Jesen - zima 2005

  KRUH
  Wolfgang BORCHERT
 
 

Naglo se probudila. Bilo je pola tri. Upitala se zašto se probudila. Ah, da! U kuhinji je netko udario o stolicu. Osluškivala je u smjeru kuhinje. Bilo je tiho. Bilo je pretiho. Kada je prešla rukom preko kreveta pokraj sebe - bio je prazan. To je bilo ono što je stvaralo tako posebnu tišinu: nedostajao je njegov dah. Ustala je i polako pošla mračnim stanom prema kuhinji. U kuhinji su se sreli. Na satu je bilo pola tri. Vidjela je da nešto bijelo stoji pokraj kuhinjskoga ormara. Upalila je svjetlo. Stajali su u košuljama jedno naspram drugoga. U noći. U pola tri. U kuhinji.
Vidjela je da je rezao kruh. Nož je još ležao uz tanjur. I na stolnjaku su ležale mrvice kruha. Prije nego što bi uvečer otišli u krevet, ona je vazda čistila stolnjak. I nož je tu ležao. Osjećala je kako hladnoća pločica puzi uz nju. Skrenula je pogled s tanjura.
“Mislio sam da se ovdje nešto događa”, rekao je gledajući oko sebe po kuhinji.
“I ja sam nešto čula”, odgovorila je i pritom pomislila da on noću u košulji izgleda dosta star. Toliko star koliko je i bio. Šezdeset i tri. Danju je ponekad izgledao mlađi. Ipak je već ostarjela, pomislio je on, u košulji ipak izgleda prilično ostarjela. Ali to je možda zbog kose. Kod žena je to noću vazda zbog kose. Kosa ih noću čini odjednom tako starima.
“Trebalo je da se obuješ. Tako bosa na hladnim pločicama. Još ćeš se prehladiti”.
Nije ga ni pogledala, jer nije mogla podnijeti da laže. Da laže nakon trideset i devet godina braka.
“Mislio sam da se ovdje nešto događa”, rekao je još jednom, gledajući ponovno tako besmisleno iz kuta u kut. “Čuo sam nešto ovdje. Pa sam pomislio da se ovdje nešto događa”.
“I ja sam nešto čula. Ali izgleda da nije bilo ništa”. Sklonila je tanjur sa stola i počela čistiti mrvice sa stolnjaka.
“Ne, izgleda nije bilo ništa”, ponovio je nesigurno kao eho. Ona mu priskoči u pomoć: “Hajde dođi. To je izgleda bilo vani. Hajde dođi u krevet. Još ćeš se prehladiti. Na hladnim pločicama”.
Pogledao je prema prozoru. “Da, mora da je bilo vani. Mislio sam da je bilo ovdje”.
Podigla je ruku prema prekidaču. Moram sad ugasiti svjetlo, inače ću pogledati u tanjur, pomislila je. Nikako ne smijem pogledati u tanjur. “Hajde, dođi”, reče i ugasi svjetlo, “to je, izgleda, bilo vani. kada puše, oluk vazda udara o zid. Sigurno je bio oluk. Na vjetru vazda lupeta”.
Nesigurnim korakom pošli su oboje kroz mračni hodnik prema spavaćoj sobi.
Bose su noge gacale po podu.
“Vjetar je”, rekao je. “Vjetar puše već cijelu noć”.
Kad su legli u krevet, ona reče: “Da, vjetar puše već cijelu noć. Bio je to svakako oluk”.
“Da, mislio sam da je bilo u kuhinji. Bio je to svakako oluk”.
Rekao je to kao da je već bio u polusnu.
No ona je primijetila kako mu neiskreno zvuči glas kad laže.
“Hladno je”, rekla je i zijevnula tiho, “uvući ću se u krevet. Laku noć”.
“’Ku noć”, odgovorio je i dodao: Da, već je vrlo hladno”.
Potom je sve utihnulo. Nakon puno minuta čula je kako tiho i oprezno žvače.
Disala je namjerno duboko i pravilno da ne bi primijetio da je još budna. Ali on je žvakao tako ravnomjerno da je od toga polagano zaspala.
Kad je sljedeće večeri došao kući, stavila je pred njega četiri kriške kruha.
Inače je vazda mogao pojesti samo tri.
“Možeš mirno pojesti četiri”, rekla je i odmakla se od lampe. “Ne prija mi baš taj kruh. Pojedi ti još jednu. Ne podnosim ga tak dobro”.
Vidjela je kako se nagnuo duboko nad tanjur. Nije podigao glavu. U tom joj ga je času bilo jako žao.
“Pa ne možeš pojesti samo dvije kriške”, rekao je, gledajući u tanjur.
“Mogu. Uvečer ne podnosim kruh baš dobro. Jedi. Jedi”.
Tek nakon nekog vremena sjela je i ona ispod lampe za stol.


S njemačkog preveo Mario Kopić