Jesen - zima 2005

  U SJENCI ARHETIPSKIH PREDAKA
  Nermina KURSPAHI
 
 

Deset godina nakon rata u BiH, ili kako je oportunije reći, “deset godina od dejtonskog mira“, stvari se nisu pokrenule sa mrtve tačke, makar u onom osnovnom smislu. Status quo se održava, odnosno podgrijava neprekidnim snižavanjem standarda kvaliteta življenja, općih, ali i posebnih uvjeta, onih koji čine postojanje suvremenog čovjeka smislenim, dostojnim pamćenja. I umjesto toga, svi vrijednosni sustavi su na najnižoj razini, materijalna bijeda porađa duhovnu, a ona opet pustoši sve slutnje stvaralaštva, kreativnosti, kulture uopće. “Zašto se potlačeni ne pobune? Zašto ne ustanu protiv gospodara, tirana, monarha, vladara koji ih porobljava? Na čemu počiva moć gospodarenja Jednog? Odakle volja za služenjem i želja za ropstvom? Šta pokreće dobrovoljno ropstvo? Kako to da se ljudi bore za svoje ropstvo kao da se radi o njihovom spasenju?”... Ako mislite da su ova pitanja potekla iz glava ovdašnjih osviještenih suvremenika, onih čiji um je zadržao i očuvao sposobnosti kritičkog mišljenja i zapažanja, moram vam saopćiti da ste se prevarili. Pitanja na temu “dobrovoljnog robovanja” postavljao je Etienne de La Boetie, 1548./1549. godine. Dakle, dao nam je do znanja, pored niza važnih odgovora, da je “stvar” univerzalna, vječna odlika, skoro pa bit čovječanstva. Ono što nije mogao dokučiti u svoje 33 godine života, ni on, niti njegov najbolji prijatelj Michel de Montaigne, koji u svojim “Ogledima“, pišući “O prijateljstvu“, misli upravo na Boetiea, i sjedi uz njegovu samrtničku postelju, jeste da su mnogi narodi, posebice u njihovoj domovini, prevazišli i nadvladali svojstva koja su za neke ostala trajne odrednice. A trajno robovanje, bilo na razini arhetipskih slika (tu bi mogla stati i balkanska odlika – “privrženost” “Edipovom kompleksu”), odanost autoritetima, istim skupinama, bratijama, ili popularnije rečeno nacional-ikonama resi ovdašnje žitelje. Hipnotizirani stanovnici prostora koji je donedavno pustošio rat, odnosno krvavi ratnici dostojni srednjovjekovnih poprišta (poznati po “istančanoj uporabi hladnog oružja“, čime su još jednom iskazali svoj prezir prema suvremenom razvoju, i odali priznanje i opredjeljenje za mitološke, čitaj kosovske, teme), u svojim maštanjima, ali avaj i stvarnosti, zaranjaju u bezdane prošlosti i iz njenih naftalinom (čitaj krvlju) i memljivim smradom natopljenih sadržaja izvlače prizore porazne po sebe.
Dakle, u situaciji u kojoj se isprovocirani strah multiplicira i onda kad oružje navodno šuti, i kad naglo prekinuti rat prerasta u tinjajuće opasni mir, stanovnici BiH, ma šta to predstavljalo, ma kako šaroliko društvo bilo, opredjeljuju se za fromovsko “bjekstvo od slobode“, i to u bukvalnom smislu, i “odaju” se sigurnosti ropstva. “Sigurno je da želja za ropstvom sada protivrječi želji za posjedovanjem, pošto lišava ljude posjedovanja svih dobara ‘koja ih čine sretnim i zadovoljnim’. Sigurno su ti ljudi slijepi; možda oni žele nešto imati u samom trenutku u kojem, želeći da robuju, uviđaju da su bez posjeda; ipak, rečeno nam je da ti ljudi dozvoljavaju da se, ispred njih, sve odnese. Krađa, nesreća se odvija pred njihovim očima. Ili je pak bolje misliti da ti ljudi ne znaju šta žele, da njihova želja za gospodarenjem nije želja za ‘nečim’, a ni njihova želja za ropstvom želja Ropstva, da želja nije odvojiva od svog predmeta? Ne znači li to da smo odjedared vraćeni na neočekivanu srodnost između želje za slobodom i želje za ropstvom?”
I ovako je mislio i pisao Boetie u 16. stoljeću. (Da nije možda pri tome gledao u staklenu kuglu ovdašnje budućnosti za njega, a naše sadašnjosti.) Na tragu njegovih ideja i misli bio je u 20. stoljeću i Erich Fromm, pišući o suvremenom fenomenu “bježanja od slobode” (u sigurnost, pa i ropstva). Ali, zacijelo je da veća empirijska potvrda ideja o privrženosti srednjovjekovnom ropstvu nije eksplicitnije data, sada na početku 21. stoljeća, kao ovdje i sada. Fenomen je zaista jedinstven, ali je jedinstvena i cijela ikonografija i infrastruktura srednjovjekovlja koja se, zajedno sa privrženošću ropstvu, ovdje oživljava, tj trajno živi. Zagovarani moral je u sustavu srednjovjekovnih (patrijarhalnih) vrijednosti, slika, pa je čak i jezik iz tog miljea. Njih novovjeki robovlasnici propagiraju, forsiraju, nameću, siju. I za sve to nalaze pogodno tlo. Šta god od svojih anahronih usjeva posiju, to se primi i razgrana. Živjela prošlost! I onda, šta su u svemu tome suvremena znanost, dostignuća umjetnosti i kulture? Ništa. Prijetnje koje remete pastoralnu, srednjovjekovnu idilu.