Jesen - zima 2005

  BIJELA VILA
  Stefan HEYM
 
 

Bunker, iako oprezno ograđen bodljikavom žicom, ne pada naročito u oči. Okružen je gustim raslinjem, a uvelo granje i otpalo lišće, uz mnoštvo borovih iglica, pokrivaju pretežni dio ove betonske građevine. Ljudi koji stanuju u blizini nisu u stanju pružiti vam bilo kakva bliža obavještenja o tome kada je taj bunker izgrađen, potječe li još od rata, i dolazi li itko kao posljednji ključ za zarđali katanac na prilaznim vratima. O čuvaru nema ni govora.
Ja sam na ovo sivo zdanje obratio pažnju nedavno, kada sam tuda prolazio i zamijetio nekog čovjeka srednjeg rasta u odijelu od čohe kakvo nose šumari. Taj je čovjek vukao za sobom auto-prikolicu koja se koristi uz trabant.
On me je također zapazio, zaustavio se i zapalio lulu i - čekao. Valjda da prođem, međutim, i ja sam zastao i pozdravio ga. - Kamo ste to pošli po ovom lijepom vremenu?
Istodobno sam pogledao u prikolicu: bila je prazna. Vjerojatno je “šumar” došao da nešto iznese iz bunkera. Budući da on i dalje šutio, mora da me je vrag naveo da mu uputim novo pitanje: - Mnogi se ljudi interesiraju što li skriva ovaj bunker!
- Otkud to? - progovori on konačno, očito zatečen.
Sada više nisam mogao natrag, a da se ne osramotim: - Eto, na primjer, prekjučer je ovamo dolazilo njih troje, dva muškarca i jedna žena - lagao sam. - Pretpostavljam, članovi komiteta građana. Oni posvuda u zadnje vrijeme njuškaju. To imamo zahvaliti uvedenoj demokraciji!
Odmjeri me isprva sumnjičavo, a potom s olakšanjem: vjerojatno je u meni naslutio simpatizera: - Da, da, vremena su se promijenila - reče naposljetku.
- U tom pogledu se slažemo, odvratih.
No, njegovo povjerenje ne doseže dotle da bi mi barem navijestio zašto je došao ovamo i što namjerava. On se ne miče s mjesta, povlači dimove iz svoje lule i samo mu se uredno potkresani brčići malo nakostriješe, kao da mi hoće priopćiti da i on ima vremena napretek kao i ja. Meni ubrzo dosadi ovo natezanje, podigoh dva prsta na pozdrav i udaljih se.
Nekoliko dana kasnije slučajno ponovno prođoh onuda i opet ga tamo zatekoh. No, ovaj put prikolica je stajala pred samim ulazom u bunker, unutar žičane ograde. Moj čovjek izgleda upravo odgurnuo cementni blok koji priječi prilaz, briše znoj sa čela i trže se kada me je primijetio.
- Pa, evo Vas opet - uzviknem radosno, jer sam smatrao da će se sada stvari razjasniti. Upitah ga stoga veoma prijateljski: - Što Vi zapravo ovdje radite?
Mogao se izderati na mene, jer me se to uopće nije ticalo. Ipak, nije bio baš toliko siguran u sebe. Odvratio mi je: - Moram ovdje nešto provjeriti!
- A što se zapravo nalazi tamo dolje? - raspitivao sam se.
On očito razmišlja o tome s kakvim pravom mu ja postavljam indiskretna pitanja, ali naposljetku ipak odgovori: - Ja sam tu službeno, a rekao sam vam ionako već suviše!
- Iz koje ste to ustanove? - nastavljam se uporno raspitivati.
On neprijateljski šuti. Lice mu poprima izraz progonjenika, oči mu nemirno kolutaju. Onda očito postaje svjestan da bi njegovo tajanstveno ponašanje i šutnja samo povećalo moju sumnjičavost, pa progovori: - Ministarstvo pošta.
- A otkad pošte uređuju u bunkerima? Uostalom, nimalo ne ličite na poštanskog službenika. - budući da i dalje šuti, hrabro nastavljam s istragom: Svakako imate neku iskaznicu o tome?
Njegova se ruka podiže prema džepu na grudima, vjerojatno iz navike i mehanički. No, onda je brzo ponovno spušta.
- Čiju to iskaznicu imate? Vjerojatno neke ukinute ustanove?
  Zašto me on grubo ne pošalje do vraga? Pretpostavljam da se uplašio. Ustanova za koju je radio vjerojatno više nema tu moć kao nekoć. Prisiljen je izmotavati se.
_ Ja sam, naime, iz obližnjeg komiteta građana, pa nas ovaj bunker zanima! - kažem, i ovog puta govorim istinu.
- A što Vas to zanima?
- Sve! - odvraćam.
Pri tome nisam baš jako samouvjeren. Jer, kakav to autoritet ima komitet građana? Tko je te, bez izuzetka same diletante izabrao ili imenovao? Usto, u meni još uvijek čuči instinkt da se s njima ne natežem, da ne upozorim na sebe, jer bi to moglo imati nelagodne posljedice, u poduzeću, i ne samo na radnom mjestu. A želja mi je i da mi sin studira.
No, s druge strane, prošle godine u novembru, na Alexanderplatzu u Berlinu, došlo je, kako je stari Hegel učio (a i nas su tome podučavali na obaveznim tečajevima) do promjene kvantitete u novu kvalitetu, što se moglo jasno uočiti. A i ovaj “šumar” je toga svjestan, podjednako kao i ja. Stoga mu upućujem prodoran pogled i ponavljam, naglašavajući: - Mi se interesiramo za sve!
On sliježe ramenima. Odjednom izgleda nekako skrušeno.
- Dakle, što je smješteno tu dolje? - ponavljam svoje prethodno pitanje.
- Jedan uređaj!
- Elektronski?
- Da, djelomično.
- Kablovi?
- Također.
- Koji vode kamo?
- Na mnoge strane.
- Na primjer?
- To Vam doista ne smijem reći - nećka se on, ali smjesta saginje glavu, budući ja nadimam grudi kao da ću se izderati na njega. - Osim toga - dodaje brzo - sve je ono već odavno van pogona!
- A zašto vi onda ovamo navraćate?
On pokušava smisliti nekakav prihvatljiv odgovor. meni konačno prekipi, pa kažem autoritativno: - Trebam li ja sići?!
Pri tome preklinjem Boga da do toga ne dođe, jer na sebi imam novi, svijetli mantil, a i plašim se: pod zemljom, neznanac bi mogao potegnuti nož na mene, a nitko mi neće priteći u pomoć...
Na sreću, on ipak progovara: - Kablovi vode u Centar...
- A odande?
- U Plokau.
U Plokau, to svi znaju, nalazi se sjedište tajne policije.
 - Znači do one bijele vile?
Bespomoćno klima glavom.
- Otud sam i ja držan pod prismotrom. Pratili su me u plavoj ladi i bijelom wartburgu!
U toj bijeloj vili, sagrađenoj u stilu secesije, isprva su bile smještene sovjetske trupe, kasnije se uselila neka ustanova Njemačke Demokratske Republike. Kakva je i koja to vlast bila, nije se moglo dugo prikrivati od građana.
Nakon događaja u oktobru i novembru, koje je narod s prilično ironije nazvao “preokretom”, očekivalo se, zapravo, da će bijela vila postati pristupačna za građanstvo i poprimiti neku korisnu društvenu ulogu. No, općinske vlasti, koje su zazirale od donošenja samostalnih i presudnih odluka, bijahu neodlučne.
No, budući se noću, iza navučenih zavjesa, u toj zgradi nešto tajanstveno zbivalo, a u ranim jutarnjim satima neke sablasne spodobe u kamionete tovarile sanduke i neke tehničke uređaje, građani postadoše sumnjičavi i - odlučni. Njihov revolucionarni žar se rasplamsao, pa na sjednici Komiteta građana jedna starija gospođa, neka Schulzova, predloži formiranje odbora s tri do četiri člana, koji će zatražiti od vlasti dopuštenje da uđu u vilu i utvrde što se tamo zapravo zbiva. Potom će komitet odlučiti što dalje valja činiti kako bi se vila stavila na raspolaganje građanima.
 Mene su, izgleda, smatrali dovoljno hrabrom osobom, pa sam izabran u taj odbor, zajedno s gospođom Schulz, nekim doktorom Česnikom, a pojačanje smo dobili u osobi jednog višeg redara iz obližnje policijske postaje. Jednoga predvečerja, konačno smo se našli pred kovanom željeznom kapijom vile i gromoglasno zahtijevali da nas puste unutra.
- Jeste li poludjeli, zašto dižete takvu galamu?
Taj mamlaz koji se dere na nas ima na nogama izgažene papuče, ogrnut je kućnim mantilom ispod kojega mu viri izbočena stomačina, kao pramac nekog riječnog gurača šlepova.
Doktor Česnik pokušava gurnuti teška ulazna vrata, ali teški lanac s katancem ga u tome priječi.
- Otključavaj - komandiram ja.
Onaj mamlaz ustukne: - Ulaz je zabranjen! Morate pribaviti službenu dozvolu...
Mahnem policajcu koji se samo nevoljno miče. Koleba se: koja institucija se to domogla bijele vile, i nećemo li imati problema? Redar se ipak osmjeli i kaže: - Otvarajte i bez izmotavanja!
Takav oštar nastup ima učinka. Lanac zazveči, željezne poluge brzo padaju na beton. Zavjese na prozorčiću vratarske kućice se pomakoše: odande neko prati zbivanja. Gospođa Schulz, uspravna držanja, korača pred nama, vrata se bešumno otvaraju. Kao na pritisak  dugmeta. Nakon svladanoga trenutačnog straha, ulazimo u kuću, u tu tajanstvenu zgradu koja je građanima dotad bila apsolutno nepristupačna.
A ono što nam se ukazuje doživljavamo kao u bajci. Samo što patuljci koji su ovdje na djelu ne nose šarenu odjeću niti imaju smiješne kapuljače na glavi. Međutim, posvuda blješte sjajni instrumenti, kao da su izrađeni od blistavih dragulja. Ovi uređaji pište, zuje, bruje i klepeću, a nitko na nas ne obraća pažnju. Svi su usredotočeni i udubljeni u svoj posao, kakav god da on jest. A mi, ja, gospođa Schulz i doktor Česnik, tiho se krećemo od jednog do drugog patuljka, istežući vrat ne bismo li preko njihovih ramena vidjeli kakvom se to rabotom bave. Jedino se naš policajac zaustavio na ulazu u ovu dvoranu, drži ruke na leđima i klati se na petama, kao što to čine pajkani iščekujući da akcija započne.
-Oh,! - začu se iznenada prvi glasni uzvik.
Taj glas mi se nekako učini poznat. Okrenuh se: pa to je ona individua s uredno potkresanim brčićima. Onaj “šumar”, ali sada više nije odjeven u čohu, nego preko odjeće nosi bijeli mantil. Liči na nekog veterinara ili laboranta. On pogleda na svoj sat, nije mi jasno zašto, ali možda nas je već odavno očekivao, pa je čak postao nestrpljiv.
Onda nas povuče u stranu, kao da nastoji spriječiti da naš razgovor ne oslušnu i njegovi patuljci. Obraća nam se tihim glasom: - Ranije nitko nije uspijevao ovamo prodrijeti. Ali, u ovakva vremena i to se, eto, zbilo...
Umorno sliježe ramenima, a potom, preduhitrivši naša pitanja, otkriva tajnu bijele vile: - Ovo ovdje su najmoderniji prislušni uređaji, kakvih ima malo u svijetu. Ponosimo se njima!
Gospođi Schulz zastaje dah. No, doktor Česnik znalački klima glavom dok pogledom kruži po elektronskim instrumentima. - Za ovakve drangulije bilo je, očito, novaca...
- Ali, za ime boga, čije razgovore sada još prisluškujete - pitam “šumara”. - A kome potom prosljeđujete vaše informacije? Zabilježene razgovore, vaše opaske, milijune evidentiranih riječi?
On još više prigušuje glas i otkriva tajnu:
- Nikome!
- Zar baš nikome?
- Kablovi su prekinuti, od naših nalogodavaca ni traga ni glasa!
- Ali vi morate raditi po nečijim uputama, dobivati određene zadaće...
- O svemu tome brinem se ja sam! On me gleda sa smiješkom u očima. Taj čovjek zna svoj posao i pedantno ga obavlja.
- A vaši ljudi? Zar nitko ništa nije primijetio? Oni nisu svjesni novonastale situacije?
- Možda i jesu! Otkud znam?  On mršti čelo: - Uglavnom, svi redovito dolaze na posao. Nitko ne kasni u svoju smjenu. A radi se bez prekida, u tri smjene. Iz dana u dan...
Gospođa Schulz se pribrala. Nešto je očigledno kopka.
- Ali, zaboga, zašto? Zbog čega radite sve ovo? - pita dubokim glasom, začuđeno, ne razumijevajući ovu tragikomičnu situaciju.
“Šumar” prebire misli, neugodno mu je, gladi nabore na svom bijelom mantilu. Očito je zatečen ovakvim pitanjem.
Konačno progovara: - Ali, štovana gospođo, pa život mora imati nekog smisla! Zar ne?

S njemačkog preveo Mario Kopić