Jesen - zima 2005

  SAMOTNOST BITI NIJEMAC
  Hugo HAMILTON
 
 

Njemački pisac Heinrich Böll je 1957. godine objavio svoj glasoviti putopis pod nazivom Irski dnevnik (Irisches Tagebuch). Irci su bili protiv njega, Nijemcima se jako svidio. Irci su držali da u njemu ima jako puno magaraca i kamenih zidova, jako puno sanjarenja i natražne bezazlenosti. No Nijemcima je upravo on omogućio snove i želje koji u Njemačkoj nisu bili mogući. Nosili su tu knjigu u svojim ruksacima tragajući za emocionalnom vezom s tim narodom i tom zemljom. Davala im je osjećaj bezazlenosti i pripadanja, budila u njima čuvstva koja su im u njihovoj vlastitoj zemlji bila uskraćena.
To zapravo uopće nije bila knjiga o Irskoj nego o svemu onome što je manjkalo u Njemačkoj. Irska je posjedovala obilje neuhvatljivih i neshvatljivih osobina poput duše, sjete, žudnje, bezvremenosti, sve romance oslobođenja i slobode. Irci su se odnosili spram života kao da ne postoji sutra. Posvuda se čula muzika i pilo se. Moguće je da je taj opojni naturalizam, taj idealizam nezamršenog života toliko privlačio njemački duh. Irska je postala njihovom ikonom poput postera Che Guevare na zidu sobe.
Da je Böll napisao istu takvu knjigu o Njemačkoj, ona bi nedvojbeno bila odbačena kao fašistička. Na stijenama Mohera Nijemci su se mogli osjećati kao kod kuće bez ikakvih ideologijskih asocijacija. Mogli su zviždati na praznim limenkama od konzervi, pa i pjevati pjesme o slobodi.
Ono što su Nijemci doživljavali u Irskoj nije bilo toliko bijeg od prošlosti niti neka vrsta oslobađanja od povijesti nego upravo suprotno od toga. U Irskoj su mogli ostvariti vezu s prošlosti, osjetiti da su i dalje dio svijeta, što im je njihova vlastita povijest oduzela. Osjećali su se manje isključenima iz svijeta u kojem su bili obilježeni kao krivci.
Emocionalna privrženost domu, zemlji, mjestu u kojem ste rođeni, jest nešto što je duboko usađeno u ljudskoj psihi te je stoga nacistička ideologija mogla to zloupotrijebiti. Rezultat je te zloupotrebe da Nijemci otada sustavno uskraćuju sebi svaki osjećaj pripadnosti i to se toliko uvriježilo u njihovoj svijesti da je iz nje posvema odstranilo taj ljudski instinkt.
Naravski da Nijemci imaju čuvstva. Zaljubljuju se, imaju želje kao i svi drugi. No nešto je vazda manjkalo. Manjkala su im snoviđenja, barem dok se nije pojavio film Wima Wendersa Nebo nad Berlinom. A možda su se vratila rušenjem berlinskoga zida, s plačem i grljenjem ljudi na ulicama. Možda su došla s bivšeg istoka s filmovima kao što su Good-bye, Lenin. Prizor sina koji pokušava naći “Spreewald” krastavce da bi pričinio zadovoljstvo svojoj majci vjerojatno je najdirljiviji filmski kadar ikad snimljen u Njemačkoj.
Nijemci su se do sada navikavali da ne osjećaju bol, da ne osjećaju da su nešto izgubili i da nemaju sućuti prema samima sebi. Nisu mogli voljeti svoje majke. Svoje očeve još manje. Nigdje na svijetu jaz između očeva i sinova nije bio dublji nego u Njemačkoj. Od 1968. godine mladi su optuživali svoje roditelje i davali novi oblik njemačkoj svijesti. Bilo je to prijeko potrebno za obnovu Njemačke, ali je dovelo i do dislokacije, do neke vrste osjećaja napuštenosti. Istjerivanjem nacističkih zločina iz svoje psihe, čitavi su se naraštaji Nijemaca lišili vlastitog nasljeđa i prekinuli emocionalnu vezu s vlastitim narodom.
 Skrivena agonija tog diskontinuiteta još nije posve istražena. Zapravo su Nijemci postali ljudi bez doma i to su još i danas. Prilagođavanjem i ponovnom gradnjom prevladali su fizičko uništenje njemačkih gradova i okupaciju stranih trupa. No, intelektualno beskućništvo nigdje nije bilo dublje od toga i značilo je surovi prekid svih duhovnih veza s njemačkom dušom. Postoji stanovita nepriznata samotnost u biti Nijemac.
U izvanrednom prizoru iz knjige Berlin - Moskva Wolfgang Büscher opisuje dirljivu komemoraciju u Auschwitzu gdje je od ljudi svih nacionalnosti zatraženo da na vlastitom jeziku otpjevaju uspavanku. Kad je došao red na Nijemce, nastala je tišina, a jedna opatica je naposljetku zapjevala Guten Abend, Gute Nacht. Nema ničega bezazlenijeg od uspavanke, a ipak ima Nijemaca koji se još plaše čak i pjevati svojoj djeci.
Sve je to sasvim razumljivo. I trebalo je da Nijemci okrenu leđa nacionalističkoj aroganciji. Oni su jedini narod na svijetu koji je tako temeljito propitao vlastitu prošlost. Osjećaj krivnje ih je vodio putem do pakla i natrag, a njihov izuzetan osjećaj odgovornosti prema svojim žrtvama veći je nego u bilo kojem drugom društvu. Sjećanje na holokaust zamijenilo je Kristovo raspeće kao najvažniju ikonu u našem društvu. Spomenici su postali poput religijskih svetinja, mjesta za razmišljanje, svetilišta koja stvaraju novu vrstu svetosti i vode nas prema rasno tolerantnom društvu. Ako postoji oproštaj grijeha, on je samo u nezaboravljanju i posjećivanju tih mjesta.
Sve je to postalo veoma značajan dio njemačke svijesti. Ali prisutno je i mišljenje da se Nijemci rađaju s pogledom usmjerenim unatrag, što sprječava emocionalnu inteligenciju i prisiljava ih da uvijek budu racionalni i budni. Imaju osjećaj da sve što kažu kao Nijemci najprije podliježe službenom odobrenju, da njihovo mišljenje ne smije biti nepromišljeno, da su iz njega odstranjeni svi elementi vragoljanstva i spontanosti.
Možda u tomu leži snaga njemačke književnosti. Pisci poput Petera Handkea i Thomasa Bernharda cijenjeni su zbog načina na koji su rekonstruirali njemački jezik, dok je Böll kroz niz primjera iz područja morala vršio preispitivanje samih Nijemaca. U posljednje se vrijeme puno govori o ponovnom otkrivanju njemačkih patnji, što je pokrenuo uglavnom roman Günthera Grassa Korakom raka  (Krebsgang), priča o njemačkoj tragediji bez moralnog upozorenja na pojavu neonacizma. Kadšto se čini da Nijemci prije nego i što otvore usta da bi nešto rekli moraju dokazati da nisu neonacisti...
...Jedan me njemački novinar nedavno optužio da sam odveć blag prema vlastitom ocu i rekao da bi njemačkog pisca kritika uništila zbog takve vrste simpatije prema vlastitim roditeljima. Irski pisci poput Colma Toibina i Johna McGaherna otvoreno iskazuju sasma drukčiju prisnost s obitelji, domom, prirodom i krajolikom. Irski pisci govore o svom osjećaju mjesta. Pisanje Seamus Heaneya o kopanju, na primjer, u Njemačkoj bi značilo nešto sasvim drugo. Močvara u Irskoj otkriva veze s prošlošću, dočim su šume u Njemačkoj pune mina koje vode samoptuživanju. Dalje od holokausta ne možete kopati.
Možete se šetati duž jezera u Bradenburgu, ali na kraju uvijek nalazite na mjesta poput Ravensbrücka. Možete promatrati zalazak sunca nad Rajnom, ali ne možete učiniti da sunce uđe u vašu svijest.
Tokom posjete Dublinu prije nekog vremena, Bernharda Schlicka su upitali može li objasniti što je tako posebno u njemačkoj ideji o Heimatu ili domu, na što je on jednostavno odgovorio da je rođen u Hamburgu i da je tamo išao u školu. Možda to za njemačke pisce nije prioritet, i njegova odlična knjiga Der Vorleser (Čitač) u kojoj se roditelji glavnog lika uopće ne pojavljuju, na najbolji način dokazuje to suvremeno njemačko stajalište.
Može biti da su Nijemci daleko ispred ostalih suvremenih društava u kojima se nacionalizam i domovina i dalje drže krepostima? Jesu li, zahvaljujući svom osjećaju  povijesti, stekli višu svijest u kojoj je pripadnost prevladan pojam i čak je i sveta riječ Sehnsucht (čežnja) izgubila svoje mjesto? Jesu li snovi u Njemačkoj izgubili svoju ulogu? Umjetnici poput Josepha Beuysa izvrgavali su podsmijehu njemački osjećaj doma i njegova uređenja. No, intenzitet čežnje Nijemaca za Irskom govori da u njima i dalje postoje isti instinkti za dom kao i kod drugih, samo su sebe navikli potiskivati sve potencijalne patriotske veze s vlastitim precima. Slijepi ugao retrovizora uklonio je njihovu domovinu iz njihove emocionalne karte.
Na nedavnom predstavljanju svojih knjiga u Njemačkoj upitao sam učenike jedne srednje škole u južnonjemačkom gradiću Otterberg što im znači to što su Nijemci. I oni i njihovi učitelji bili su zaprepašteni. Objasnio sam im da je moje njemačko-irsko djetinjstvo u Dublinu bilo opterećeno takvim nacionalističkim pitanjima, osekom irskog nacionalizma kod mojega oca i nasljeđem njemačkog nacionalizma koji je moja majka doživjela pod nacistima. Opisao sam i jezični rat kojemu sam kao dijete bio prisilno izložen i bio primoravan govoriti samo irski i njemački, nositi Aran džempere i lederhozne, a zabranjeno mi je bilo govoriti engleski.
Moguće je da njemačka nacionalna svijest i ne postoji. Moguće je da je cijelo pitanje suverenosti zastarjelo i da su Nijemci postali prvi pravi internacionalisti, s globalnim sklonostima, da tečno govore engleski i da se posvuda u svijetu osjećaju kod kuće. Ali ako je nacionalna pripadnost zastario pojam, tada je to i osobni identitet. To bi značilo da biti Nijemac ne znači ništa i da Nijemci nemaju individualnost nego samo lažni identitet koji daju reklamne majice piva Guinness i imitiranje Iraca u irskim pabovima. Možda su Nijemci u tijeku procesa odlaska u egzil, emigracije u novi globalni identitet.
Imao sam osjećaj kao da sam u školu u Otterbergu bacio bombu. Iako su potomci Nijemaca i žive u Njemačkoj, čini se da ti učenici nisu dotada puno razmišljali što znači biti Nijemac. Rekao sam im kako su me kao dijete pogrdno nazivali Krautom i nacistom, kao što je izgleda još česta praksa u Engleskoj. Treba li obraćati pozornost na to? Treba li poviti glavu i udaljiti se? Ili to pretvoriti u šalu i reći: “Ja sam Kraut i ponosan sam na to”, kao u znamenitim kadrovima filma Roddyja Doylea The Commitments.
Svi su šutjeli, dok naposljetku jedna učenica nije ustala i rekla: “Ja sam njemačko-izraelsko-palestinskog podrijetla”. Nije nosila maramu i rekla je da osjeća da je pripadnik sva tri naroda, ali i da ima osjećaj da ne pripada nigdje. Jedan učenik koji je rođen u Argentini izjavio je da Nijemci mogu biti ponosni što ih je njihova povijest naučila da postanu najtolerantnija nacija u Europi. Jedna je učiteljica dodala da je ponosna što se Nijemci nisu pridružili okupacijskim snagama u Iraku.
Može li činjenica da nisu sudjelovali u tom ratu vratiti Nijemcima osjećaj identiteta i učiniti ih manje nevidljivim? Može li se njemačka svijest smatrati  stanovitim postignućem, kao nešto čemu i druge nacije trebaju težiti? Hoće li nova globalna svijest učiniti kraj samotnosti biti Nijemac?
(2004)


S njemačkog preveo Mario Kopić