Jesen - zima 2005

  BRKOVI U KADI
  Günther NENNING
 
 

Većina filozofa nema ni brkove ni bradu, ili pak ima punu bradu. Nietzsche je imao brkove. Profesore filozofije nikada nije zanimalo kako to i zbog koga - ali mene jest. Jedina do sada objašnjiva filozofska brada jesu Schopenhauerovi dugi zulufi.
Schopenhauer je volio jesti dobro i puno. Dugački zulufi su jedina vrsta brade pokraj koje čovjek može ljudski obrisati si usta.
Veza je između velike filozofije i malih brada prisna. Posrijedi je početak ludila u filozofiji. Nietzsche je bio prvi filozof s brkovima. S njim je započeo razvoj koji je doveo do Heideggera; Heidegger je imao hitlerovske brčiće.
Kako ljudi s tako smiješnom nošnjom na licu mogu biti tako čudesni filozofi; unatoč tomu ili upravo zbog toga? Bi li s nekom drukčijom bradom ili bez ikakve brade bili drukčiji filozofi ili uopće ne bi bili filozofi?
Ridendo dicere severum, uz smijeh reći nešto ozbiljno, napisali su Brkovi kao motto svom posljednjem objavljenom djelu pred nastup konačnog ludila: Sumrak idola ili Kako se čekićem filozofira (1888). Doista, kako? Mravlji bataljon ispragmatiziranih filozofa opet nije zainteresiran.
Ja, međutim, polazim od jedne bavarsko-austrijske izreke: “Tom je čekić...”, što znači “Taj je lud”. Moj je otac, od kojega sam naslijedio ljubav prema tumaranju i šetanju, bio jedan tako razborit ničeanac da je u rancu umjesto džepnog izdanja Nietzschea uvijek nosio mali čekić na rasklapanje kojim je izbijao zanimljivo kamenje. S tim u vezi Nietzscheova potvrda:
“Tako je čekić nagnan na kamen... Moj čekić sad bjesni okrutno protiv svog zatvora. Od kamena pršte komadi: ne marim ja za to! U preduvjete dionizijske zadaće spada na odlučujući način tvrdoća čekića, čak uživanje u uništavanju”: Ecce homo, napisano 1889.godine, u godini kada je ludilo nastupilo.
Brkovi su pobjegli iz zatvora normalnih filozofa. “Da, sve je bilo užasno normalno. Tko kaže da je svijet već otkriven?”, napisao je sasvim drugim povodom Peter Handke (Trenutak istinskog osjećaja). Brkovi su otkrili novi svijet ljubavi spram ludila, želju svijeta za novim ludilom, želju za samouništenjem.
“Nihilizam, to je radikalno odbijanje vrijednosti, smisla, poželjnosti... Radikalni nihilizam jest uvjerenje o apsolutnoj neodrživosti opstanka” (Volja za moć, nacrt iz 1887/88).
Nešto kasnije, kada kočijaš udara konja, Brkovi otrče do konja, grle ga, doživljavaju slom (Torino 1889). Otada je skroz lud sve do smrti, dosljedno čitavih 11 godina, od 56. godine života. Prevezu ga kući, poslušno šeta s mamom; najednom se otrgne, brzinom bljeska se skida i gol golcat brčka u jednoj barici (Naumburg 1890).
Posljednji je iole normalan filozof bio Arthur Schopenhauer (do 1845. godine bez brade, potom s dugim zulufima): “Svekoliku bit svijeta utemeljiti apstraktno, uopćeno i razgovijetno... kao reflektirajući odraz u stalnim pojmovima svijesti koji su vazda na raspolaganju; to i ništa drugo jest zadaća filozofije”. (Svijet kao volja i predstava, 1818).
“Svekolika bit svijeta” Brkove (koji su se u vrijeme svoje mladosti jako zanimali za Duge Zulufe) uopće ne interesira. On “bit svijeta”, nekakav “pravi” svijet iza puko “stvarnog” smatra podvalom, prijevarom, laži.
Ne apstraktna “bit”, nego konkretan život; ne “opće”, bljedunjavo, nego ono istančano, raznobojno, živopisno; ne “jasno”, nego tajna - i sve to ne “utemeljeno”, nego odskakutano i odigrano; ne “stalno”, nego vazda drukčije; ne “vazda na raspolaganju”, nego u slikama, krhotinama, pjesmama, pretjerivanjima, uvredama, osamljenosti, dubljenju na glavi, nerazumljivosti; najfinije, visokokratno blebetanje - to i ništa drugo jest ne-filozofija Brkova.
Jednom su Hitler-Brčići (koji su izuzetno cijenili Brkove) - to prenosi njegov biograf (Rüdiger Safranski, Ein Meister aus Deutschland. Heidegger und seine Zeit, München 1994) - čuli od Carla Friedricha von Weizsäckera “jednu lijepu priču istočnoeuropskih Židova o čovjeku koji stalno sjedi u kavani, a kad ga pitaju zašto, on kaže: ‘Pa moja žena!’ - ‘Što je s njom?’ - ‘Pa, ona priča i priča i priča i priča...’ - ‘A što priča?’ - ‘E pa to ne kaže!’ - Kada je Heidegger čuo ovu priču rekao je: Baš tako”.
Pričati, pričati, pričati, a ništa ne reći - to ludilo (pomjerenost) filozofije: pomjeranje (sluđivanje) od ozbiljnog objašnjavanja svijeta (koje ništa ne govori) do očajničkog brbljanja (koje, ako je filozof pjesnik, a pravi filozofi su pravi pjesnici, ipak nešto kazuje, dublje, istinitije) - dovodi pomjerenu (ludu) filozofiju u pravu poziciju u odnosu na (pomjereno) ludo vrijeme.
“Samo nas još jedan bog može spasiti”, priznao je 1966. godine Heidegger u razgovoru s Augensteinom, urednikom “Spiegela”, ali ovaj je to kao pivopija odavno znao. Ne, ni bog nas ne može spasiti, jer je bog mrtav, znao je Nietszsche prije ove dvojice.
Nietzsche je na božje radno mjesto rasporedio nisko kvalificiranog čovjeka. Strašno, ali za Nietzschea nedovoljno strašno. Precizno je prorokovao “nadčovjeka”, neku vrstu nacističke zvijeri, ona je “dobra”, hoće nas uvjeriti, ali u to valjda ni sam ne vjeruje, kumi: “O daj se vrati ...bože moj neznani!” (Ditirambi Dionisu, 1888).
Ne, Nietzsche nije bio nacist, naprotiv, bio je lovac na naciste. Wilhelma Broj 2, Bismarcka, Njemačko Carstvo, antisemite - njih je ludi Nietzsche (pa zar nije bio mudar?) htio dati na odstrjel.
Smiješnom bogotražitelju nije bilo dovoljno što je ovo vrijeme zlo i što će biti još gore. Usred dekadencije sjedio je veselo ludi Nietszche, grickajući zdrav k’o dren, bajati slatkiš dekadencije “vječno vraćanje” - ne bljutavoga Dobra, nego uspaljenoga Zla.
Brkovi su Origen posađen naglavce (a ovaj, uzgred, nije imao bradu). Kako je stari sveti otac vjerovao u povratak Dobra, tako je sveti otac moderne vjerovao u povratak Zla. Kako to izdržati? Lako, čemu sada tragika, može se izdržati pomoću ludila.
“Ludilo”, pišu Brkovi (S onu stranu dobra i zla, 1884/86) - “je u pojedinaca nešto rijetko - ali je pravilo u grupa, stranaka, naroda, vremena.” - Sasvim oprečan pravilima, sasvim rijedak je pojedinačni ljubitelj ludila, koji, kao dokaz svoje ljubavi, i sam poludi. Kao pravilu oprečni signal stoji ovaj filozof za prvenstvo prolaza u opću duševnu bolest svoga vremena.
Opće ludilo kod grupa, partija, naroda, vremena - pa neka se neko usudi poreknuti da proročanstvo Brkova nije bilo točno.
Da bi umirila mahnitoga sina, nježna mu majka ti puta tjedno priređuje toplu kupku. Starica i njezina stara služavka s mukom ga podižu u kadu - debeo je, prežderava se. Kada je na prvom katu kuće u Naumburgu. Žene tegle dvadeset kofa vode, zagrijanih u prizemlju, znači šezdeset tjedno, isto toliko kofa iskorištene vode pomno tegle dolje, i tako sedam godina, gotovo do majčine smrti 1897. godine: 43.680 kofa.
Filozof s brkovima postaje dijete s brkovima, brčka se u kadi da se voda niz stepenice slijeva, dobiva erekcije i čilo ih pokazuje, dere se, pjeva, gotovo svakodnevno vrlo lijepo svira klavir, često vlastite kompozicije. Ponekad piša u cipele, koje u tu svrhu prethodno svuče. Rado se igra s novčićima, zanima se za doboše, lokomotive i godišnji sabor strijelaca. Uglavnom samo tako sjedi.
Što je razum znanosti naspram namrtvo ludog signala Nietzsche? “A sama znanost”, kaže Signal Ludila, “što uopće znači svekolika znanost gledana kao obilježje života? Čemu, i još gore - odakle - sva znanost? Kako? Nije li znanstvenost možda samo strah i izmotavanje pred pesimizmom? Fini oblik samoobrane protiv istine?” (Rođenje tragedije, predgovor 1886).
Doba znanosti kao izmotavanje, a istodobno i prizivanje pesimizma: dva velika izmotavača i prizivača su kapitalizam i socijalizam, blizanci. U obranu kapitalizma treba reći da je pod njegovom zasljepljujućom i rasljepljujućom zvijezdom ipak stasao solidan broj istinskih pesimista koji su gotovo svi bili poštovatelji Djeteta s Brkovima.
Marksisti su bili slijepi. Ali su ipak polumarksisti Horkheimer i Adorno napisali sjajnu rečenicu: “No, potpuno prosvijećena Zemlja zrači u znamenju trijumfalne nesreće” (Dijalektika prosvjetiteljstva, 1944).
A ja sam zaljubljen u osnivača Socijaldemokratske partije Viktora Adlera, također polumarksista (drugom, većom polovicom bio je Austrijanac), koji je Trockom rekao kako su njemu osobno prognoze na temelju Otkrivenja Ivanovog draže od prognoza na temelju znanstvenog socijalizma (na kongresu Internacionale u Stuttgartu 1907. godine; Trocki, Moj život, str. 202).
Svijet slika Apokalipse sada je obogaćen brkatim filozofom u kadi. I dobro je što je tako. Od ovog velikog duha vode podrijetlo oni koje je Thomas Bernhard krstio jednom za njega tipično preciznom pridjevskom kovanicom: “wahnsinngemäss” (po smislu ludi; igra riječi: Wahnsinn-ludilo, sinngemäss - po smislu, prim. M.K.) filozofi. To, kaže, vrijedi posebice za Wittgensteina.
“Filozofirati”, dodaje Bernhard, “znači učiniti nejasnim, tamnim, gorim - uništiti”. Tu se Brkovi od sreće još jednom popišaju u ideale. Tek mu je 160 godina, a već je u pravu.
“Ne želim biti svetac, radije još kakav lakrdijaš... I unatoč tomu ili dapače ne unatoč tomu - jer ne bijaše dosad ničeg lažljivijeg od svetaca - govori iz mene istina”, razmeću se Brkovi u autobiografiji Ecce homo, koju neprestano ispravlja do kasno u godinu kada se ludilo otvoreno javlja (1889). A u njoj poglavlja: “Zašto sam ja tako mudar”, “Zašto sam ja tako pametan”, “Zašto ja pišem tako dobre knjige”, “Zašto sam ja sudbina”.
Njegovi odgovori na ta pitanja su kažnjivo samozaljubljeni, ali on je u pravu. Dijamanata sve više u gluhom kamenju; bistrije, zabavnije, dublje, veličanstvenije, luđe rečenice nitko nije napisao.
Od ljubavi spram mud(r)osti do ljubavi spram ludosti i dalje do samozaljubljenosti luđaka. “Onanija”, zlobno i vidovito navodi Richard Wagner uzrok filozofove bolesti (u pismu Nietszcheovom liječniku dr. Ottu Eiseru, 23. oktobra 1877; tada Nietzsche još nije bio bolestan):

Evo nam bajke, moderne dosta,
Kako od filozofije filonanija posta.
I podiđu li te po leđima srsi -
Filozofiju kanda shvatio nisi.
Hvaljeno neka je što čini krutim,
Sada već i novoga Descartesa ćutim:
Lud sam, dakle postojim.


S njemačkog preveo Mario Kopić