Jesen - zima 2005

  UKLJUČENJE KAO PARADIGMA APOLITIČKOG
  UNUTAR MAŠINE KAPITALA
  Šefik TATLIĆ
 
 

Proširenje Evropske unije prvog maja 2004. pod sloganom “Ujedinjenost u različitosti” (Unity in Diversity), a u kontekstu opskurnog “rata protiv terorizma,” predstavilo je nove primjere funkcioniranja globalnog, kapitalistički determiniranog, sistema vladavine.
Ovi događaji ne inauguriraju samo pitanja koja bi ponovno analizirala ulogu tranzicijskih država u procesu globalizacije ili pitanja koja bi re-aktualizirala podjele na liniji prvi – treći svijet, nego inauguriraju pitanja koja fokusiraju karakter aparatusa koji sve spomenute koncepte i akcije čini dijelom jedne supranacionalne globalne strukture.
Ovaj tekst analizira koncept uključenja kao praksu koja kroz komunikaciju kao mašinski rutiniziran konstrukt koji se odvija među “određenostima” ne individualnostima, opstruira pokušaj repolitizacije kulture i “isisava” političko iz kulturološkog tj. načinom na koji neoliberalni diskurs u tranziciji kroz demokratsku demagogiju relativizira i estetizira učinak kapitala te čini samog sebe dijelom nad-sistema kapitala koji tolerira fašizam, eksploataciju i radikalnu klasno baziranu represiju. Smještajući analizu u svojevrsni trokut koncepta tijela kao novog teritorija širenja kapitala, modaliteta reakcija tzv. javnog mnijenja na radikalno nasilje i tehnološki određenog prostora kao prostora najizraženijeg uključenja cijelog socijalnog polja u komunikaciju, analizira kako tranzicijska društva ugledajući se na ona prvog kapitalističkog svijeta, reduciraju političko da bi objektivizirali tekuću fleksibilnu akumulaciju kapitala, bivaju pretvorena u socijalnu, apolitičku mašinu bez reference, kulture i kritičke artikulacije socijalne stvarnosti.
Kako se politička moć (države – nacije u kolonijalnom periodu) prestala ostvarivati u odnosu od Jednog ka Mnogima, na isti način je razvila, ili tačnije rečeno redefinirala, mehanizme pretvaranja Mnogih u (a)političku moć. Aparatus koji je činio uvjete isključenja (prvi – drugi – treći svijet) uvjetima modernističkih suverenosti nad podijeljenim geo-političkim horizontom, sada, nakon masivne delegacije moći države - nacije supranacionalnoj strukturi vladavine, redefinira koncepte kulturološkog isključenja i materijalnog uključenja u koncepte uključenja i jednog i drugoga. Kako su Deleuze i Guattari primijetili, “Rasizam nikad nije funkcionirao na nivou isključenja nekoga ili Drugoga, nego je funkcionirao kroz mjerenje stupnjeva tolerancije u relaciji prema ’Licu bijelog čovjeka’ koji pokušava uključiti  nepravilne crte u što je moguće eksentričnijim valovima.” (Negri/Hardt/ Imperij, 2003: 167)
 Ili, kako bi to Antonio Negri i Michael Hardt rekli u Imperiju:
“Kada su te ogromne nove subjektivne snage izašle iz kolonizacije i dostigle modernost, shvatile su da prvenstvena zadaća nije ući u modernost nego iz nje izaći.” (Negri/Hardt, 2003: 214)
(Imperij je decentralizirani i deteritorijalizirajući aparat vladavine koji postepeno uključuje cijelo globalno područje unutar svojih otvorenih granica koje se sve više šire, Antonio Negri i Michael Hardt, Imperij).
Novi globalni sistem vladavine (kroz Foucaltov koncept biomoći-biopolitike kao moći koja je producirana “iznutra”, iz same populacije) te transformirajući populaciju samu transformira i prirodu nove volontarne represije, isisavajućiautentičnu kontekstualnu referencu određene socijalne realnosti redefinira koncepte svjetskih zona (podjela) te inaugurirajući decentraliziranu distribuciju moći, uspostavlja totalitet vladavine globalnog kapitala, sistem vladajuće klasei konvertira bilo kakvu različitost u spektrum aplikativnih verzija tj. fiksnih diferencijala. Produkcija diferencijala uključenja lokalne kulture u globalnu ne eksponira se samo kroz nacionalističku glorifikaciju (populistički fundamentalizam) ili samo kroz socijalne neoliberalne stranke, nego kroz i jedno i drugo kao dominantne socijalne estetike za provođenje kapitalističkih uvjeta proizvodnje. Biološki determiniran rasizam pretvorio se u evolucijsku inerciju, kako opominje Donna Haraway u svom CyberManifestu. (Harraway, 1991: 161)
Kapitalizam, za razliku od uvriježenog mišljenja kod tranzicijskih neoliberalnih struktura, neće reducirati nacionalni kompleks, nego će ga po potrebi kapitalističkog slobodnog tržišta eventualno reaktualizirati da potvrdi ništa drugo do modernističku predispoziciju suverenosti određenog kulturnog okruženja koje-je-u-kapitalu, tj, da potvrde supremaciju kapitala samog, koji prihvaća različitosti. Da potvrdi demokraciju.
Što znači da politika (!?) istočnoevropskih postsocijalističkih društava danas postoji samo kao mjera ispunjenja cijelog spektra regulacija, standarda i uvjeta raznih političkih i ekonomskih institucija globalnog kapitala (EU, MMF, UN, WTO, NATO...) te se razlikuju jedino na skali akceleracije prema integracijskim procesima u iste međunarodne institucije bivajući ništa drugo do kvantitativnim diferencijalima na skali implementacije kapitala.
Tranzicijski režimi, egzistirajući u dijadi jedne ili više populističkih stranaka koje (kao) prolaze kroz demokratsku konverziju  i nekoliko takozvanih lijevih demokratskih neoliberalnih političkih stranaka koje bez pitanja prihvaćaju uvjete slobodnog tržišta, egzistiraju iznad ekonomski i moralno devastiranog socijalnog tkiva čija je jedina mogućnost da bira između sporijeg (populistički fundamentalizam) ili bržeg (neoliberalni demokratizam) puta prema potpunom uključenju u globalni kapital, tj. kapitalističku konstelaciju tipa EU.
Generalno, cijeli spektar međunarodnih institucija u kooperaciji sa lokalnom državom u fuziji ne samo da propagira konzumentsku kulturu, nego generira platformu za njenu reprodukciju. Proces estetizacije realnosti hiperkapitala ne samo da ubrizgava, propagira i divinizira kompletnu i potpunu civilnu pasivnost naspram flagrantnih socijalnih nepravdi i klasnih razlika nego i formira dinamiku isisavanja političkog iz kulturnog.
Redukcija političkog kao redukcija pokušaja impozicije drugačijeg političkog konteksta odnosi se prvenstveno, ne na dekadentni, zombificirani sloj-teksturu društva koji čini višu klasu, nego na one niže klase kojima pak nije cilj socijalna jednakost, nego priključenje samoj vladajućoj klasi. Ova želja niže klase da bude estetizirana drugo je ime za interpasivnost koja je konstituirana od očekivanja  da se u okviru neoliberalne i/ili populistički-fašističke tj. kapitalističke konstelacije uvjeta proizvodnje može iznjedriti otpor ili socijalna jednakost definira jednu od osnovnih karateristika apolitičnosti. Ova činjenica je čista aplicirana biopolitika i osnovna karakteristika uključenosti kao paradigme.
Estetizacija društvenog (hiperkapitalizam), posebno postsocijalističkog društva, ne potvrđuje samo Marxovu tvrd-nju da je Država izvršni biro kapitala nego inaugurira postmodernu dinamiku asimilacije socijalnih flukseva u mašinu uključenja, sterilizacije i re-produkcije bilo kakve socijalne interakcije.
Jedan od najflagrantnijih rezultata rada ove mašine nije samo produkcija nekih drugih mehanizama delikatne represije, dominacije ili ideologije, funkcija ove mašine je upravo ta da proizvodi ništa!
Ovdje se već približavamo jednom od najuspješnijih mašinskih konstrukta, konstruktu komunikacije.
“Komunikacija nije ‘odnos’. Metafora društvenog odnosa neprikladno nadređuje ‘subjektima’ (to jest, objektima) nekakvu hipotetsku stvarnost (stvarnost [odnosa]), kojoj se nastoji pridati dvojbena ‘intersubjektivna’ narav koja bi bila obdarena svojstvom da te objekte međusobno povezuje”, tvrdi Jean Luc Nancy. (Nancy, 2004:37)
Ili, kako on dalje tvrdi: “Komunikacija nije činjenica koja je nametnuta ljudskoj realnosti, nego činjenica koja tu realnost konstituira.”
Singularnosti, kao Nancyjev pojam, označavaju neko svojstvo, neko ime, neko tijelo, neko lice, kao fragmenti; singularnosti, ne individualnosti, nameću se kao provoditelji komunikacije ali i zajednice same. Za Nancyja, zajednica je paradoksalno odsustvo “zajedništva” gdje nadopunjući ga možemo reći i da je zajednica zapravo matrica fragmentiranih identiteta u kojoj svaka singularnost upućuje jedna na drugu. Kao koncept koji kontrira “odnosu”, Nancy vidi pojavljivanje, kao pojavljivanje koje se sastoji u pojavljivanju toga između kao takvoga: ti i ja (ono između nas), to je formula u kojoj i nema vrijednost su-postavljanja, nego izlaganja. Singularna bića su data u toj komunikaciji. Tako da je, kako Nancy tvrdi, sama komunikacija konstitutivna činjenica izlaganja onome što-jest-izvana i koje definira samu singularnost.
Nancyjevo “izlaganje” onome što je izvana također se može vidjeti s njenog svojevrsnog agresivnog aspekta; ona pak služi kao deteritorijalizacijska matrica za prijenos moći onih-koji-reteritorijaliziraju, konvertiraju sami sebe u nove teritorije ekspanzije kapitala. Treba, naravno, biti jasno da se ovdje ne radi o stupnjevima eksternalizacije, depersonalizacije ili dehumanizacije subjekata u nekom orvelovskom kontekstu, nego se upravo radi o obrnutom radikalno, auto-dirigiranom procesu personalizacije objekta.
Nakon što je kapital dosegao svoju primalnu akumulaciju unutar države – nacije, te rezultirao u, kao što Marina Gržinič tvrdi, de-teritorijalizaciji, ne u smislu procesa brisanja teritorija, nego upravo proces re-teritorijalizacije; proces konstantne kanibalizacije starih i reinvencije novih teritorija, gdje Grzinič referira na David Harveyjevu teoriju fleksibilne akumulacije kapitala koja podrazumijeva pojavu novih sektora proizvodnje, novih načina pružanja financijskih usluga, novih tržišta, a posebno izuzetno intenzivirane stope komercijalne, tehničke i organizacijske inovacije. (Gržinič, 2002: 42)
Slučaj Abu Ghraib, kao situacija gdje su koalicijske snage sprovodile (ili sprovode) sistematsko fizičko i psihološko mučenje iračkih “pobunjenika” i civila za koje se sumnja da su pobunjenici flagrantni je primjer re-direkcije tijela u graničnim područjima Imperija kao što je treći svijet.
Nakon što je ovaj slučaj, naravno, osuđen na zapadu, sam kontekst u okviru kojeg se mučenje desilo ostao je netaknut. Medijsko, re-prezentacijsko pokrivanje ovog slučaja preokrenulo je cijeli kontekst u perverzni stimulus koji pokazuje ništa drugo nego da zapadno demokratski mehanizam progona onih koji počine ovakva djela “funkcionira”…
Cijeli proces mjerenja ovog slučaja automatski preusmjerava bilo kakvu reakciju u spektar re-prezentacijskih fragmenata kapitala gdje cijela međunarodna industrija humanosti djeluje da “zaštiti” žrtve tako što ih pretvori u dokaz da će kapital, koji kanibalizira žrtve, također biti taj koji će ih izliječiti. Naravno, ovdje se očekuje od žrtava da budu neizmjerno zahvalne za ovakvu “samilost” jer je njihova žrtva dio uloga da će njihova nacija uskoro ući u društvo “slobodnih naroda i tržišta.”
Ultimativni subtekst masmedijskog pokrivanja slučaja Abu Ghraib je ubrizgavanje virtualno modelirane moralne indiferentnosti (rasizam na distanci, meta-rasizam) koju zapadna kultura već dugo vremena proživljava i koja prikazuje zapadnu kulturu kao onu izopačenu koja iznad svega treba perverzni stimulus kao alibi za (a)politički i ekonomski monopol koji sama proživljava.
Nakon svega, kao što Elaine Scarry objašnjava:
“Zato što je osoba koja pati obično uskraćena od sredstava govora, nije iznenađujuće da jezik bola ponekad treba biti prenesen od onih koji ne pate, ali koji govore u ime onih koji pate. Ovo je način da neka od najradikalnijih privatnih iskustava uđu u domen javnog diskursa.” (Scary, 1985: 4)

Upravo pervertiranje ovakvog poimanja je ono što čini ne da demokracija ne funkcionira, nego da funkcionira u smislu da kanibalizira novi somatski teritorij kapitala, ali i da auto-kanibalizira same svoje postulate pretvarajući nove modele uključenja u nove modele izopačenosti na skali mjerenja svoje sopstvene uključenosti u globalni kapital.
Kada je recimo njemački umjetnik Oliver Ressler uradio dokumentarni film “This is What Democracy Looks Like” (“Evo kako demokracija izgleda”) koji je prikazao policijsko nasilje nad antiglobalističkim demonstrantima u Salzburgu, Austriji, pokazao je upravo nešto slično.
Ovim radom, Ressler ne samo da je dao izjavu o načinu na koji kapitalistički determinirana suverenost koristi fizičku represiju nad subverzivnom različitosti (antiglobalističkim, krajnje lijevim aktivistima u Salzburgu, kao i u Seatlleu, Genovi...) nego je pokazao kako se sistem barikada, bodljikavih žica i granica ne primjenjuje samo u Palestini, Iraku nego i u gradovima Prvog svijeta potencirajući da je kriza ono što povezuje Salzburg i Seatlle sa Gazom i Bagdadom.
Marina Gržinič pak nalazi Resslerov rad kao sjajan primjer pozicioniranja umjetnika van “Objektivnog oka” koje označava konstantnu kapitalističku mimetičku (re)produkciju koja čini da svi izbori u demokraciji zapravo završavaju u jednom, izboru kapitalističke vladajuće klase koja i nameće objektivnost kao vladajuću moralističku paradigmu. Kao što je Etienne Balibar pravilno analizirao:
“Diferencijalno uključenje u proces mondijalizacije prenosi poimanje vanjskog neprijatelja na poimanje unutarnjeg neprijatelja, tuđinca, outsajdera infiltriranog među nas. Dok obilježava ekonomiju globalnog nasilja centralizirana logika koja glorificira imperijalističko nasilje van svojih granica zapravo monopolizira pravo da legitimizira nasilje unutar svojih granica” (Balibar, 2003: 237).
“Objektivno oko” je konstitutivno medijsko oko koje redefinira i monopolizira definiciju pod kojom se od određene javne sfere traži (i uvijek dobija) pravo da konvertira, represira, uništi bilo kakav odmetnički (obično komunistički, radikalno lijevi), subjektivni diskurs tj. politički diskurs.
Re-teritorijalizacija ovdje inaugurira uključenje kao paradigmu koja de-teritorijalizira socijalni fluks u potpuno simulacijski svijet, u spektrum hibridnih entiteta gdje ni želje, ni tijela, ni očekivanja, ni činjenice više ne postoje u bilo kojoj drugoj formi do forme pukih socijalnih fragmenata mašine za pregovaranje moći. Ovdje moć treba razumjeti ne kao moć da se čini, nego moć da se ne čini, moć da se ostane depolitizirani objekt moći koji provodi transfer spomenutih osjećaja nečemu drugom. Kao što Arthur Kroeker tvrdi:
“Tehnologija je i sredstvo us-pješnog vođenja umjetnog rata kao i njegovo etičko opravdanje. Volja za tehnologijom vraća se sama sebi – zatvorenom i samo-valorizirajućem univerzumu mišljenja, željenja, prosuđivanja i odlučivanja, jer je to volja – i ništa više. Kao što je Nietzsche predvidio, to je  “Volja za ništa.”
Paralela saNietzscheom dešifrira Ništa kao indiferentnost ili kao svoj aktivni kontrapunkt, uključenje koje čini da mučenje Iračana danas kao događaj bude kompletno ispregovarano od medija i da kroz medije bude koncertirano ne samo u “priču” nego u perverzni virtualni stimulus. Stimulus, čiju formalno-legalnu terminaciju (sudske postupke i slično) tzv. javna sfera konstantno samo-procesira mjereći svoj lični stupanj demokracije (singularne uključenosti) naspram stupnja uključenosti drugih. Ovakva vrsta homeomorfične mreže  (Homeomorfizam je funkcija koja predstavlja odnos ubilježavanja/ureza u odnosu jedan – jedan između postavljenih setova tako da obje funkcije i njihove inverzije budu kontinuirane i da u topologiji egzistiraju kao geometrijske figure koje mogu biti transformirane samo jedna u drugu kroz elastičnu deformaciju) jeste totalitet tehnološki predispozicionirane masovne komunikacije gdje su elastične deformacije, sa jedne strane, socijalni “događaji” ili nazovimo ih kolizijama singularnosti (skandali, tranzicijska društva, istočna Europa, zapadna Europa, konflikti, ljudska prava….) u socijalnom realitetu (u realitetu konglomerata singularnosti), a sa druge strane one su reinterpretacije onoga-što-jest u umjetnoj stvarnosti, ali transformirane jedne u druge. Elastične deformacije su naravno Deleuze / Gattarijeve eksentrične linije uključenja.
Scott Lashova tvrdnja da su tehnološke forme života “životi na distanci” i Balibarov meta-rasizam kao rasizam na distanci ne  funkcioniraju samo kao analitički rezultati tehnološkog i/ili socijalnog polja, nego demaskiraju karakteristike oba polja kao karakteristike homeomorfičnog sistema hiperkapitala koji se na određenom mjestu preuzima nadzor nad singularnostima, u smislu da singularnosti ostanu singularnosti, da zadrži depolitizirane fragmente kanibalističke mašine kapitala, upravo takvim, apolitiziranim. Ovo mjesto je upravo Nancyjevo i (And), mjesto gdje re-teritorijalizacija ne samo da kreira i kolonizira nova tijela za kapital nego mjesto gdje apolitičko postaje singularni svjetonazor u totalitetu, jer (zbog ovoga jer, to i jest) je taj (jedini mogući) singularni svjetonazor modela reinterpretacije uključenosti u globalni kapital.
Društvo u tranziciji je potpuno Nancyjevo “i”  (And). Kao što Heidegger kaže: “Ono što biva ostvareno posvuda je ispostavljeno da stoji odmah pripravno i to da stoji tako da bude odmah ispostavljivo za neko daljnje ispostavljanje. To, tako ispostavljeno ima svoju vlastitu stojnicu (Stand). Nazovimo je ‘stanje’ (Bestand). Riječ kazuje ovdje nešto više i bitnije negoli samo ‘zaliha.”Riječ ‘stanje’ uzdiže se sada u stupanj nekog naslova.” (Heidegger, 1972, 102)
Ovaj “naslov” zapravo govori da tranzicijsko (kao ono što-se-uključuje) i prvi svijet kapitala (kao-ono-što-je-uključeno) jeste stanje koje se ne može kretati (u smislu pokreta) nigdje, niti uspjeti u bilo čemu, nego da može biti samo po-uspješeno samo kao stanje ništa prema naslovu ništa.
Kako Heidegger nastavlja, ovaj po-stav nije nešto što bi bilo a priorno tehničko, to je način na koji je realno prisiljeno da se otkriva kao stanje. “Po-stav je sabiruće onoga stavljanja koje na čovjeka stavlja zahtjev da ono zbiljsko raskriva kao način na način ispostavljanja,” tvrdi Heidegger. Ako je po Marxu, esencija kapitala neprestajna, bezgranična valorizacija vrijednosti te ako napravimo paralelu sa Heideggerom, izlaganje vidimo kao potencijal za daljnju valorizaciju. Izlaganje je također jedna od primarnih funkcija Nancyjevog i (And) kao pozicije sabiranja svih socijalnih flukseva sa Prvog i ostalih svjetova gdje se uključenje otkriva kao totalitet po-stava koji se izlažu.
U ovom kontekstu, bilo kakva takozvana suverenost je jednostavno dio matrice uključenja u novu supranacionalnu kapitalističku formu biopolitičke governancije koja nema samo jednu strategiju (diferencijalnog uključenja) nego monopol da producira koncepte diferencijalnosti i uključenja u bezbrojne verzije. To znači da kapital ne samo da uključuje one koji još nisu potpuno uključeni, nego pregovarajući značenja uključenosti drugih, konstantno i ponovno uključuje sam sebe!
Dakle, socijalne realnosti bivaju “izdignute” (estetizirane) u komunikacijski prostor gdje monopolizirajući definiciju značenja drugih singularnosti zapravo dis-politiziraju (tj. estetiziraju) svaki relevantan kontekst, isisavajući svaku relevanciju osim one nametnute od vladajuće klase, ubrizgavajući bez-kontekstnu i nemoralnu indiferenciju čak i u najuznemirujuće događaje kao što su fašizam, segregacija, represija i klasna nejednakost.  Konvertirajući čak i sporu smrt (mučenjem) u mjeru uspjeha implementacije demokracije koja nema druge prirode do one homemorfične, konvertirajući ili konfirmirajući bilo koji životni oblik u singularnu mašinu čija jedina funkcija je da mjeri sebe u odnosu na reakciju koju dobije od sebe.

Bibliografija:

1. Hardt, Michael/Negri, Antonio, Imperij (Zagreb, Multimedijalni institut, Arkzin, 2003)

2. Harraway, Donna, A Cyborg Manifesto: Science, Technology, and Socialist-Feminism in the Late Twentieth Century in: “Simians, Cyborgs and Women: The Reinvention of Nature “http://www.stanford.edu/dept/HPS/Haraway/CyborgManifesto.html

3. Balibar, Etienne, Mi, građani Evrope (Beograd, Beogradski krug, 2003.)

4. Gržinič, Marina, Lokacija identiteta, text (Sarajevo, Odjek, 2002.)

5. Elaine Scary, The Body in Pain: The Making and Unmaking of the World (New York and Oxford: Oxford University Press, 1985.)

6. Nancy, Jean-Luc, Dva ogleda – Rezdjelovljena zajednica: O singularnom pluralnom bitku (Zagreb, Multimedijalni institut: Past:Forward, 2004.)

7. Heidegger, Martin – Uvod u Heideggera, (Zagreb,Centar za društvene djelatnosti RK SOH, 1972.)