Jesen - zima 2005

  ZARATHUSTRINA DUŠA
  Joachim KÖHLER
 
 

Nietzscheov se san o jednoj iznova rođenoj Grčkoj, rođen u internatu u Pforti i gorko razočaran Wagnerom, nije mogao ostvariti u valjanom Baselu. Strogo uzevši, nije se više mogao nigdje ostvariti krajem XIX stoljeća a da se ne dospije u zatvor ili pak ludnicu. No kako je Wagner s nepomućenom vjerom na tome insistirao, i kako je sproveo svoju verziju helenskoga teatarskog procvata s festivalom u Bayreuthu, Nietzsche nije vidio nikakav razlog da svoj ideal žrtvuje mrskom smislu za zbiljnost. Postao je, kako se njegov adlatus Peter Gast polu-šaljivo, polu-sućutno izrazio - “Don Kihot pneumatskog tumačenja”.
Kao Cervantesov junak, kojega je Nietzsche toliko blisko doživljavao da ga je samo “s gorkim ukusom na jeziku” mogao čitati, upućuje se on preko Alpa, s kovčegom punim odijela i knjiga, bez jasna cilja pred kratkovidnim očima, ukoliko to nije bilo ono “pneumatsko” koje mu je pobudilo njegovu neutaživu čežnju za nadčovjekom. Ako je vjerovati njegovim spisima koji o “velikom odvajanju” i “ponovnom rođenju” sanjare, u Italiji je našao zemlju u kojoj goli bogovi igraju i lijepa tijela cvjetaju, i po tomu Nietzsche nije bio nimalo prvi.
Još su od vremena Winckelmanna i Platena supatnici sa sjevera Europe doživjeli ovdje svoje oslobođenje, budući da talijanski zakon, naspram drugih europskih zakonodavstava, nije poznavao nikakvo kažnjavanje muške ljubavi. Mnogi umjetnici, koji su se u novoj Arkadiji naselili, slali su u poetskoj ili fotografskoj formi primamljive signale preko vrhova Alpa u čednu domovinu, čime se začela jedna rana forma seks-turizma na obalama Ligurije i na otocima Capriju i Siciliji.
Nietzsche se također (koji je prijateljima i obitelji vazda inventivno zametao tragove, tako što je neprestance mijenjao adrese) dao privući tim krajevima - u Liguriji bi obuzet svojim “Zarathustrom”, u Napulju ga “obuzeše suze i osjećanje, spašeno u zadnjem času”, a na Siciliji mu je svitala “afrička sreća, fatalna vedrina, jednim okom koje zavodljivo, duboko i strahovito gleda”. Očaran govori o “mirisima koji izranjaju iz  žutoga popodneva mora, od kojih se srce plaši, kao da se zaboravljenih otoka sjeća, gdje je nekoć boravilo, i gdje bi vječno trebalo boraviti...”.
Kao “novi Kolumbo” smio se, doduše, samo u svojim pjesmama radovati - obećana je zemlja već dugo bila otkrivena. Na Siciliji, koju je Nietzsche bez znanja svojih najbližih u aprilu 1882. godine posjetio, morao je također sresti njemačke izbjeglice, poput znamenitoga fotografa baruna Wilhelma von Gloedena, koji je uzdizao zemlju oko Etne kao “otok blaženstva u moru civilizacijskog potresa i prevrata”. Počevši od 1876. godine, živio je ovaj fotograf, podrijetlom iz Mackenburga, u Taormini, nedaleko od Messine, gdje je “novi Kolumbo” uplovio i okružio se mladim ribarima i pastirima koji su pozirali kao modeli za grčke heroje. Antička vremena, kada muška ljubav nije bila progonjena nego opjevana, izgledala su ovdje kao ponovno rođena, kao da su njegove mramorne statue oživjele.
“Grčke me forme draže”, govorio je Gloeden, “isto tako brončani kolorit potomaka starih Grka i pokušavam stari klasični život na slikama ponovno uskrisiti”. Tako je on, s pogledom na svoje sjevernoeuropske kupce, pred kamerama puštao promarširati dionizijske mladiće s leopardovom kožom preko ramena i štapom obavijenim bršljanom i lozovim lišćem. Elegantni efebi igrali su na zvuk tamburina i čokotima ovjenčani bahanti pozirali su na ruinama poganskih hramova. Gloedenovi fotografski pozdravi ljubavi preplavili su u to vrijeme wilhelmsku Njemačku, gdje je za strast koja je tim tijelima bila uspaljena bio rezerviran zatvor. Odlazilo se na hodočašće u Italiju (“gen Italien”), kako je glasila dosjetka, i Gloedenova je vila bila meka za prijatelje Grčke od Oscara Wildea do Anatola Francea i pruskog princa Augusta. “Kralj topova”, industrijalac Krupp, također je dolazio, i zbog glasina o njegovoj ljubavi prema mladićima, na Capriju je počinio samoubojstvo.
Kako se Gloeden radovao poznanstvima diljem Europe, Nietzsche koji se zaputio u avanturu nije imao nikakav razlog ne potražiti ga pri njegovoj posjeti Taormini - ali je imao svaki razlog to prešutjeti. Malo je ipak otkrio veo kada je, osvrćući se, pjevao: “Sada mi još sve pripada, orao (der Adler, orao, igra riječi s der Adliger, plemić, prim. M.K.) moje nade našao je jednu čistu novu Grčku”. U “Zarathustri” čak odaje da je upravo tamo gdje mu se svijet činio kao “ples i nestašluk bogova”, svoju ključnu riječ o nadčovjeku “pobrao s puta”.
Usputna je opaska uočljivo u opreci s metafizičkim visokim jezikom iz “Tako je govorio Zarathustra”. Je li Nietzsche doista glavnu dogmu svoje religiozne objave “pobrao s puta”? Kao nešto što je nezamijećeno ležalo na tlu, nešto što je možda neko zaboravio tko je tuda prošao? U svakom slučaju, bilo je nezamijećeno od svih koji su se uputili tim putem nakon njega.
Naspram drugih učenja koje je, prema vlastitom priznanju, primio na putu inspiracije odozgo i praćen osjećajem, “čista inkarnacija, čist glasnogovornik, čist medij nadmoćnijih sila...”, ovdje je posrijedi dakle jedan slučajan pronalazak, zbog kojega se Nietzsche tako reći morao sagnuti. Taormina, u bedekeru obilježena zvjezdicom, kojega je Nietzsche slijedio, ležala je na putu i sasvim je moguće da on ovu nad-čovječansku ideju nije tamo baš “pobrao”, nego je o njoj jednostavno - čitao, i to u jednoj knjizi koja je upravo tamo gdje je on “novu Grčku” otkrio, ležala na putu i nudila se naklonjenu čitatelju.
Čitav je naraštaj Nietszcheovih istraživača lomio koplje o tomu iz kojega je vrela sudbonosna riječ o “nadčovjeku” mogla poteći. Pomišljalo se na Goethea, na Emersona ili na Wagnera. Još se u Nietzscheovim ranim spisima ona pojavila, ali bez dubljega značenja. Ipak, nijedna od mogućnosti nije bila uvjerljiva. Zavodljivu opasku o slučajnom pronalasku “s puta pobranom” na “blaženim otocima” nitko nije želio slijediti. Postoji, međutim, jedna knjiga koja nije samo Nietzscheovim istraživačima do danas ostala neznana, koja govori o povratku grčke ljubavi i o “blaženim otocima” u kojoj se pojavljuje također ona kobna riječ koja se danas kao nijedna druga povezuje s ovim misliocem.
Posrijedi je tajna biblija homoseksualnosti, napisana u vrijeme kada pastorski sin, koji je Grke dušom iskao, još nije bio ni rođen. Autor je te knjige bio Švicarac Heinrich Hössli i knjiga se pojavila 1836. godine u Glarusu pod naslovom Eros. Muška ljubav Grka; njezin odnos spram povijesti, odgoja, književnosti i zakonodavstva svih vremena. Razumije se samo po sebi da u Nietszcheovim djelima nema nikakva ukazivanja na knjigu ovakva naslova.
Hösslijeva teza, koja se iznosi sa strašću autodidakta i mnoštvom zarathustrovskih uzvika,  ukratko glasi: nešto što je za Platona i stare Grke bilo posvema prihvatljivo, za modernoga je Europljanina prezrivo. Iza toga se nešto krije omražena muška ljubav. Hössli, predani misionar Platonove filozofije, zastupa gledište koje se do tada još nije čulo u modernoj Europi, gledište da ljubav među muškarcima, daleko od toga da je treba prezirati, što se čini zbog modernih predrasuda, predstavlja zapravo nešto božansko. Nije slučajno, kaže Hössli, da bogovi nagrađuju vjerne herojske ljubavnike vječnim životom “na blaženim otocima” (auf den glückseligen Inseln) i zbog toga se ona ne bi trebala suzbijati, nego upravo podupirati.
Ono što je u kršćanskoj kulturi iskonstruirano kao “bestijalno sramoćenje naše prirode u sodomskom grijehu”, kod Helena je vrijedilo kao “ideal obožanstvenjena čovječanstva”. Zašto, pita se Hössli, jednostavno ne slijedimo uzvišene mislioce antike i stvaratelje besmrtnih umjetničkih djela? Kada ćemo konačno prestati grčkoga Erosa vidjeti kao “izopačenje” i shvatiti da je on sam omogućio vrhunac kulture? Hössli, zanesenjak, vjeruje u čudo i govori anđeoskim jezikom. Kao njegov potomak, Zarathustra će biti ismijan od strane mase na trgu, a njegova će poruka biti ušutkana.
Čak i kada bi moderan čovjek s njegovim predrasudama imao pravo u tomu da je “platonska ljubav izopačenje”, propovijeda Švicarac, i tada bi nas stari Grci daleko nadmašivali, jer su oni prema takvim ljubavnicima “božanski postupali, a mi đavolski”. Ta sublimacija seksualnosti u cilju kulturna procvata bila je istodobno i “najveće djelo koje se ikad zbilo, najveće koje je sunce ikad na zemaljskoj kugli obasjalo”. Ljubav prema herojskom muškarcu, što se želi vidjeti kao izopačenje, uzdignuta je kod Helena do najvećeg svetilišta njihove kulture. Bila je to misao koju će Nietszche iznositi pedeset godina kasnije u skrivenijoj formi, i vazda u novim inačicama.
Potom dolazi u Hösslijevom pledoajeu ne samo riječ koju je Nietzsche “pobrao s puta”, nego i ključna misao njegova cjelokupnog “Zarathustrina” evanđelja: od naizgled izopačenih, tvrdi Švicarac, stvorili su Heleni svoje besmrtne herojske parove - “od našega ne-čovjeka oblikovali su nad-čovjeka” (aus unseren Nicht-menschen bildeten sie Uebermenschen).
To je bila ključna riječ koju je Hössli u svetom zanosu svojega govora iskovao i koju je “lutajući izbjeglica”, kako je Nietzsche sam sebe nazvao, mogao pobrati na putu. On također zagovara jedan takav kulturni čin, zbog kojega Hössli hvali Grke, jednu svjetsko-povijesnu odluku, iz koje bi od izopačena čovječanstva proistekli Nadljudi. Grcima je, kaže Hössli, pošlo za rukom da istospolne ljubavnike s njihovim “užasnim unutarnjim konfliktom i nedostojanstvom, njihovom vječnom bezavičajnošću, njihovom bezvrijednošću, njihovim grijehom, prokletstvom njihova opstanka”, preinače u nešto više. Oni bi prestajali “biti puki ljudi” (bloss Menschen zu sein) i stajali bi “ponad samih bogova”, upravo tamo gdje je Nietzsche trebao naseliti svojega Nadčovjeka.
Stave li se na mjesto izopačenih, jer su homoseksualci u sebi razderani, izopačeno čovječanstvo osuđeno na propast, Hösslijeva se teza pretvara u Zarathustrino učenje. Cilj u oba slučaja ostaje isti: nadčovjek koji voli muškarce, koji više ne poznaje nijednog drugog boga do njemu jednakoga. Niti jedan se drugi mislilac prije Nietszchea nije usudio tako pisati, a sam se Nietzsche uzdržao imenovati nekog drugog pokretača svoje inspiracije do misteriozne “nadmoćne sile”.
Već u svom “Predgovoru” Zarathustra govori u egzaltiranom tonalitetu psalama, kako mu je Hössli, poput propovjednika koji pobuđuje, izmucao. “Učim vas nadčovjeku”, piše Nietzsche pod maskom Zarathustre. “Čovjek je nešto što se ima prevladati”. Ali zašto? Jer on, kao što je Hössli pisao o homoseksualcima, pati od unutarnjega razdora. On je “tek neki razdor i polutan između biljke i utvare”, kako bjesni Zarathustra o “oskudici i nečistoći i bijednoj lagodnosti”.
 Iz ove nakaze koja izazivlje gađenje, kojega Zarathustra kao “zadnjeg čovjeka” ovjerava, uzdiže se, čudo nad čudima, savršena slika neslućene ljepote, koja zanesene “daleko od boga i bogova odmamljuje... Nadčovjekova mi je ljepota prišla kao sjena. Ah, braćo moja! Što me se tiču još - bogovi!” Zapravo, uopće ga se ne tiču, objavljuje pobjednički, jer su oni ionako svi već mrtvi. I zato “sad hoćemo da živi nadčovjek”.
Začudna predodžba - filozofa volje za moć, čije Zarathustrine riječi “hvale ono što čine čvrstim”, kako je glasilo službeno nacističko ispovijedanje vjere (Glaubensbekenntnis), inspirirao je za njegovoga Nadčovjeka jedan pustolovni krojač za gospođe pod imenom Hössli? Iza maske ovoga mita budućnosti krila se idealna slika o oslobođenom, za kulturni procvat doraslom homoseksualcu? Nietzscheova “plava beštija”, koja je u fašističkom ludilu uzdignuta do kultnog objekta, bila je uistinu prirodni izdanak hösslijevskih Helena?
Koliko malo Zarathustrin ljudski ideal odgovara idealima Hitlerovih osvajača u vojničkim čizmama, odaje već Nietzscheova sklonost da nadčovjeka prikaže golim, da ga okiti erotskim metaforama i da ga uzdigne do cilja njegovih “božanskih žudnji”. “I sad me proždire žeđ, čežnja koja se nikada neće smiriti”, ispovijeda prorok, nakon što je prvi put susreo jednog nadčovječanskog pastira-mladića. U ovom bajkovitom biću, što odaje čitavo “Zarathustrino” evanđelje, ima veoma malo od Himmlera i izuzetno puno od Hösslija.
Ponajprije zanesenjačka ushićenost, kasni utjecaj Sturm und Dranga, kod Nietzschea se anakronistički ponovno vraća kada se u baroknom ljubavnom posrtanju kao “pripravan i zreo poput uzavrele kovine, oblaka bremenitoga munjom i vimena nabreklog od mlijeka” daje prepoznati, i kako bi i posljednji ostatak dvojbe u njegovu radost seksualnog ispovijedanja otklonio, dodaje: “pripravan za sebe sama i za svoju najskriveniju volju: luk raspaljen (brünstig) za svojom strijelom, strijela raspaljena za svojom zvijezdom: - zvijezda pripravna i zrela usred svojega podneva, užarena, probodena, blažena pred uništavajućim strijelama sunca”. Ovdje dakle stoji on, sveti Sebastijan nove vjere, čežnjivo upirući pogled prema onom nebu koje je, prema Hössliju, “grčki duh, kao što to možemo vidjeti kod Platona, ljudima približio” i gdje ljubljenik muškaraca heroj Antinoj “svjetluca u tihoj noći kao zvijezda u moru blistajućih svjetova”.
Nietzscheovim su prijateljima ovakve duhovne agonije bile posve poznate. No, nitko se nije osmjelio njegovu ljubav za “muško ophođenje, što ga Vi u Bazelu za večernjih sati imate”, kako se Wagner zlobno izrazio, dovede u vezu s tadašnjom tabuiziranom i teško kriminaliziranom, žigosanom homoseksualnošću. “Ipak priznajem”, piše Franz Overbeck, “da je napose Nietzecheovo odnošenje s muškarcima ono što je kod njega imalo ponajviše nemuški izgled”. Kako se težilo da se emotivni odnosi među muškarcima ublaže nevarljivom riječju “prijateljstvo”, otpjevao joj je i Nietszche doživotnu pjesmu hvale, koja je u “Tako je govorio Zarathustra” poprimila oblik prave himne.
“Ne želiš pred svojim prijateljem nositi nikakve odjeće?” - pita prorok. “Treba li biti čast tvojemu prijatelju što mu se predaješ onakav kakav jesi?” S potpunim pravom, misli Zarathustra, pa opet ipak ne: “Ti se za svog prijatelja ne možeš dovoljno lijepo dotjerati: jer ti trebaš biti strijela i čežnja za nadčovjekom”. Žena pak ostaje u biološkoj neprivilegiranosti, poražena divnom budućnošću Dioskura koji idu u susret. “Još žena nije sposobna za prijateljstvo: mačke su još uvijek žene, i ptice. Ili, u najboljem slučaju, krave”. - Krave, kojima u svakom slučaju ostaje utjeha u tome da smiju rađati nadljude.
Još se od vremena života u internatu Nietzsche trsio imati prijatelje koji se djelomično pojavljuju u njegovoj službenoj biografiji, djelomično su veličani u pjesmama ili se nalaze na fotografijama koje su sačuvane u ostavštini. Dok je duže kontakte sa ženama održavao samo onda kad su se nudile kao zamjena za majku ili sljedbenice, vazda je tražio bliske veze s mlađim muškarcima u koje se zaljubljivao. Zahtijevao je njihovu bliskost, predlagao zajedničke odmore na Jugu, posvećivao im očajničke pjesme - “Prijatelje dugo sam očekivao, spreman dan i noć, gdje ostajete prijatelji? Dođite! Vrijeme je! Vrijeme je!”
U jednom je razgovoru rekao obazrivo da je on u usporedbi s ljubavlju “posve slične duhovne konflikte, samo na jednom puno višem stupnju” pretrpio: “Najprije obostrana privlačnost na temelju zajedničkog uvjerenja, potom sreća zbog pripadnosti jedno drugome” i naposljetku “obostrano obožavanje i uzdizanje” - sve dok se sreća nije rasprsnula, jer su partneri, kako se Nietzsche na drugim mjestima žalio, veoma rijetko bili spremni preskočiti osjetljivu crtu prema pravoj ljubavi. Tada su uslijedili, kako kaže, “nepovjerenje, sumnjičavost” i “izvjesnost da mora doći do razdvajanja, a ipak ne biti u stanju odricanja - sve ove i druge neizrecive patnje”. Teolog Franz Overbeck, koji je u Baselu mogao svojega prijatelja godinama pratiti, precizirao je glede Nietszcheova odnosa spram Erwina Rohdea, da mu je on “priredio ljubavne patnje, da ih tako nazovemo” i Nietzsche mu je nakon raskida, kojega je on “kao katastrofu” doživio, ispovjedio svoje “ljubavne bolove”.
Nietzsche je proizveo i druge ljubavne bolove, kao one koji su počeli jednom pravom eksplozijom požude, one “opasne srceparajuće prolome svake skrivene nesreće, svake neugušene želje, svake neukrotive i podivljale matice ljubavi”, tada kada ga “iznenadno ludilo” obuzima, “gdje osamljenik nekoga grli i ophodi se prema njemu kao prema prijatelju i daru neba, i dragocjenom poklonu, da bi ga sat kasnije sa zgražavanjem odgurnuo od sebe, sa zgražavanjem koje sada i prema sebi, kao prema uprljanom, osjeća, kako se otuđuje od sebe, kako biva u vlastitom društvu bolestan”.
Franz Overbeck, kojemu se pripisuje zasluga da je Nietzschea 1889. godine doveo iz Torina u bazelsku ludnicu, postavio je jednom sebi pitanje “u kojoj je mjeri Nietzsche bio homoseksualac”. U “navlastitom smislu uopće nije”, pisao je teolog nakon njegove smrti - sve bi drugo bilo u jeku Nietzscheova kulta nezamisliv skandal - “ali pitanje ga je zaokupljalo još veoma rano i puno, i mi smo o tomu u našim nekadašnjim bazelskim razgovorima često raspravljali”. Istraživači Nietszchea sve do danas nisu ovo uzimali u obzir.
Prijatelj je Overbeck vidio Nietzscheova izjašnjavanja o temi “kao najranija i najupečatljivija otkrivenja one živosti kod njega”, one “krajnje poučne srčanosti kojom je prilazio stvarima”. Onaj tko je njegove spise “uredno” čitao, on će “već iz njih samih dostatno doznati kako stoje stvari s Nietzscheovom homoseksualnošću i njegovim interesu za tu stvar”.
Taj se interes najvjerojatnije pružao i na literaturu koja se istospolnom ljubavlju bavila još od vremena Platona. Neposredno pred njegov duševni slom, Nietzsche je zabilježio na kakvom “neusporedivom dojmu” je zahvalan Petroniju koji je, kao što je znano, u svom Satirikonu bez ustručavanja i veselo opisivao ljubav među muškarcima. To je Nietzsche, doduše, prešutio ali zato aluzivno hvali vedroga pornografa zbog njegova “neobuzdana raspoloženja koje se ničega ne boji i preko svake vrste animalnosti antičkog svijeta graciozno preskače, zbog suverene slobode u odnosu na ‘moral’ - ne bih mogao nijednu knjigu navesti koja bi u sličnoj mjeri ostavila na mene dojam”. Govori li se danas o Nietzscheu dragim književnim djelima, uglavnom se navodi samo Adalbert Stifterov “Nachsommer” (Bablje ljeto).
Među knjigama koje su mogle pobuditi Nietzscheov interes a da nikada znanosti nisu zapale za oko, ubrajaju se knjige Karla Heinrich Ulrichsa koji je postao, svjesno slijedeći Švicarca Hösllija, jedan od najznačajnijih ranih boraca za emancipaciju homoseksualaca. Ulrichs je objavljivao svoje borbene spise pod pseudonimom Numa Numantius u periodu od 1864. do 1870. godine u Leipzigu, gdje je Nietzsche studirao klasičnu filologiju. Ulrichs je svima njima, zbog strategije prikrivanja, dao latinske nazive - za studenta Nietzschea zacijelo jedan razlog više da se zainteresira za seriju spisa misterioznih naslova: Vindex, Inclusa, Vindicta, Formatrix, Ara Spei, Gladius Furens, Memnon, Incubus, Argonauticus, Prometheus i Araxes. Ali kako u njegovoj biblioteci nisu nađeni ovi spisi, niti ih je u bilješkama spominjao, istraživačima su promakli.
No, postoje stvari koje upućuju na to da je te spise Nietzsche poznavao. Štoviše - bez Ulrichsove teze o nastanku homoseksualnosti jedan se određeni aspekt “Zarathustre” ne bi mogao shvatiti. Ne samo da je njegova originalna, Hösslijem inspirirana teorija seksualnosti našla svoj odraz u Nietzscheovu evanđelju o plemenitim ljudima, nego i Ulrichsove metafore za ono zatajeno područje koje je Zarathustra na “blažene otoke” premjestio.
Odvjetnik Karl Heinrich Ulrichs, rođen 1825. godine u istočnoj Friziji, zauzeo se 1867. godine javno na jednom skupu pravnika za prava homoseksualaca, što prije njega nitko nikada nije učinio. Zbog njemačkog zakona koji mu je prijetio zatvorom, napušta 1880. godine domovinu, godinu dana nakon što je Nietzsche za sobom spalio sve mostove. Ulrichs je živio tri godine u Napulju i preselio se potom u Aquilu, gdje je poput Gloedena u Taormini privlačio posjetitelje sa Sjevera, a možda i Nietszchea.
On se juna 1883. godine iz Rima zaputio na izlet u Aquilu da “nađe sebi mjesto za ljetni boravak” ali i stoga što je ovaj grad za njega “suprotnost Rimu” predstavljao, “osnovan iz neprijateljstva prema Rimu”. Ali “morao sam ponovno natrag”, na onu Piazzu Berberini, gdje je uz žubor fontane “Noćnu pjesmu” ispjevao, onu tužbalicu punu “neutoljive sjete” o tome da nije smio voljeti...
Ulrichsove se misli ne nalaze samo u “Tako je govorio Zarathustra” nego i u drugim Nietzscheovim spisima, dijelom doslovno navedene, dijelom poetizirane. Prije svega zanosno agresivan ton, kojim je Ulrichs napadao malograđanski moral i zauzimao se za priznanje muške ljubavi, podsjeća na isprazan pathos Zarathustre, isprazan jer ono što je zapravo htio kazati morao je šifrirati pseudo-biblijskim, artificijelnim jezikom.
Kod obojice se radi u načelu o istom: konačno raskidanje sa stvarnošću neprijateljskom prema tijelu i seksu, i raskidanju lanaca u kojima muško tijelo i njegovi nagoni, kako to Nietzsche sažima u “Volji za moć”, trunu. Poput Zarathustre kojega su “dobri i pravedni mrzili” i iz grada protjerali, Ulrichs vidi sebe također prognanim; kao i on, nalazi sigurnost samo na “blaženim otocima” svoje izabrane talijanske domovine.
Kako je Ulrichs na svojoj publikaciji Vindex istaknuo oslobodilački motto: “Vincula frango” - “raskidam lance”, a 1870. godine, jednu drugu nazvao “Prometheus”, tako je Nietzsche sljedeće godine na svoju knjigu “Rođenje tragedije iz duha muzike” stavio motiv (Vignette), koji prikazuje oslobođenog titana sa slomljenim lancima. Za Ulrichsa je svaki progonjeni zaljubljenik svezan, i čim sretne druga u patnji “čiju tajnu znam, za mene su to, kada čujem kako zveče, nedostojni lanci koje on nevidljivo sa sobom vuče” - jedna metafora koja je i čitateljima Nietzschea prisna.
Dok Ulrichs piše da su “progon i ruženje plemenitoga nagona” grčkog erosa, “kojega nikomu nije pošlo za rukom iskorijeniti”, njega degradirali na razinu “gadnog poroka”, to u Nietzscheovu izbrušenom jeziku glasi: “Kršćanstvo je dalo Erosu da popije otrov. On doduše od toga nije umro, ali se iskvario do poroka”. Ako Ulrichs vidi kao grešku “proglašavati svrhu oplođivanja za glavnu svrhu spolnog ljubavnog nagona”, Nietzsche grmi da je “prokleta laž... govoriti o pravljenju djece kao stvarnom cilju svake slasti (Wollust)”.
Što zapravo hoće slast? Za Ulrichsa je odgovor jasan - njegov grčki Eros čezne za pogledom i ljubavlju “lijepih mladića”, u čemu se Nietzsche sa njim slaže u svom tumačenju Grka. “Što je naše brbljanje o Grcima?” - trijumfalno pita. “Ono što mi razumijemo o njihovoj umjetnosti, njihovoj duši - strast za nagu mušku ljepotu jest!”. I u najkuriozitetnijim detaljima nalazimo podudarnosti. Kada Ulrichs Goetheov završetak “Fausta” sličnim šaljivim okretom parodira “vječno muško vuče nas k tomu” (das ewig Männliche zieht uns hinan), Nietzsche ovo varira u “Vječno-Muško vuče nas u to” (Das Ewig-Männliche zieht uns hinein).
Ali i u presudnoj točki slijedi Zarathustrin nastup poboljšanja svijeta seksualnu teoriju pobunjenog pravnika. Do danas je ostalo zagonetno kako to da Zarathustra s jedne strane može tvrditi da ne postoji nikakva duša - čovjek je “posve i dok kraja tijelo, i ništa osim toga”, dočim s druge strane sam raspolaže jednom dušom. Zarathustra, smrtni neprijatelj svakog onostranog vjerovanja, posjeduje dušu i čitatelj ga knjige može često prisluškivati dok on tajnovito s njom razgovara. Ta čudna duša u “Tako je govorio Zarathustra” doista igra ključnu ulogu, budući da utjelovljuje skrivenu bit proroka. Kada mu starica, u možda najčuvenijoj sceni, daje savjet da se prije nego što ode ženama u posjetu opskrbi odgojnim štapom, ona ovu duboku mudrost ne odaje Zarathustri, nego njegovoj duši.
U središtu njegova najdirljivijeg pjevanja - “Noćne pjesme”, u kojoj on, uz žubor vodoskoka, o svojoj nemirnoj čežnji za jednim partnerom tuži, ne stoji njegovo izmučeno asketsko tijelo, nego njegova duša. “Noć je: sad se tek bude sve pjesme onih koji ljube. A i moja duša je pjesma jednog koji ljubi”. Autor, uzdržavajući se, sada objavljuje svoju tajnu koju nikad otvoreno ne kazuje, nego se usuđuje tek na nju aludirati svojim slikovitim baroknim jezikom. Dopušta da ta unutarnja bit svojega junaka “podrhtava od božanskih požuda”, požude koja se ne samo božanski osjeća, nego i upravo za bogom uzdiše. “To je, naime, tajna duša” - obznanjuje on i istodobno zaključuje: “Tek kad je napusti junak, približava joj se, u snu - nad-junak”.
Dâ se odgonetnuti da Nietzsche ovdje asocira na mit o Arijadni koju je njezin ljubljenik Tezej ostavio na osamljenom otoku, gdje čezne za smrću, ali umjesto toga biva spašena od božanskog mladoženje Dionisa. Otuda proistječe da Zarathustrina duša očito pripada ženskom spolu i poput očajne princeze razdire se u čežnji za dalekim ljubljenikom, bilo da je to sada Dionis “nad-junak” ili nadčovjek - muškoga je roda zacijelo, i onaj tko “Tako je govorio Zarathustra” nepristrano čita, to ga neće čuditi.
Prilikom redovitih razgovora u četiri oka između proroka i njegove duše dolazi konačno do priznanja “velike čežnje” za velikim neznancem. U istoimenom poglavlju, koji je nosio alternativni naziv “Arijadna”, filozof govori često o tajnim požudama zbog kojih se duša junaka pati - i upravo stoga jer ne može otvoreno o njoj govoriti. Jer “velika čežnja” njegove duše potpada pod seksualni tabu, i njegov poetski inventivni duh mora se pomučiti za smjele metafore, kako bi progonjenu poruku prenio. “O dušo moja”, šapuće Zarathustra, “sprao sam s tebe sitni stid, skrovitu krepost i nagovorio te da stojiš gola pred očima sunca”.
Nakon ovoga prvog emancipacijskog koraka, koji uključuje poštenje prema samom sebi i napuštanje malograđanskog morala, mora se polako naviknuti na novi identitet i na nove potrebe prilagoditi. “Oh, dušo moja, svako sam sunce na te prosuo i svaku noć, i svaku šutnju, i svaku čežnju - tako da si mi izrasla kao čokot... s nabreklim vimenima i zbijenim i smeđim i zlatnim gozdovima”, dakle atributi oba spola. I s ovim neobičnim “izobiljem” istodobno muškog i ženskog, Zarathustrina duša pruža pogled “preko hučnih mora i traži i čeka” dragog koji će je od “naviranja čokota” seksualne želje spasiti.
Na odgovarajućoj metaforičnoj razini istupa ovaj snoviđeni ljubljenik kao “Vinogradar”, koji kao vinovom lozom ovjenčani Dionis u čunu preko mora dolazi da s njegovim oštrim “vinogradarevim nožem” plodove s čokota sječe, što će reći: da izbavi Zarathustrinu dušu od prejakog pritiska zapriječene požude. “Doći će”, zaklinje Zarathustra očajnike, “tvoj veliki izbavitelj, o dušo moja, bezimeni!” Zna, zahvaljujući mitološkoj djelatnosti, sasvim izvjesno da njegova duša pripada spolu Arijadne. Skrivena je bit tako muškog Zarathustre, što on sam svojom dušom nazivlje, ženska.
Nietzsche je još od internatskih dana slutio, ali crno na bijelo je tek kod Ulrichsa mogao o tome čitati. Njegova teza, koja je od šezdesetih bila u opticaju, glasi: društvo koje tako loše postupa prema homoseksualnosti, nema pojma o njezinoj pravoj biti, ono jako malo poznaje homoseksualce, koje isključuje i kazneno progoni. Predodžba da je homoseksualac muškarac kojemu je spolni nagon skrenuo u suprotnom smjeru ne odgovara istini.
Strogo uzevši, on nije uopće muškarac, nego pripada, pored muškog i ženskog, “trećem spolu”. Homoseksualac, prema Ulrichsu, utjelovljuje jedan spoj oba spola: u muškom tijelu, glasi njegova revolucionarna teza, on ima žensku dušu. Kako seksualnost izbija iz duše, za njega je posve normalno da se osjeća privučenim od muškaraca. Homoseksualnost, to je poruka koju je Ulrichs u bujici publikacija širio, nije nikakva perverzna izopačenost normalne seksualnosti, nego urođeni seksualni nagon trećeg spola, zbog čega nema nikakvog razloga da se homoseksualci kazneno progone.
Kakva sugestivna slika za nekoga kao Nietzsche, čija ženska bit nije ostala skrivena nijednom od njegovih prijatelja: Anima mulieribus in corpore virili inclusa, glasila je na latinskom čarobna riječ koju je Ulrichs istakao u svojoj prosvjetiteljskoj kampanji: “Duša žene zatočena u muškom tijelu” gdje ona kao Arijadna sa čežnjivim ženskim očima upire pogled prema iskupitelju. I Ulrichs je podsjetio na taj mit kada je govorio da njegovo otkriće o “ženskom spolu duše, ženskosti ljubavnog nagona” jest jedini kraj koji iz “labirinta homoseksualnosti” (iz)vodi. Za Nietszchea tamo leže “blaženi otoci”. Njegovim riječima: “S onu stranu sjevera, leda, smrti - naš život, naša sreća... Mi smo otkrili sreću, mi znamo put, našli smo izlaz iz stoljeća labirinta”.
Taj labirint skriva za homoseksualca mnoge pogibelji. Osim pogibelji izvana, dakle od stalne prijetnje njegovoj građanskoj egzistenciji i slobodi, on mora također živjeti s unutranjim razdorom, jer duša, znao je Ulrichs, ne stoji suglasno tijelu, nego nasuprot, kao “suprotan pol”, i “u stanovitoj mjeri neprijateljski”.
Ovaj rat obaju spolova u ljudskom tijelu sreće se ponovno u Nietszcheovim sadomazohističkim “Ditirambima Dionisu”. Neposredno pred izbijanje njegova ludila, upućuje na njega i u zagonetnoj pjesmi “Vještica”, napisanoj u torinskoj sobici u potkrovlju. “Mislili smo loše jedno o drugom?” počinje dijalog s velikim neznancem. “Bili smo daleko. Ali sada, u ovoj maloj kolibi, poduprti na jednu sudbinu, trebamo li i dalje biti neprijatelji? Mora se sebe voljeti, kad se ne može pobjeći od sebe”. Riječi poput onih koje Nietzscheov Dionis svojoj ljubljenoj u “Plaču Arijadne” šapuće: “Ne mora li se prvo mrziti sebe, ako se treba voljeti sebe? Ja sam tvoj labirint”. To je strano, muško tijelo u kojemu je ženska duša cijeloga života zatočena.
Ulrichsa također privlače otoci blaženih heroja. Sanja o jednom raju istospolne ljubavi kojemu on, poput Zarathustrina autora, daje klasično ime “blaženih otoka”. Jer onda kada “južnjak, vjesnik proljeća” otopljuje “kruti led” predrasuda stoji također muškarcima sa ženskom dušom “sudjelovanje u blaženstvu” otvorenim. Tako isplovljuje njegov brod, kao onaj Kolumba Nietzschea, na neznano more - “plovim morem, argonaut, prema čudesnim zemljama...žudim vidjeti iskupljujuću zemlju, zemlju moje čežnje”, uzdiše Ulrichs. Tamo želi, zajedno s ljubljenim Antinojem, kojega je još Hössli opjevao. “S njim se upućuje rado prema blaženim otocima svjetskog mora... s njim bi on putovao do zemaljskog raja”.
Kako je Nietzscheu kriptografski svojemu uslužnom prijatelju Peteru Gastu sa Sicilije pisao? Dospio sam dakle na “svoj rub svijeta”, gdje, prema Homeru, blaženstvo prebiva.
(Joachim Köhler, Nietzsche, 2001.)


S njemačkog preveo Mario Kopić