Jesen - zima 2005

  BAJKA O MALOM GOSPODINU MORITZU KOJI JE OSTAO BEZ KOSE
  Wolf BIERMANN
 
 

Bio jednom jedan maleni stariji gospodin koji se zvao gospodin Moritz i koji je imao jako velike cipele i usto crni kaput i dugi crni kišobran i s tim je išao često u šetnju.
Sada, kada je došla zima, najdulja zima na svijetu u Berlinu, ljudi postadoše odjednom srditi.
Vozači su psovali jer su ceste bile skliske, pa su automobili izlijetali s kolnika. Prometni policajci su psovali jer su se morali zadržavati na hladnoj cesti. Prodavačice su psovale jer im je u dućanima bilo hladno. Ljudi iz “Čistoće” psovali su što se nikako ne mogu riješiti snijega. Mljekar je psovao jer mu se mlijeko u kantama smrzavalo. Djeca su psovala jer su im uši zeble a psi su davno prestali lajati od bijesa zbog hladnoće, već su samo još drhtali i cvokotali zubima, i to je izgledalo vrlo loše.
Jednoga takvog hladnog, snježnog dana pošao je gospodin Moritz sa svojim plavim šeširom u šetnju i mislio pritom: “Kako su samo ljudi svi ljuti, krajnje je vrijeme da opet zasja sunce i da raste cvijeće”.
I dok je tako prolazio kroz gomilu psovača u tržnici, u tili čas nikoše mu mnogi šafrani, tulipani i đurđice, i ruže i karanfili, također i maslačci i margarite. On to isprva uopće nije primijetio, a pritom mu je šešir već davno visoko stršio nad glavom jer je cvijeća bilo sve više i više, i sve se više izduljivalo.
Uto se zaustavi pred njim neka žena i reče: “O, vama raste lijepo cvijeće na glavi!”
“Meni cvijeće na glavi!” odvrati gospodin Moritz, dodavši joj: “Takvo što ne postoji!”
“Postoji!” Evo vam tu izlog, u njemu se možete vidjeti. Smijem li otrgnuti jednu biljku?”
I gospodin Moritz vidje u svom odrazu u izlogu da je uistinu naraslo cvijeće na njegovoj glavi, raznobojno i veliko, svakojake vrste, pa reče: “Molim, molim, ako želite...”.
“Ja bih rado jednu malu ružu”, odgovori žena, odabravši cvijet.
“Ja bih karanfil za svoga brata”, kazale je mala djevojčica, a gospodin se Moritz sagnu kako bi djevojka mogla doprijeti do njegove glave. Nije mu bilo potrebno da se duboko saginje je bio nešto niži od ostalih muškaraca. Mnogi su ljudi dolazili i uzimali cvijeće s glave gospodina Moritza, a njega nije boljelo, i novo je cvijeće nicalo istom, a njega bi glava ugodno zasvrbjela kao da ga netko prijateljski dodiruje, i gospodin Moritz je bio veseo što je ljudima usred hladne zime mogao darivati cvijeće. Sve je više ljudi stizalo, i smijalo se, i čudilo, i odnosilo cvijeće s glave maloga gospodina Moritza, i nitko od onih koje je zapao cvijet nije toga dana izustio niti jednu ružnu riječ.
Al’ tad se odnekud stvori i policajac Max Kunkel. Bio je već deset godina zadužen da održava red i mir u trgovačkom središtu, ali ovakvo što dosad nije vidio! Čovjek s cvijećem na glavi! Progura se kroz bučnu gomilu i, približivši se malom gospodinu Moritzu, poviče: “Gdje ima takvo što! Cvijeće na glavi, moj gospodine! Pokažite vi meni, molim lijepo, vašu osobnu kartu!”
Mali gospodin Moritz je tražio i tražio, i očajno je izustio: “Ja sam je uvijek imao uza se, imao sam je u džepu, znam sigurno!”
I što je više tražio, to su mu sve više nestajali cvjetovi s glave.
“Aha”, reče policajac Max Kunkel, “cvijeće na glavi imate, a nemate legitimaciju u džepu!”
I tako je gospodin Moritz, sve ustrašeniji, tražio svoju legitimaciju, pocrnjevši sav od neugodnosti, i što je više tražio - a tražio je i u podstavi jakne - sve mu je više venulo cvijeće, pa se šešir postupno spuštao dolje na glavu! U svom očajanju podiže gospodin Moritz šešir, i gle, pod šeširom u okrznutoj plastičnoj navlaci bijaše osobna karta. I što još?! Kosa mu je sva nestala! Ni jedne vlasi više nije bilo na glavi maloga gospodina Moritza. U nedoumici se pogladi po ćelavoj glavi i pokri je na brzinu šeširom.
“Eto vaše legitimacije”, reče policajac Max Kunkel ljubazno dodavši: “A cvijeća više nemate na glavi, zar ne?”
“Ne...”, odvrati gospodin Moritz strpavši brzo svoju legitimaciju u džep i potrča kući što su ga noge brže mogle nositi po kliskoj cesti. Ondje još dugo stajaše pred zrcalom i naposljetku reče: “Sada imaš ćelu, gospodine Moritze!”


S njemačkog preveo Mario Kopić