi pasusi biti izmijenjeni i izbačeni, o čemu i govori u Umjetnosti romana. Stoga mu za bosanski prevod u ovom duhu toplo preporučujem adresu ove istaknute pjesnikinje & prevoditeljice.

U istoj pjesmi, ni posljednji stih strofe

 

A cake of soap,

A wedding ring, 

A gold filling.

 

nije ostao van dometa ove osebujne prevoditeljske imaginacije. Naime, A gold filling po špekulaciji B.A. glasi “Zlatno punjenje”. Punjenje?! Hello!? O čemu se uopće ovdje radi? Možda o nekakvom zlatnom nadjevu za punjene paprike? I kakve to veze ima sa kontekstom? Golden filling je, jasno, zlatna plomba. Dakle, smjesa koju stomatolozi stavljaju u zube i, između ostalog, tek jedna u nizu od ljudskih relikvija koje su prikupljali nacistički zločinci. I da parafraziram Sylviju Plath iz spomenute pjesme: Ovo me zbilja izluđuje!

Slijedeće se tiče one prevodilačke senzibilnosti o kojoj sam govorila. Naime, također u pjesmi Lady Lazarus, Plath kaže:

 

So, So Herr Doctor 

So, Herr Enemy.

 

Alajbegović Bjanka je, dakle, jednostavno previdjela semantičku težinu ovoga Herr, staviviši: “Tako je, gospodine doktore / Tako je, gospodine neprijatelju. Možda je dokučila da se autorici stihova omaklo te je, ne mogavši se sjetiti prigodnog anglosaksonskog izraza za ‘gospon’, onako umetnula njemačku riječ?! Prevođenje riječi iz drugih jezika u stihovima ne mora nužno značiti loš prevod, no može biti odraz toga kako se od jednostavnih stvari može napraviti dosta nespretno rješenje. Naročito jer ovo Herr u pjesmi referira na nacističke zločine i koncentracione logore, sa čijim se žrtvama autorica uspoređuje.

Čerečenje Lady Lazarus ne jenjava ni u 4. strofi gdje imamo:

 

Peel of the napkin

O my enemy,

 

što bi bilo: Zguli ubrus / O moj neprijatelju. Prevoditeljska domišljatost ni ovdje ne jenjava pa to glasi “Ljuska sa salvete / O moj neprijatelju”. Do ove tačke sam upravo impresionirana nizanjem ovih skoro nadrealnih motiva; čudesno je kako B.A. nije zastala i zapitala se o čemu se ovdje zapravo radi, da li se kojim slučajem radi o glagolu a ne o nekakvim ljuskama. No to bi opet značilo da ustvari počinje da razumijeva tekst koji je naumila da prevede.

Preskočimo li par strofa dolazimo do “Sitno stisnute gužve” što bi možda nekako i funkcioniralo ako ne znamo izvornik koji glasi Peanut-crunching crowd. Kako present participle postaje pasiv – to valjda zna samo B.A. Da sad i ne ulazim u ovo preskakanje kikirikija: valjda je djevojčica bila premlada da u ratu dobiva lunch pakete sa peanut butterom. Tužno je, međutim, da posrće i na mnogo jednostavnijim mjestima. Tako je the big strip tease (razumije se, ‘veliki striptiz’) “veliki ogoljeni izazov”. O.K. ne osporavam da je striptiz u praksi uistinu svojevrstan izazov, ali zaboga! Fino je kada se prevodioci i sami bave pisanjem no nekada to više odmaže nego što pomaže i unosi suvišnu dozu, da ne kažem punjenje, mašte.

Strašno, jezivo zvuči i kada B.A. stihove

 

There is a charge

For the eyeing of my scars, there is a charge

For the hearing of my heart –

It really goes

 

dokuči kao “to je briga / za gledanje mojih ožiljaka to je / briga / za slušanje moga srca / to zaista prolazi.” E, pa ne znam odakle da počnem! Od brige ili ovog zadnjeg! Charge, my dear Clarice, ovdje može biti mnogo toga: teret, porez, naboj, punjenje, vodstvo, može biti i briga, tačno. Ovdje je, međutim, gđica Alajbegović načinila sasma neobičnu grešku. Priučeni prevoditelji često nekritički iz rječnika biraju prvo značenje, zaboravljajući ostala značenja. Alajbegovićka, međutim, u situaciji gdje je svakom sa imalo osjećaja za poeziju jasno da charge označava pristojbu, taksu da ne kažem porez, bira iz rječnika brigu, zabrinuta valjda za sudbinu svojih prevoda. Ovakvo rješenje samo je simptom posvemašnjeg nedostatka sluha; s puno truda Alajbegovićka jednom možda mogne postati sudski tumač za engleski jezik, ali poštena prevoditeljica poezije postati neće nikad. I ništa ovdje ne prolazi a najmanje srce! Srce možda radi, kuca ali da prođe zbilja nema kuda. A uz ovakav prevod, moram da kažem, jedino na što srce može biti potaknuto jeste aritmija!

Sve ovo je još i simpatično ako uzmemo u obzir prevod pjesme Paralytic, koji me je gotovo srušio sa stolice. Ne znam da li se Alajbegović-i-sama- pjesnikinja-Bjanka na svom studiju književnosti susrela u poeziji sa pojmom tačke gledišta, odnosno, perspektive. Jer, meni se nešto čini da nije. Pjesma Paralytic je, naime, pisana iz perspektive paralitičara, dakle, muškarca, xy hromozoma. Ne pomaže B.A. ni to što on govori o svojoj ženi i kćerkama. Jedino čime se vodi je izgleda to što je autorica žena. Zaboga, čovjek lijepo spominje svoju suprugu i dvije djevojčice i još je mnogo toga u samoj pjesmi što bi trebalo biti dovoljno. Recimo, u zbirci sa queer tematikom ‘Poqueerene priče’ postoji priča pisana iz perspektive magarca. Nije valjda da B. A. misli da je rođak Shrekovog najboljeg prijatelja sjeo za word, zadovoljno protrljao papke i zadao se u pisanje?! Coup-de-grâce B.A. zadaje sirotom paralitičaru kada on, govoreći o magnoliji, kaže Asks nothing of life prevodeći to kao “Ne traži ništa do života”. Ja bih rekla da je upravo suprotno: ‘Ne traži ništa od života’ ali, eto, možda je u pitanju štamparska greška. Nažalost, barem što se tiče ove pjesme, to nije sve: kada paralitičar kaže: My wife, dead and flat, in 1920 furs B.A. iznalazi jedno vrlo, vrlo problematično rješenje koje glasi: “Moja žena, mrtva i glatka, u 1920 krzna.” Vratimo se sada malo u prošlost, konkretno u 20-te godine prošlog stoljeća, poznate kao The Jazz Age. Doba je to prohibicije, ‘Scarfacea’ Caponea ali i velikih socijalnih promjena. Savršen background za F.S. Fitzgeralda i A. Stieglitza. Uz zvuke muzike Dukea Ellingtona i Bessie Smith, vidimo i ekološki neosviještene dame kako izlaze iz Fordovih automobila zaogrnute, između ostalog i, krznima. Zime u Chicagu znaju biti teške no malo je vjerovatno da će se koja lady uvući u svih hiljadu devetsto i dvadeset (krvavih!) sirotih oguljenih životinjica. U pitanju su, dakle, krzna koja datiraju iz 20-tih godina prošlog stoljeća. Supruga je, moš mislit’, ‘u krznu iz hiljadu devetsto dvadesete’.

Vrijedi se malo pozabaviti i pjesmom Female Author. Osim što ne razlikuje engleske pridjeve od imenica (pa je feminine tako “žena”), prevoditeljica ostaje dosljedna svojim maestralnim završecima. Tako je posljednju strofu

 

And lost in subtle metaphor, retreats

From gray child faces crying in the streets.

 

odradila kao: “...povlači se/ Iz sivog dječjeg lica plačući na/ ulice.” Misterija je kako se to neko može povući IZ nečijeg lica, jedino ako se njime nije, kao paralitičareva žena, ogrnuo (ipak, neću biti toliko morbidna i referirati na Ticijanovog Marsija!). Veći je problem, međutim, što glagol crying prevoditeljica veže za she iz prethodne strofe, a ne za djecu iz posljednjeg stiha. Ispravan prevod glasio bi: ...uzmiče / od sivih dječjih lica što plaču na ulici. Kao i u jednom ranije navedenom primjeru, očito je da present participle prevoditeljici predstavlja nerazjašnjivu misteriju. Pjesme Vodeni nokturno i Vertikalna sam su prevedene dosta školski, s već karakterističnim autorskim touch-and-go.

Da nesreća bude veća, Bjanka Alajbegović u Omnibusovom Književnom žurnalu o svom “prevoditeljskom iskustvu’’ (sic!) kaže, pojašnjava & povjerava: “Ja još uvijek prevodim prvenstveno jer me to ispunjava i odmara. Otprilike ovako: to je proces otkrivanja, prvo riječ po riječ, pa onda kad se dođe do nivoa stiha, onda te riječi opet otkriju neki novi detalj, (zaboravila sam sintagmu), pa kad se dođe do čitave pjesme, onda i riječi i stihovi opet otkriju još neke detalje...’’ Zaista, mislim da bi joj i g. Luko Paljetak pozavidio na ovako temeljito & ozbiljno opisanom prevoditeljskim procesu. Dalje nam B.A. dotira mudrost: “Prevođenje zahtijeva puno vraćanja i puno traganja i opet to naposljetku nije TAJ tekst nego u najboljem slučaju, tekst najbliži tom tekstu tu je uvijek i strah da će neko doći i reći da ti neki padež nije dobar ili da si neki trenutak mogao bolje prevesti i tako...’’ Vjerovatno ovdje dolazim ja, no da se barem radi o nekakvom padežu. Imajući u vidu da Bjanka Sintagma Alajbegović prevodi poeziju jer je to “odmara’’ i “ispunjava’’, predlažem joj da, ako želi da se odmori ode u Aquu ili frizerski salon i da se prođe OVOG zanata. Još je komičnije što, na istom mjestu, napominje da, koliko ona zna, “teorija kaže i da žena može pisati mušku, a muškarac žensku poeziju’’. (Sjedi, pet!) Hm, imamo li u vidu glasoviti prevod pjesme Paryltic, možemo samo doći do zaključka do nešto ne štima u zemlji Bjankine prakse, odnosno, s njenim, kako to ona “jednostavno zove’’ - feelingom.

Konačno, možda je gđica Alajbegović željela na specifičan način doprinijeti književnosti BiH, i to je nesumnjivo, hm, lijep jedan naum. No zbilja je tužno da je OVO rezultat svog tog – ne mogu reći truda, jer ovdje nema niti posvećenosti niti strasti – recimo, pokušaja. Mnogo bi si dobrog napravila da je barem bacila pogled – iz znatiželje, radi provjere – kako Sylviju Plath prevode drugi (odnosno, druge, jer su je na ovim prostorima prevodile najviše žene), kao što su Jadranka Sloković-Glumac, Ljiljana Đurđić, Višnja Sepčić i dr. Osim toga, moglo bi se reći da je nepoznavanje osnova (engleskog) trend među, kako ih se popularno zove, pjesnikinjama mlađe generacije. Skoro je uvažena A. Bašić na stranicama jednog sedmičnika trijumfalno objavila da je, navodno, Aleksandar Hemon u New Yorkeru (izdanje od 28.02.2005.) objavio tekst u kojem je čitateljstvo ovog magazina “upoznao sa sudbinom pjesnika u BiH’’. To što je na internet siteu američkog magazina iznad najave Hemonovog teksta fino stajalo FICTION, odnosno, naznaka da se radi o prozi (u pitanju je priča The Conductor, odnosno ‘Dirigent’), za A.B. je što bi rekao C. Cobain – nevermind, hava, trivijalnost. Toliko o autorskoj odgovornosti. Po takvima je isto literally (doslovno) i literary (književno), silicon (silicij) i silicone (silikon), a što se tiče knjiž. žanrova, novel (roman) je, jašta, novela.

Od wannabe prevoditelja/ica je svakako previše očekivati da prave po nekoliko verzija jedne pjesme kao što je to činio Kolja Mičević, ali zasigurno nije previše očekivati da tekst koji imaju pred sobom iščitaju po tabijatu. I nauče jezik izvornog teksta.

 

 

 

Bilješka:

 

* Sylvia Plath, Ariel, Faber and Faber, 1999.