Jesen - zima 2005

  LJUBAVNI OPIT
  Alexander KLUGE
 
 

Kao najjeftinije sredstvo za provođenje masovne sterilizacije u logorima smatrano je godine 1943. zračenje rendgenskim zrakama. Ali nije bilo sasvim izvjesno hoće li na taj način postignuta neplodnost bila trajna. Za opit smo doveli jednog muškog i jednog ženskog zarobljenika zajedno. Prostorija predviđen za to bila je veća od većine drugih ćelija, i obložena tepisima iz uprave logora. Nada da će zatvorenici u svojoj  svadbeno opremljenoj ćeliji udovoljiti ciljevima opita nije se ispunila.
Jesu li znali za nad njima izvršenu sterilizaciju?
Ne bi se moglo pretpostaviti. Oba zatvorenika su sjela u različite kutove prostorije obložene daskama i tepisima. Kroz vizir što je služio za promatranje s vanjske strane nije se moglo vidjeti jesu li, nakon što smo ih spojili jedno s drugim, razgovarali. U svakom slučaju, nisu vodili nikakve razgovore. Ta je  pasivnost posebno bila nelagodna zbog toga što su visoki gosti navijestili svoj dolazak kako bi mogli na licu mjesta promatrati opit; da bi se tijek eksperimenta ubrzao, doktor je logora i vođa opita zapovjedio da se s oba zatvorenika svuče odjeća.
Jesu li se ogledne osobe stidjele?
Ne bi se reklo da su se ogledne osobe stidjele. I bez odjeće, uglavnom, ostale su na svojim prije zauzetim pozicijama, činilo se da spavaju. Malo ćemo ih razbuditi, rekao je vođa opita. Donesene su gramofonske ploče. Kroz vizir se vidjelo da su oba zarobljenika u prvi mah reagirala na muziku. No, malo kasnije su ponovno zapali u svoje apatično stanje. Za opit je bilo važno da njih dvoje već jednom započnu s opitom, jer je to bio jedini način da se sa sigurnošću utvrdi da li neprimjetno provedena neplodnost kod liječenih osoba ostaje na duže vrijeme učinkovita. Timovi koji su sudjelovali u opitu čekali su u hodnicima dvorca, udaljeni nekoliko metara od vrata ćelije. Ponašali su se uglavnom mirno. Imali su naredbu da se isključivo šapatom sporazumijevaju. Jedan je promatrač pratio tijek zbivanja u unutarnjoj prostoriji. Trebalo je tako oba zatvorenika učvrstiti u uvjerenju da su sada sami.
Usprkos tome, u ćeliji nije došlo ni do kakve  erotske napetosti. Odgovorni su već pomislili da je trebalo izabrati manju prostoriju. Ogledne osobe za ovaj eksperiment brižljivo su odabrane. Prema našim dokumentima, trebalo je da imaju visoki erotski interes jedno za drugo.
Otkud se to znalo?
J., kćerka savjetnika vlade, iz Braunschweiga, godište 1915., znači oko 28 godina stara, udata za arijevca, matura, studij povijesti umjetnosti, poznata u donjesaksonskom gradiću G. kao nerazdvojna pratilja muške ogledne osobe, izvjesnog P., godište 1900, nezaposlen. Zbog P., J. je napustila spasonosnog muža. Slijedila je svojega  ljubavnika u Prag, kasnije i u Pariz. Godine 1938. pošlo nam je za rukom uhapsiti P. na teritoriju Reicha. Nekoliko dana kasnije, tragajući za P. pojavila se i J. na teritoriju Reicha i ona je također uhapšena. U zatvoru, a i kasnije u logoru, njih su dvoje više puta pokušavali doći jedno do drugoga. Otuda i naše razočaranje: sada konačno smiju, ali neće.
Jesu li ogledne osobe bile voljne?
Načelno su bile poslušne. Rekao bih dakle: bile su voljne.
Jesu li zatvorenici dobro hranjeni?
Već dulje vrijeme prije početka opita ogledne su osobe naročito dobro hranjene. Sada su ležali već dva dana u istoj prostoriji i nije se moglo primijetiti da su se pokušali zbližiti. Dali smo im piti želatin od bjelanca, zatvorenici su pohlepno prihvatili bjelančevine. Naš SS-narednik Wilhelm naredio je da se oboje poprskaju vodom iz vrtnih crijeva, pa smo ih opet, promrzle, vratili u njihovu sobu, ali ni potreba za zagrijavanjem nije ih zbližila.
Plašili su se duha slobodoumlja, kojemu su smatrali da su izloženi?
Mislili su da je posrijedi ispit na kojem moraju dokazati svoj moral? Nesreća se logora položila između njih kao visoki zid? 
Možda su znali da će u slučaju začeća oba tijela biti secirana i istraživana?
Nije vjerojatno da su ogledne osobe to znale, pa čak ni slutile. Od uprave logora ponavljana su im pozitivna obećanja da će ostati na životu. Mislim da one jednostavno to nisu htjele. Na razočaranje SS-general-pukovnika A. Zerbsta i njegove pratnje, koji su samo zbog toga doputovali, opit se nije mogao izvesti, budući da sva sredstva, pa i ona nasilna, nisu dovela do pozitivnoga ishoda opita. Pritiskali smo njihova tijela jedno na drugo, držali ih uz lagano zagrijavanje jedno uz drugo, premazivali ih alkoholom i davali im alkohol, crno vino s jajetom, čak i meso za jelo i šampanjac za piće, korigirali rasvjetu, ali ništa ih od toga nije uzbudilo.
Je li doista sve pokušano?
Mogu garantirati da smo sve pokušali. Među nama je bio i jedan SS-narednik koji se pomalo razumije u te stvari. Pokušao je sve što inače sigurno djeluje. Nismo ipak mogli sami ući i osobno okušati sreću, jer bi to bilo protivno zakonu o pasminama. Ništa od sredstava koja su iskušana nije vodilo uzbuđenju.
Jesmo li se sami uzbudili?
U svakom slučaju prije nego ono dvoje u prostoriji; barem je tako izgledalo. S druge pak strane, to bi nam bilo zabranjeno. Zbog toga ne mislim da smo bili uzbuđeni. Možda uzrujani zato što stvar nije uspjela.
Hoću li dragi biti tvoja, ako k meni dođeš noćas?
Nije postojala nikakva mogućnost da se ogledne osobe pridobiju na jasnu reakciju i tako je opit prekinut bez rezultata. Kasnije je ponovno pokušano s drugim osobama.
Što se dogodilo s oglednim osobama?
Neposlušne su ogledne osobe strijeljane.
Treba li to značiti da se na određenoj točki nesreće ljubav više ne može ostvariti?


S njemačkog preveo Mario Kopić