Jesen - zima 2005

  HERAKLO 2 ILI HIDRA
  Heiner MÜLLER
 
 

Dugo je mislio da prolazi šumom, u uvijek jednakom sumračju, po omamljujuće toplom vjetru koji kao da puše sa svih strana i pokreće drveće nalik zmijama, idući za jedva vidljivim krvavim tragom po ravnomjerno gibljivom tlu, sam, u borbi sa zvijeri. Prvih dana i noći, ili su to bili samo sati, kako da odmjeri vrijeme bez neba, još se katkada upitao što li je ispod tla koje se pod njegovim koracima ziba kao da diše, koliki je taj sloj iznad onoga nepoznatog dolje i dokle će ga držati izvan utrobe svijeta. Kada bi opreznije stupio, činilo mu se da tlo, za koje je mislio da popušta pod njegovom težinom, ide ususret njegovoj stopi i da je čak privlači nekim usisavajućim pokretom. Usto je imao jasan osjećaj da su mu noge otežale. Prebrojao je mogućnosti. 1) Noge su mu otežale, pa ih tlo vuče sebi. 2) Osjećao je da mu noge bivaju težim zato što ih tlo usisava. 3) Imao je dojam da mu tlo usisava noge, pa su mu zbog toga noge otežale. Ova su ga pitanja zaokupljala neko vrijeme (godinama, satima, minutama). Odgovor je našao u sve jačem osjećaju vrtoglavice, koju mu je izazvao vjetar, jer je puhao u koncentričnim krugovima: nisu njemu noge bivale težim, nije mu tlo usisavalo stopala. I jedno i drugo bilo je obmana osjetila, uvjetovana padom krvnoga tlaka. To ga umiri i on krene brže. Ili mu se samo činilo da korača brže. Kad se vjetar pojačao, drveće i grane su ga sve češće češale po licu. Dodir je u prvi čas bio gotovo prijatan, kao da ga miluju, ili kao da ga, iako površno i bez osobite zainteresiranosti, ispituju kakva mu je koža. Potom kao da je šuma postala gušća, način se dodira promijenio, milovanje je prešlo u premjeravanje. Kao kod krojača, pomisli on, kad su mu grane obavile glavu, potom vrat, prsni koš, struk itd., šumu kao da je zanimao i njegov korak, sve dok mu nisu od glave do pete uzeli mjeru. Automatizam ga je toga procesa iritirao. Tko ili što je upravljalo pokretima toga drveća, grana ili ma što to bilo što se interesiralo za broj njegova šešira, okovratnika, cipela. Je li se ova šuma koja nije nalik nijednoj šumi koju je poznavao, uopće još mogla šumom zvati. Možda je on sam već predugo bio na putu, duže od zemaljskoga vremena, i šume su sada samo ono što je ova ovdje. Možda je ovo samo još po imenu šuma, a sva druga obilježja su već davno postala slučajna i izmjenljiva, pa i zvijer poradi koje, da bi je sasjekao, prolazi ovim što se šumom trenutno zove, i taj monstrum kojega treba ubiti, samo je ime za nešto neraspoznatljivo, a ime mu je dano iz neke drevne knjige. Samo on, neimenovan, ostao je ono što je bio na svom znojnom putu u borbu. Ili je možda i ono što je na njegovim nogama koračalo po tlu koje je sve brže poigravalo već bio netko drugi, a ne on. Još je o tom razmišljao kad šuma iznova posegne za njim, ovo nešto proučavalo je njegov kostur, broj, jačinu, raspored, funkciju kostiju, vezu zglobova. Postupak je bio bolan. Mučno se naprezao da ne bi vikao. Bacivši se ubrzanim tempom unaprijed, izvlačio se iz obuhvata. Znao je, nikada nije trčao brže. Ni za korak se nije pomaknuo, šuma je držala tempo, ostao je u stegama koje su se sada oko njega sklapale i sabijale mu crijeva, strugale kosti jednu o drugu, dokle će moći izdržati taj pritisak i shvati u panici koja ga je obuzimala: šuma je zvijer, već je dugo vremena šuma kojom je mislio da korača zvijer, koja ga je nosila u tempu svojih koraka, zibanje tla su bili njezini udisaji, a vjetar njezin dah, trag koji je pratio bila je njegova vlastita krv, a šuma koja je bila zvijer, uzimala je, otkad već, uzorke njegove krvi, koliko li čovjek ima krvi; i shvati da je to vazda i znao, ali ga nije imenovao. Nešto je kao neki bljesak bez početka i kraja opisalo pomoću njegovih krvnih putova i živčanih vlakana bijelo užaren strujni krug. Čuo je sebe kako se smije, kada je bol preuzela kontrolu nad njegovim tjelesnim funkcijama. Zvučalo je kao olakšanje: nema više razmišljanja, ovo je borba. Valja se prilagoditi pokretima neprijatelja. Izmaknuti im, preduhitriti ih. Doskočiti im. Prilagoditi se i ne prilagoditi se. Neprilagođavanjem se prilagođavati. Napadajući izmicati, izmičući se napadati. Preduhitriti prvi udarac ščepanje udar ubod, a drugi izbjeći. I obrnuto. Redoslijed mijenjati i ne mijenjati. Napadu doskočiti istim i/ili drugim pokretom. Strpljenje nožu, snagu sjekiri. Nikada nije prebrojavao svoje ruke. Ni sada nije bilo potrebno da ih prebrojava. Posvuda, ma gdje da su mu bile potrebne, one su obavljale svoj posao, pesnice prema potrebi, prsti pojedinačno iskoristivi, nokti svaki posebno, šiljci lakata. Stopala su se čvrsto držala tla koje se u pobuni protiv gravitacije sve brže vrtjelo, te personalne unije neprijatelja i bojnog polja, okrilja koje ga je željelo zadržati. Stara jednadžba. Svako krilo u koje je na neki način dospio htjelo je da barem bude njegov grob. I stara pjesma. Ah, ne idi, ne idi, ostani tu... Na mom srdašcu. Skandiraju krckajući njegovi vratni kralješci u majčinskom davljeničkom zahvatu. Smrt majkama! Njegovi se zubi sjetiše vremena prije noža. U zbrci pipaka-hvataljki koje nije bio kadar razlikovati od rotirajućih noževa i sjekira, u zbrci hvataljki s noževima i sjekirama minskih pojaseva tepiha bombi svjetlosnih reklama bakterijskih kultura koje nije mogao razlučiti od vlastitih ruka nogu zuba u ovom vremenskom opsegu trenutno nazvanom borbom, u vremenu krvi pihtijaste mase mesa, tako da za udarce po vlastitoj supstanci, koji bi mu se ponekad potkrali, nije imao drugi barometar osim bola, odnosno iznenadnog pojačanja neprekidnih bolova u onom što se više nije raspoznavalo, svođen u stalnom uništavanju vazda iznovice na svoje najmanje sastavne dijelove, i vazda se iz svojih ruševina iznovice sastavljajući, gradeći sebe opetovano, ponekad se pogrešno sastavljao, lijevu šaku na desnu ruku, karličnu kost na nadlakticu, glasovi koji mu pjevaju u uho, korovi glasova drži se okvira pusti paru odustani ili radi toga što mu je dosadno vazda istom šakom na istoj ruci odsijecati stalno iznovice izrastajuće pipke-hvataljke skalpele krute okovratnike, uspravljati patrljke, škiljave stupove krvi, pokadšto je odugovlačio s ponovnom izgradnjom sebe u žudnom iščekivanju potpunog ništenja s nadom u ništost, beskrajnu pauzu, ili iz straha od pobjede koja je mogla biti izvojštena tek posvemašnjim uništenjem zvijeri, koja je bila njegov boravak izvan kojega je možda već čekala ništost njega ili nikoga; u bijeloj šutnji koja je naviještala posljednju rundu, učio je čitati stalno drukčiji plan prema kojemu je građen stroj koji je bio on prestajao to biti iznova bio drukčiji svakim pogledom zahvatom korakom, i to da ga je mislio mijenjao rukom pisac rukopisom svojih radova i smrti.


S njemačkog preveo Mario Kopić