Jesen - zima 2005

  PROMJENA VLASTI
  Hans Peter RENFRANZ
 
 

Cijeli svijet poznaje Paula. Njegovo lice, ruke, noge, njegov stomak. Paula krase valovita crna kosa, dugački prsti pijaniste, koji po potrebi mogu biti nježni (kada miluju) i okrutni (kada nekoga dave). Za njegov lik karakteristične su još dvije odlike: čvrst, muževan korak i očaravajući osmijeh. O tom Paulovom osmijehu, zbog kojega ga milijuni obožavaju, netko je napisao: taj smiješak budi nadu, jer se u njemu zrcali samopouzdanje čitavog jednog naraštaja.
U srijedu je njegova večer. Tada se redovito prikazuje film na televiziji, s Paulom u glavnoj ulozi, u udarnom terminu od 21 do 21.45 sati. Kada ON nastupa (obično pri kraju filma), ginu zlikovci ovoga svijeta: Paul iz kožne futrole za pojasom izvlači mali revolver sa svojim pozlaćenim inicijalima, vene i žile na ruci i vratu mu nabreknu i - njegov protivnik umire.
Ta završna scena obično izgleda ovako: u zlikovčevim očima zrcali se strah ili užas, uz hroptanje pokušava nešto uvredljivo, i dok se stropoštava, rukom pokušava opipati ubojitu ranu. Potom pada ničice, a Paul mu prilazi i gadljivo, vrhom cipele, okreće zlikovca na leđa. Pritom obično izgovara:
- Ova je svinja mrtva. Neka Bog bude milostiv njegovoj poganoj duši. Ili:
- Pozdravi sotonu s moje strane!
Te završne riječi naravno izazivaju odobravanje zadovoljnih gledatelja.
Osobni liječnik brine o Paulovom zdravlju. Ograničava mu uporabu alkohola (samo čašica dnevno), broj popušenih cigareta (najviše pet dnevno) i seksanje u braku (samo jedanput tjedno). Propisuje mu tjelovježbu (dvanaest sklekova i 20 čučnjeva svakog jutra, u gimnastičkoj sali Paulove vile).
Uvečer su na redu: sauna i vježbe koncentracije (nepomično ležanje na postelji i ukočeno gledanje u lampu, sve dok se njezine konture ne rasplinu, a pritom po mogućnosti ne misliti ni na što). Naravno, liječnik je Paulu odredio i specijalni jelovnik s proračunatom količinom kalorija.
Prolazile su godine, Paulova slava je rasla, snimio je ukupno 117 filmova. Djevojke i žene su ga obožavale, muškarci mu zavidjeli i oponašali ga. Paulove su slike visjele, ili bile izlijepljene, po zidovima kancelarija i u obiteljskim domovima. Njegov se osmijeh i dalje pobjedonosno i poticajno osmjehivao, a gledatelji su u određene dane i sate pritiskali dugmad na televizorima, uživajući i uzbuđujući se Paulovim avanturama i junačkim djelima.
Tada nastupi vrijeme kada se vladajuća partija u zemlji pobojala da joj je opala popularnost, i da uobičajenim načinom propagande neće uspjeti zajamčiti sebi pobjedu na predstojećim izborima. Naime, uspostavilo se da je predsjednikov smiješak zasjenjen pred NJEGOVIM (Paulovim) osmijehom, da se predsjednikova kosa nije mogla natjecati s NJEGOVIM gustim, valovitim, crnim vlasima, i da predsjednikov stomak nije pobuđivao ničije simpatije.
Tih dana pozvaše Paula u državno predsjedništvo. Njegova ekselencija ga ljubazno dočeka i zamoli za razgovor između malog broja očiju i tajanstveno klimajućih glava. I otad, pa sve do kraja izborne groznice, Paul se smješkao s izbornih plakata vladajuće stranke. Sam ili u društvu s predsjednikom, s ili bez revolvera, gologlav ili sa šeširom. Pod njegovim (njihovim) likom isticala su se tri tipična slova Partije koja su označavala: socijalnu pravednost, odstranjenje neravnopravnosti među građanima, promjene i punu slobodu svakome.
Kada su potom, u jesen, prebrojani glasovi birača, izborni rezultati su pokazali da je za vladajuću stranku glasao najveći broj građana. Bezbojna, neupadljiva glava ostaje i nadalje na položaju predsjednika i dosađivat će i ubuduće svojim podanicima suhoparnim govorima, prebacivanjima i odlukama.
No, unatoč golemim hrpama para, nebrojenim palačama i automobilima, Paul, iako ima slobodan pristup u predsjedničku rezidenciju, a može prisustvovati i sjednicama vlade, očito je nezadovoljan. Paul razmišlja, kažu njegovi prijatelji, i smješkaju se.
Nakon neprospavane noći ispunjene teškim mislima i smjelim planovima, Paula nalazimo, u pratnji velikog broja statista (koje je barem dvadeset puta našla smrt kao ubojice, gangstere, pljačkaše banaka, pa su stoga, zapravo zbog primljenih honorara, bili zahvalni Paulu) na maršu širokim ulicama glavnog grada na putu prema prezidijumu. Kada stigoše do odredišta, Paul se sam penje mramornim stepenicama do kabineta predsjednika. Njegove čizme zveče dok preskače po dvije stepenice, a potom žustro otvara vrata s natpisom: “Ne ulazite bez poziva”.
Ušavši u prostoriju, Paul zastaje, široko raskreči noge, zabaci šešir na potiljak, hitrim pokretom izvlači revolver i usmrćuje maloga, trbušastog predsjednika. Potom vrhom čizme gadljivo okreće predsjednikovo truplo nauznak i kaže: “Vrag neka te nosi, šugavo pseto!”
U večernjim satima Paul, u zajedničkoj emisiji svih televizijskih postaja, proglašava sebe diktatorom. Njegov se čin ljudima sviđa, jer će odsada vladati red, u što su mogli uvjeriti se svake srijede uvečer u 21 sat. Sljedećih mjeseci repriziraju se svi dotad snimljeni Paulovi filmovi.
Jedan drugi epizodist blijeda lica, koji je sudjelovao u mnogim Paulovim nastupima, naučio je u međuvremenu još brže i spretnije od svog idola izvlačiti pištolj i nepogrešivo pogađati žrtvu. Ta njegova brzina u potezanju i pucanju bila je jednostavno nevjerojatna: potezanje oružja i pucanj odigravali su se gotovo istodobno.
Djevojke i žene ubrzo zavolješe mladog glumca koji je obećavao da će krenuti putovima slave svog bivšeg idola i uzora. Filmovi u kojima je nastupao Paul veoma su rijetko prikazivani, odnosno samo po njegovom, predsjednikovom izričitom naređenju. Paul je uznemireno gledao one filmove bljedolikog, u kojima on, u zraku, nepogrešivo pogađa uvis bačene četiri boce, jednu za drugom. Najradije bi ga sam sredio, ali se na taj postupak ipak nije odvažio.
I Paulu je narastao stomak a noge mu otežale. Ruke mu počeše podrhtavati jer je puno pio, da bi bio u stanju nositi se s državnim poslovima. Ponekad bi ga obuzela čežnja za ranijim, prohujalim vremenima.
U kabinetu predsjednika, optočenim mahagonijem, jedan naspram drugoga stoje Paul i njegov bivši bljedoliki štićenik. Obojica krenuše istodobno: Paul pomalo vuče noge, onaj drugi elastično poskakuje (kao što se od njega očekuje). Obojica nabiraju obrve i surovo strijeljaju očima. Paul ne stoji sigurno na nogama, počinje teturati. Bljedoliki čak cupka u koljenima i smiješi se (kao što bi se to od njega i očekivalo).
I onda slijedi završna scena. Paul pokušava, kao nekad, brzim pokretom potegnuti revolver (ali to čini, zapravo, veoma tromo i polako) promaši protivnika i od iznenađenja se namršti pa razrogači oči. Nekad bi se u takvoj situaciji samo nasmiješio.
Bljedoliki ga nepogrešivo pogađa i usmrćuje. Sve je to odveć banalno i jednostavno, pa se takva scena ne bi mogla snimiti za film.
Ovaj novi predsjednik je nakon nekoliko mjeseci (ili godina) postao žrtvom drugog pretendenta, ovoga ubija sljedeći, i tako ubeskraj.
No, i na to će se publika, tijekom godina, naviknuti...

S njemačkog preveo Mario Kopić