Jesen - zima 2005

  ZNANOST, NADANJA I DRUŠTVO ZNANJA
  Senadin LAVIĆ
 
 

“It is the desire for explanations wich are at once systematic and controllable by factual evidence that generates science; and it is the organization and classification of knowledge on the basis of explanatory principles that is the distinctive goal of the sciences”.
(Ernest Nagel, The Structure of Science)

“Science is one of the most important institutions in modern society...”  
(Stephen Cole, Making Science)

 

1. Od hrama znanja do društva znanja
Dosadašnje životno doba novovjekovne znanosti Gernot Böhme nazvao je Baconova epoha. Ona je zasnovana na temeljnom uvjerenju da je znanstveni i tehnički napredak ujedno i humani napredak. Ovo uvjerenje je došlo na svjetlo dana od strane Francisa Bacona (1561-1626) i time je upravo naznačen početak ove epohe − ona počinje s Novum Organon (1620) i traje sve do dvadesetog stoljeća. Prije Bacona ovakvo uvjerenje nije bilo samo po sebi razumljivo, zato što je, suštinski, mišljenje napretka uopće bilo strano antici i zato što se humani napredak u evropskom srednjovjekovlju zasigurno nije očekivao od svjetovnih nauka, već jedino i najviše na svetom religijskom putu koji je nudio spas u onostranosti. Baconova instauratio magna, ta velika obnova znanja, zagovarala je takvu reformu znanja koja je podrazumijevala napredak ljudskog roda kroz razvitak znanosti i tehnike.
Baconov program se može sažeti u dvije osnovne ideje ili dva vodeća uvjerenja: prvo, ideja i zahtjev da se znanost organizira u pravcu poduzimanja otkrića, tj. da bude postavljena na taj način da dolazi do pronalazaka (izuma), i drugo, zahtjev da se znanost društveno institucionalizira tako da se njeni pronalasci stave u promet i upotrijebe u korist čovjeka. Prvom cilju služi Novum Organon, a drugom izlaganje u njegovoj utopiji Nova Atlantida (posthumno objavljena 1660). Baconov cilj u Novum Organon sastoji se u tome da se znanost učini inovativnim sistemom. Od antike, međutim, pred znanstvenika je postavljan cilj da “bude učen”, tj. da zna ono što je bilo upravo ljudski moguće da se zna. Ideja učenjaka, uspostavljena od tog doba, pretpostavljala je zaokružen, odnosno zaokruživ kanon znanja. Ključno oruđe ili organon znanja, koji je tome pripadao, bila je logika – na izvjestan način utemeljena od Aristotela u Organonu. Ona je zamišljena kao instrument kojim bi se moglo urediti znanje, tj. kojim bi se moglo argumentovano kretati kroz sistem znanja. Bacon je, spram toga, osmislio jednu drugu logiku, koju shvata kao “logiku otkrivanja”. Takva logika bi trebala biti instrument u “uređenim koracima”, a to znači, dakle, da se metodički dospije do otkrića. Radi se o tome da se preferira otkriće, izum ili pronalazak “novog znanja”, a ne dogmatsko istrajavanje na “zaokruženom sistemu nesumnjivih znanja”. Ovakva logika znanosti podrazumijeva metodu koja se sastoji u eksperimentalnom postupku i indukciji koja se smatra pravim idealom znanosti i koja je suprotna deduktivnoj metodi. Time je, ustvari, sistem ljudskog znanja epohalno promijenjen i predstavlja jedno novo shvatanje u odnosu na dotadašnju povijest shvatanja znanja. Od tog časa znanje više nije bilo shvatano kao “zaokružen ili zaokruživ kanon”, već postaje prototip jednog sistema koji se neprestano i nezaključivo obnavlja. Zato, biti znanstvenik više ne znači, prema Baconovom mišljenju, biti učenjak, već neko ko daje “prilog ili doprinos”, naime, doprinos korpusu kolektivnog znanja koje se stalno proširuje i obnavlja. Tako je Max Weber na početku dvadesetog stoljeća (u tekstu Wissenschaft als Beruf) upozorio na ovaj novi tip znanstvenika koji zna da će to što sada radi zastariti u narednih deset, dvadeset ili pedeset godina. To je sudbina, štaviše, to je “smisao“ rada znanosti. Znanost kao istraživanje, odnosno kao kolektivni sistem koji je organiziran ka inovaciji – to je bio Baconov zahtjev i to je znanost zbilja i postala poslije Bacona.
Kao drugi momenat Baconovog programa pokazuje se društveno uvezivanje znanosti i njene organizacije sa korisnošću i upotrebljivošću. U Baconovoj Novoj Atlantidi znanost je organizirana kao “kuća Salamonova”, kojoj su potrebne brojne istraživačke laboratorije i gdje znanost nije organizirana prema disciplinama, već prema društvenoj korisnosti i upotrebljivosti, odnosno poljima primjene. U “kući Salamonovoj”, vrši se sabiranje, tradiranje i proširivanje znanja, popularizacija znanja, kao i obratno, ispitivanje znanstvenih promašaja u polju društvene primjene. Može se reći da je “kuća Salamonova” konkretno izvođenje Baconovog uvjerenja da se ljudski odnosi i stanja poboljšaju, prije svega, pomoću razvitka znanosti i tehnike, odnosno da se moć i gospodarenje ljudskog roda nad cijelom prirodom dostigne putem razvoja znanja o prirodi. Samo gospodarenje čovjeka nad prirodom ne može se sastojati u tome da čovjek inscenira nešto protiv prirode – to bi bilo antičko shvatanje mehanike (µηχανή, mehane: lukavstvo) – već u tome da možemo pomoću tačnog poznavanja prirodnih uzroka koristiti prirodu za svoje svrhe. Na osnovu tog znanja možemo raspolagati  prirodom. Za ovo je Bacon zahtijevao društvene institucije znanja i na taj način je napravio nacrt društva u kojem je naučno znanje samo jedna društvena institucija, u kojem znanost kao istraživanje sačinjava zamašan dio javnog života. Sve dok je provođenje Baconovog programa bilo još nepotpuno, posebice u XIX stoljeću, koje se samo naziva stoljećem prirodne znanosti, polagane su velike nade u znanost i tehniku. Danas je na Zapadu reificirano društvo koje je određeno znanstvenim potencijalom. “Kuća Salomonova” više nije utopija, kaže G. Böhme, ona je realizirana, a mi kao ljudska bića živimo u društvu u kojem znanost i tehnika nisu samo puko znanje koje određeni ljudi (eksperti) imaju, već u društvu u kojem znanosti i tehnika predstavljaju veliku društvenu instituciju i time realnu društvenu moć. Danas možemo reći da je Baconov novovjekovni program znanosti ostvaren. Ako se nekada znanosti davala uloga nositelja ljudskog razvoja (Baconova vizija znanosti), danas je sasvim izvjesno da je ona nezamjenjivi “instrument” opstanka i preživljavanja čovjeka. Osvjedočili smo se da su znanost i tehnika prodrle u samu strukturu društvenog života i da nisu neka izvandruštvena instanca − one su počele konstruirati društveni bitak. Pokazuje se najzad da znanost i tehnika danas spadaju u tip našeg društvenog života i naše životne forme. Ko može pritom odgovoriti šta se dešava s nama kao živim bićima?
Na kraju Baconovog doba ispunjen je Baconov program, ali se njegova nadanja nisu ispunila, naime, znanstveno-tehnički napredak, potvrdilo se, nažalost, nije ujedno i humani napredak. Baconova utopija, kuća Salamonova iz Nova Atlantis, ostala je u okviru nacionalno-državnog egoizma, tj. trebala je služiti moći i slavi britanske krune, a ne u općeljudske svrhe. I ne samo to. Vidimo danas da novovjekovni program znanosti producira niz teških problema u kojima počinje djelovati primjetljiva iracionalna struktura. Prirodna znanost dosada nije adekvatno uzimala u obzir materijalno prisvajanje prirode od strane čovjeka. Gernot Böhme i Joachim Grebe predlažu pojam “društvena prirodna znanost” (soziale Naturwissenschaft) kojim se anticipira modifikacija dosadašnje prirodne znanosti. S tim povezuju nadu da prirodna znanost ponovo dobije priključak na Baconov program u kojem je volja/htijenje za društvenim napretkom bila povezana s idejom novog znanja. Iskustvo je pokazalo da se društveni napredak i znanstveni napredak mogu drastično razdvojiti i mimoići, biti u nepremostivoj disproporciji ili zanemariti jedan nauštrb drugog, a to je upravo ono što danas može motivirati program “društvene prirodne znanosti”.
Krajem šezdesetih godina XX stoljeća znanost je po opsegu i značenju dostigla rang najvažnijeg sektora društva. Sedamdesetih godina već se počelo govoriti o postindustrijskom društvu (D. Bell, The Coming of Past-Industrial Society, 1973). Tih godina, u njemačkom Zeitschrift für Soziologie (1973), objavljeni su rezultati istraživanja grupe Alternativen der Wissenschaft, koja je radila na Max Planck Institutu u Starnbergu. Iz istraživanja je nastala teorija o “finalizaciji znanosti” koja je proizašla iz Kuhnove teorije razvoja znanosti, u kojoj je, kao što se zna, riječ o “dvofaznom modelu” razvoja znanosti, naime izmjeni revolucionarne i normalne znanosti. Normalna znanost dominira uzornim i obuhvatnim učinkom u nekom području fenomena, tako da se svakodnevna znanstvena aktivnost može odvijati kao jedna vrsta “rješavanja zagonetki” (puzzlesolving). Putem anomalija, inkonzistencija, novih efekata, dostiže paradigma u jednom času granicu njene učinkovitosti ili radne djelotvornosti, tako da se faza normalne znanosti razrješava pomoću revolucionarne faze, u kojoj se odvija borba oko nove paradigme. Znanost bi onda, prema Kuhnovoj viziji, mogla da se odvija u beskonačnoj izmjeni normalne i revolucionarne znanosti. Na osnovu Heisenbergove i Weizsäckerove tvrdnje, da postoje “zaključene/ zatvorene teorije” (abgeschlossene Theorien / closed Theories), istraživači iz grupe Alternativen der Wissenschaft su pokazali da u mnogim slučajevima teorije, koje su smijenjene od strane novih teorija (Newtonova mehanika putem Einsteinove teorije relativnosti), time ni u kojem slučaju nisu nadmašene, prestignute ili prevladane, nego čak u jednom možda ograničenom, i upravo time tačnije definiranom području fenomena važe i dalje i djelatno oblikuju osnovu za upotrebno-orijentirajući razvitak znanosti.
Činjenica “postajanja teorije klasičnom” navela je Böhmea i ostale da uvedu “trofazni model” razvitka znanosti. Po ovome modelu, u prvoj fazi razvitka nove discipline ne raspolaže se još nikakvom paradigmom – u ovoj fazi se kroz izbor metoda mjerenja i razvoj pojmova (konceptualizacija) tek ustanovljava način tematiziranja predmeta uopće. Stoga je u ovoj fazi znanost još otvorena za daljnje eksterne uticaje. U drugoj fazi postoje različite konkurentske teorijske postavke. Za Böhmea i ostale ova faza je paradigmatska, i zaključuje se provođenjem i dostignućem neke paradigme. Ova faza je prema mogućnosti autonomna pošto se sastoji u unutarznanstvenom razjašnjavanju konzistentnosti i dosega teorija, a ako je moguće iz međusobne konkurencije teorija dobija se njihove problemske postavke. Ova faza se napokon zaključuje tako što jedna teorija postaje dominantna, a ona se tada označava kao zrela (dozrela), kao ona koja “u principu” rješava sve probleme jednog područja fenomena. Takva teorija se, kako su to ustvrdili Heisenberg i Weizsäcker, kroz manje preinake više ne može poboljšati. Velike preinake, pak, vode tad u Kuhnovu revolucionarnu fazu. No, valjanost zrele teorije, koja ostaje za jedno područje fenomena, i bez revolucije, ne vodi zaključenju/zatvaranju razvoja. Sada, štaviše, nadolazi faza finalizacije, tj. faza u kojoj se zrela teorija dalje razvija u različitim područjima primjene. Ovdje se naravno radi o teorijskom daljnjem razvitku uopće, jer utemeljavajuća teorija obuhvata područje fenomena upravo samo “u principu”. Da bi se ona učinila primjenljivom za konkretne pojedinačne slučajeve, potrebni su u pravilu daljnji pojmovi i metode, tj. “kocepti primjene” kako to zovu Böhme i ostali. Specijalizacija osnovne teorije, koja se javljala putem ovog napretka, određena je dakle kroz ciljane društvene svrhe.
U posljednje tri decenije dvadesetog stoljeća razvijena je “postkolonijalna” raprava oko znanosti, čiji je cilj da dezavuira koncepciju znanosti koja je danas na djelu kao etno-znanost, jer je zasnovana na metafizičkim pretpostavkama koje nisu prihvatljive sa stanovišta samosvojnosti svakog čovjeka i naroda kojemu pripada. U kontekstu takvih rasprava sumnjičavo se odnosi prema oznakama “Srednji vijek”, “znanstvene revolucije”, “beskonačni napredak znanosti” itd., jer one odražavaju sliku koja je centrirana na zapadnjačkoj civilizaciji. “Konvencionalna (zapadnjačka) povijest znanosti, međutim, ne priznaje različite tipove civilizacijskih i kulturnih znanosti. Ona je zapadnjačku znanost predstavila kao vrhunac znanosti i zadržala njezin monopol na četiri temeljna načina. Prvo, dostignuća nezapadnjačkih kultura i civilizacija nije priznala kao pravu znanost, odbacujući ih kao praznovjerje, mit ili folklor. Drugo, povijesti nezapadnjačkih znanosti u velikoj su mjeri pisane izvan opće povijesti znanosti. Treće, ona je preradila povijest porijekla evropskih civilizacija i učinila ga samoniklim… Ovaj je model uveo ideju da je grčka kultura bila pretežno evropska, te da Afrikanci i Semiti nisu imali nikakvog udjela u stvaranju klasične grčke kulture. Četvrto, svojim osvajanjima i kolonizacijom Evropa je prisvojila znanosti drugih civilizacija, zatajila saznanja o njihovom porijeklu i reciklirala ih kao zapadnjačke.” Danas se tek postavlja ozbiljan zadatak povijesnog selektiranja znanosti i njenog oslobađanja od ideologiziranih shema, čime se može pojaviti jedan novi, općeljudski kontekst znanosti u kojem će ona biti otrgnuta iz ruku “stručnjaka”, “povijesnih naroda”, militarnih zloupotreba i uskog znanstveno-tehničkog pojma racionaliteta.

2.  Znanost i moral
Na početku dvadesetog stoljeća, tačnije 1910. godine, H. Poincaré je održao predavanje u Parizu pod naslovom Moral i znanost u kojem je argumentovano elaborirao pokušaj iz devetnaestog stoljeća da se zasnuje znanstveni moral. Ne samo da se naglašavala odgojna moć znanosti, njen doprinos usavršavanju čovjeka, nego se bilo pomislilo da bi znanost mogla spasiti same moralne istine od bilo kakvog osporavanja i nipodaštavanja. Oni koji su u drugoj polovici XIX stoljeća snivali o stvaranju znanstvenog morala, mislili su da razum treba da zamijeni vjeru, tj. razum znanstvenika koji su izgradili astronomiju i fiziku, biologiju i hemiju. Onaj razum koji je izgradio te brojne nauke može da izgradi isti takav moral, čvrst i pouzdan, tako da će moralni zakon biti neupitan kao i zakon gravitacije. No, s druge strane, pojavljuju se i suprotna mišljenja koja su u znanosti vidjela “školu nemoralnosti“, u znanstvenim izvođenjima i zaključcima “negaciju morala“, koja su, naime, iskazivala otvoreno protivljenje i djelatno uvjerenje da ako “stvar prepustimo znanstvenicima, uskoro neće više biti morala“.
Ponicaré će pronicljivo prosuditi o ovim nadama i strepnjama: i jedne i druge su jednako isprazne, jer se moral može “zasnovati samo na sebi samom“ a ne na čemu drugom. Moral se ne zasniva na znanosti ili na nekoj metafizici naredbe, na interesu zajednice ili na pojmu domovine, na altruizmu ili na egoizmu. Takav moral je dogmatski i on je uvijek osuđen na propast. To znači, prema Ponicaréovom prijedlogu, da znanost ne može sama stvoriti moral niti može sama i izravno uzdrmati ili uništiti tradicionalni moral. Znanost može, međutim, indirektno djelovati na pojavu novih osjećanja koja će nastati iz razvijanja djelatnosti na njezinim koncepcijama, koje će voditi mijenjanju čovjeka i njegovih predstava o svijetu. U tome Poincaré razvija ideju koja nam kazuje “da svaki oblik ljudske djelatnosti utiče na samog čovjeka i mijenja mu dušu“, tj. rad mijenja čovjeka. Naravno, ostaje otvoreno pitanje da li znanje ili, još preciznije, rast znanja o svijetu doprinosi usavršavanju čovjekovih osjećanja, tj. neka nova osjećanja ne moraju biti savršenija, bolja, kvalitetnija, pa čak i moralno sofisticiranija od nekih prijašnjih. Osjećaji, pak, ne mogu biti predmet dokazivanja. Ali, Ponicaré izražava jedan dobrohotni (benovolentni) scijetistički optimizam u pogledu na mogućnost da znanost razvije specifično moralno držanje koje je dovoljno i moguće bez velikih metafizika morala. “To više što strast koja ga nadahnjuje jeste ljubav prema istini, i nije li takva ljubav cijeli jedan moral? Ima li išta što je važnije pobijediti nego laž, jer to je jedan od najčešćih i najgorih poroka kod primitivnog čovjeka? Kad se budemo navikli na znanstvene metode, na njihovu skrupuloznu tačnost, i kad se budemo užasavali svakog iskrivljavanja eksperimenta, kad budemo običavali strahovati, kao od vrhunca bruke, od predbacivanja da smo, pa makar i nenamjerno, malo krivotvorili svoje rezultate, kad to bude postala za nas neizbrisiva profesionalna navika, naša druga priroda, nećemo li u sva naša djelovanja unositi tu brigu za apsolutnu iskrenost, tako da nećemo više razumjeti što druge ljude nagoni na laganje; i nije li to najbolji način da steknemo najrjeđu i najtežu od svih iskrenosti, onu koja se sastoji u tome da čovjek sam sebe ne vara?“ No, bez obzira što bi neki od nas u ovome mogli pronaći iskrice romantičarsko-idealističkog zanosa, jedan uzvišeni ideal, stvar stoji tako da nam ni benovolentni scijentizam ne može ponuditi ništa više nego jednu staru utopiju u novim haljinkama. Ljubav prema istini nije dovoljna ni za zasnivanje znanstvenog morala. Međutim, “bog znanstvenika“ ili ideja o nekoj pravilnosti koja je jača od nas, jeste ono neumoljivo čemu se ne možemo oprijeti i čemu se moramo prilagoditi pošto-poto; on je za razliku od “boga teologa“ iznad naših uskogrudosti i sitnih zloba. Kada se kaže da znanost ima za cilj opće, tj. u mnoštvu pojedinačnih činjenica ona traga za općom zakonitošću koja je generalizacija veze između njih – to je već tvrdio Aristotel – onda je na djelu jedna intelektualna forma postupanja koja povlači i moralni odjek. Tako smatra Poincaré i kaže: “Ako ste navikli ne mariti mnogo za pojedinačno, za akcidentalno, jer se vaš um za to više neće zanimati, prirodno ćete biti skloni da tome pridajete samo malu važnost, da u tome ne vidite poželjni predmet i da ga bez muke žrtvujete. Od silnog gledanja izdaleka, čovjek postaje, tako reći, dalekovidan, ne vidi više ono što je malo, i budući da ga više ne vidi, nije izložen da od toga napravi cilj svoga života. Tako će postati prirodno sklon da pojedinačne interese podloži općim i u tome je opet jedan moral.“ No, nije znanost samo traganje za općim, ona je i kolektivno djelo – ona je “poput spomenika čija izgradnja zahtijeva stoljeća i gdje svako mora donijeti svoj kamen.“ Kroz znanost djelujući, ljudi dobijaju osjećanje nužne saradnje, osjećanje solidarnosti oko naših nastojanja i nastojanja naših prethodnika i onih što će doći poslije nas. Znanost daje osjećaj discipline, jer je znanstvenik samo jedan od djelatnika u sklopu znanosti, te onda nije čudno nego je moguće da se ljudi u različitim vremenim žrtvuju za svoje znanstvene ideje. Takvi ljudi, simboli ljudske hrabrosti i požrtvovanosti, obilježe stoljeća i postanu uzori generacijama drugijh ljudi. “Mi osjećamo da radimo za čovječanstvo“ – kaže Poincaré – “i čovječanstvo nam zbog toga postaje draže.“ Iz ovih nekoliko karakteristika znanosti i na osnovu rada u znanosti, proizlaze nade ljudi od nauke da znanost može igrati vrlo korisnu i važnu ulogu u moralnom odgoju čovjeka, može pobuđivati blagotvorne osjećaje koji će služiti kao moralni pokretači, može na starim osjećajima izgraditi novu konstrukciju, može pomoći u otkrivanju harmonije svijeta (bez obzira je li pojam harmonije zbiljski ili je to potreba ljudskog uma). Razjedinjeni znanstveni sektori se sve više približavaju jedni drugima i daju zajedničke izvještaje o događajima oko nas. Velika nadanja uvijek idu uz obećanja znanosti. “U svakom slučaju jasno je da znanost ide prema jedinstvu i čini se da i mi idemo prema jedinstvu.“ Ne treba se, međutim, zanositi naracijama o svemoći znanosti. Moramo biti spremni i na razočarenja i padove, na neuspjehe i promašaje u procjenama, jer znanost nije božanski svemoćna, štaviše, ona je samo jedan od ljudskih poduhvata u povijesti čovjeka. Znanost je u novovjekovlju krenula kao projekat usmjeren na razvijanje ljudske slobode i društva, kao borba protiv idola, predrasuda i mitova koji su sputavali čovjeka i držali ga u neprirodnoj ovisnosti i neznanju. “Treba strahovati samo od nepotpune znanosti, od one koja griješi; od one koja nas obmanjuje ispraznim prividnostima i navodi nas tako da uništimo ono što bismo željeli rekonstruirati nakon što budemo bolje obaviješteni i kad je prekasno. Ima ljudi koji luduju za nekom idejom ne zato što je valjana već zato što je nova, što je u modi; to su strašni rušitelji, ali nisu...; htio sam reći da oni nisu znanstvenici; ali primjećujem da su mnogi od njih učinili velike usluge znanosti; oni su, dakle, znanstvenici, samo što to nisu zbog toga već unatoč tome.“
Tokom dvadesetog stoljeća, međutim, pokušava se etiku i znanost povezati na taj način da znanost definira etiku. To znači da će etika biti pojmljena prema zamislima znanosti, naravno, prirodoznanstvenog pojma znanosti kao paradigmatske forme znanja i znanosti. “Društveni inženjeri drznuli su se da potraže konačno rješenje. E pa, vele oni, mi ćemo etiku naučno odrediti. Ovo treba da se djelimično postigne pomoću pojma “ravnoteže“.“ Niko, naravno, ne može jednoznačno reći šta se podrazumijeva pod pojmom “ravnoteže“, ali, čini se, da on dobro služi za zamagljivanje protivrječnosti koja je nastala kada su društveni znanstvenici počeli preuzimati pojmove iz fizike i primjenjivati ih na društvene predmete. Takva “etika ravnoteže“ sastoji se u tome “da su valjane one vrijednosti koje dopuštaju skupinama da blagotvorno utiču jedne na druge i na pojedince u sebi“. Utopijska vizija nauke i morala, koji bi nauka trebala osigurati, ostaje samo i ništa drugo doli jedna od bezbrojnih utopija kojima je čovjek pokušao naći izlaz iz protivurječnih povijesnih situacija, iz onog strašnog škripca kada se odjednom učini da je sav ljudski napor bio uzaludan i da barbarstvo vrlo lahko provali u ljudske zajednice i skrši ih na paramparčad.
Kant je glasom umjerenog mislioca naglasio: “Nauka i umjetnost, doduše, ne vode prirodno unapređivanju moraliteta, ali mu ipak služe time što suzbijaju barbarstvo i razvijaju prijemčivost za moralna osjećanja. Od razvoja nauka i umjetnosti ne treba očekivati veliku pomoć za moralitet; sa njima je također često povezan luksuz, a skoro uvijek najveća moralna pokvarenost. Pa ipak, one mogu da doprinesu tome da se spriječi uništavanje već prihvaćenog dobra“.

3. Nanoznanost, nanotehnologija i budućnost
čovjeka
Danas se ulažu ogromna finansijska sredstva u nanoznanstvena istraživanja koja je šezdesetih godina dvadesetog stoljeća nagovijestio Richard P. Feynman, predlažući da se istražuju i u laboratorijama konstruiraju funkcionalne strukture poretka veličina između 10-9 i 10-6 metara, tj. pojedinačni atomi, molekule i male skupine (gomile) atoma. Sve je počelo 1959. godine kad je R. P. Feynman, fizičar i dobitnik Nobelove nagrade, održao predavanje pod naslovom Na dnu posude ima najviše prostora/mjesta (There’s Plenty of Room at the Bottom). U tom vizionarskom predavanju on je pozvao fizičare, astronome i matematičare, naravno, i ostale znanstvenike, da se okane posmatranja na velikim skalama i da se orijentiraju prema jednom nepreglednom univerzumu koji je smješten na skali nano-mjernih jedinica. Tu je postavljena smjernica za nauku i tehnologiju u pravcu “malenog svijeta“, golim okom nevidljivog, koji nudi neslućene mogućnosti ljudskoj vrsti, ali, naravno, i opasnosti. Danas razrađena nanotehnologija, u svojim bezgraničnim mogućnostima razvijanja, oslanja se na fiziku, hemiju, biologiju, genetiku, informatiku, kompjuterske znanosti i mikroinženjering. Već je primjetna njena unutarnja podjela na suhu ili dry nanotechnology (oslonjena na fiziku, mehaniku i mikroinženjering), vlažnu ili wet nanotechnology (biologija i genetika) i komputacionalnu nanotehnologiju ili computational nanotechnology (kompjuterska simulacija svojstava funkcionalnih struktura).
Potaknut idejama R. P. Feynmana, Eric K. Drexler je 1970. godine objavio roman Nano koji je postao sveto štivo za sve one koji hoće da se upute u svijet nanotehnologije. Drexler je sva živa bića posmatrao kao molekularne mašine, odnosno ljudsko biće ili živo biće je sastavljeno od molekularnih mašina (proteini i slično) koje su kontrolirane od programskih uputa (DNK). Kada se govori o nanotehnologiji, onda se podrazumijeva da je riječ o molekularnoj nanotehnologiji (MNT), a u njoj se umjesto atoma, naime, objekti, mašine i sredstva izgrađuju isključivo molekulima. Tako je na djelu operiranje s molekulima, a to znači da se zgotovljeni uređaji mogu ponašati kao molekuli, tj. mogu da se samokorigiraju, liječe i razmnožavaju (replikuju). Prema rajskim predviđanjima ili utopijskim vizijama, kakva uostalom svaka nauka nudi u svome punom poletu, uskoro će svi ljudi imati svoje nanomašine, a već postoje “male mašine/buldožeri“ koje se neometano kreću kroz arterije i uklanjaju naslage sa zida arterije ili popravljaju oštećenja na zidu. Ove specijalizirane nanomašine moći će da žive u bezbojnim, samopokretljivim stanicama krvi, u “bijelim krvnim tjelešcima/zrncima“ (leukociti), da ih opremaju saznanjima o mogućim zloćudnim virusima i bakterijama, tako da im mijenjaju genetski program u vezi s novonastalom situacijom u organizmu. Osim toga, nanotehnologije su omogućile razvoj softvera i hardvera u daljnjem razvijanju bitnih kompjuterskih komponenti – već je napravljeno nekoliko serija molekularnih kompjutera koji praktično mogu biti neuništivi, koji se sami popravljaju i zamjenjuju svoje nefunkcionalne dijelove po principu živih ćelija. Na toj osnovi dolazi do smanjenja dimenzija proizvoda i njihove operativne moći. U najznačajnije napretke na području nanotehnologije ubraja se sinteza prstenova ugljika (fuleren) koja je ovjenčana Nobelovom nagradom za hemiju 1996. godine. U ovom otkriću se radi o proizvođenju mikroskopskog pretačućeg crijeva iz atoma ugljika i vještačkom povezivanju (umrežavanje, jedno do drugog u lancu) vrlo malog broja atoma ugljika. Važno je primijetiti da je upravo taj biološki značajni atom ugljika, ovdje našao primjenu kao “sirovina“.
Nanotehnologija bi trebala proizvesti dosada neviđenu tehnološku revoluciju i transformaciju čovječanstva. Već se u njenim obećanjima prepoznaju elementi velike i nepredvidljive utopije koji nas upozoravaju da će ljudi biti oslobođeni (fizičkog) rada i da će moći provoditi svoje živote u razvijanju umnih i duhovnih sposobnosti. Tako bi izgledalo da se priprema jedno novo, super-napredno čovječanstvo u kojem će se ostvariti mnogi ljudski snovi i vizije. Svemoćne nanomašine će biti zasnovane na koncepciji nanotehnološke ekologije i neće biti proizvodnje otpadaka koji će zagaditi životni prostor budućeg čovječanstva. Naravno, nužno je biti oprezan s očaravajućim obećanjima, jer se cjelokupan nanoznanstveni projekt može izokrenuti u svoju suprotnost i postati opasnost, kakva je primjerice cijepanje jezgra uranijuma, ako nije uokviren u humanističko-etičke okvire.

4.  Znanost, orijentacija i javnost
U našem dobu na početku dvadeset i prvog stoljeća, kako napominje J. Mittelstraß, znanje je ponovo postalo velika tema razgovora. Događaji i procesi koji obuzimaju naše misli, kao što su gen-tehnika i reproduktivna medicina, neurobiološki okret, rasprave oko domašaja i nadležnosti naučnog znanja ili znanstvenog razuma, znanstveno-tehnički napredak i moralna nesigurnost, nanoznanost i nanotehnologije, pitanja genetski modificirane hrane, nenadoknadivost prirodnih resursa, poništavanje granice između znanja i informacije u društvu znanja, društvena debata oko reforme univerziteta i evropskog obrazovnog sistema uopće, “nezainteresiranost” društvenih znanosti za društvenu zbilju (K. Doubt ), tj. nezainteresiranost za konkretna istraživanja tako da je moguće govoriti o realnoj i  “semantičkoj eroziji pojma istraživanja”, obezvrjeđivanje znanja i istraživanja, pretvaranje znanja u puku robu koja se prodaje na tržištu znanja itd., upozoravaju da znanje može da izgubi svoje naslijeđene institucionalne forme i da se već primjećuju nesigurnosti i nejasnoće koje obuzimaju samu znanost, a za koje ne možemo prognozirati kuda će nas odvesti.
Promjene u odnosu između znanosti i društva, danas uglavnom diskutirane kao odnos između znanosti i javnosti, pri čemu se naravno ne radi samo o procesu razumijevanja, već i o procesu legitimacije, promjene u samom sistemu znanosti koje sada obuhvataju forme istraživanja, imaju posla upravo s onom formom racionalnosti koja pak nije preveć znanstveni predmet u užem smislu ili društveni predmet u širem smislu, već je upravo predmet filozofije. U tom slučaju, naravno, filozofija se ne postavlja kao gospodarica nad formom racionalnosti koja utemeljava kulturu modernog društva, nad formom racionalnosti znanosti i društva, ali postaje odlučujuće mjesto ili organ važnih procesa refleksije i samoosvjedočavanja. Filozofija bi mogla odigrati važnu ulogu u diskusiji oko koncepcija racionalnosti, među kojima, bez svake sumnje, pojam znanstvene racionalnosti danas privlači svaku ozbiljnu intelektualnu namjeru. Ona, naravno, ne može igrati ulogu sudije ili cenzora, sveznajućeg arbitra koji u svojim odajama čuva jedinu pravu istinu kao mjeru i okvir svakog mogućeg govora. Filozofija treba biti dostojanstvena i pomoći da se očuva mišljenje o važnim pitanjima formi, tipova i modela racionalnosti koja određuju našu epohu. Ona ne može zaobići taj savremeni zadatak, niti ga može nadomjestiti pseudoproblemima oko kojih će se trošiti najbolje namjere pojedinih duhova i aktera današnjeg pluralnog svijeta.
Društvo očekuje od znanosti sigurne i čvrste rezultate, a znanost se kiti “insignijama objektivnosti i istinitosti” (J. Mittelstraß). Pritom se nameće pitanje − ko orijentira ili ko daje orijentaciju u odnosu između njih, društvo znanosti ili znanost društvu? Može se reći, prije svega, da znanost svoje subjekte, tj. znanstvenike usmjerava (orijentira), budući da ona potčinjava znanstveni rad određenim standardima. U ovom slučaju, sama znanost se orijentira tako što se neprestano predočava, njoj samoj i njezinim subjektima, koja gledišta, pravila i metode znanstvenog rada mogu da slijede. Ali, s pitanjem o orijentacionoj funkciji znanosti, ne treba se misliti na ovaj slučaj. Naprotiv, pitanje je u čemu bi mogli ležati orijentacioni rezultati ili doprinosi znanosti, budući da društvo očekuje od znanosti rezultate koji su na direktan ili indirektan način “upotrebljivi” i koji utoliko oblikuju bitne elemente njene sadašnjosti i budućnosti, kao i kompetenciju u sklopovima obrazovanja, u prvoj liniji, na univerzitetskim studijama. Treba imati na umu, također, da je kod orijentacije između znanosti i društva često riječ o suprotnom uticaju, naime, o tome da znanost ne orijentira društvo, već da društvo orijentira znanost, odnosno društvo traži da uzme orijentirajući uticaj na znanost. Tad se može desiti da znanost postane ideologizirana pseudoznanstvena društvena institucija, da cjelokupan univerzitet postane bastion odbrane neke društvene dogme, a ne znanstveno-istraživačka i kritička zajednica znanstvenika. U tom slučaju samo društvo gubi saznajno-istraživačku i kritičku instanciju bez koje se ne može oduprijeti mitologizacijama i devalviranju sadržaja društvenog života. Kod pokušaja da društvo orijentira znanost, dakle, očekuje nas problem ideologiziranog znanstvenog ponašanja. Kod pitanja o orijentirajućoj funkciji znanosti, prema Mittelstraßovom mišljenju, imamo posla s pojmom racionalnosti modernog svijeta, odnosno s pojmom znanosti same koji uključuje više značenja, s očekivanjima društva u pogledu učinkovitosti znanosti i, najzad, s predodžbom da znanost nije samo forma znanja i rada, već i forma života i nešto što ima posla s pojmom obrazovanja (Bildung).
Racionaliziranje društva, prema Weberovoj zamisli, označava proces u kojem se proširuju društvena područja koja podliježu mjerilima racionalnog odlučivanja. S tim je povezana industrijalizacija društvenog rada na osnovu koje mjerila instrumentalnog djelovanja prodiru i na druga životna područja, kao što su, naprimjer, urbaniziranje načina života, tehniziranje prometa i komunikacija. U oba slučaja riječ je o afirmaciji tipa svrhovito-racionalnog djelovanja. Cjelina napredujuće racionalizacije društvenog djelovanja povezana je tako s djelatnim institucionaliziranjem znanstvenog i tehničkog napretka. Uz to, također, ide sekularizacija društvenog života čovjeka i otčaravanje slika svijeta koje su sve do tada upravljale društvenim djelovanjem. M. Weber je u svojoj sociološkoj teoriji izveo formalni pojam racionalnosti iz svrhovito-racionalnog djelovanja kapitalističkih poduzetnika i industrijskih najamnih radnika, iz djelovanja apstraktne pravne osobe i modernog upravnog činovnika, te ga vezao za kriterije znanosti i tehnike. H. Marcuse je smatrao da se u onome što je M. Weber nazvao racionaliziranjem ne uvodi racionalnost kao takva, nego se u ime racionalnosti nameće određena forma nepriznate političke vladavine. Sam Marcuse je uvidio da je svrhovito-racionalno djelovanje po svojoj strukturi izvršavanje kontrole, te je stoga racionalizacija životnih prilika po mjeri te racionalnosti istoznačna sa institucionaliziranjem gospodstva ili gospodarenja. Ako pristanemo na tvrdnju da je znanstveno-tehnička racionalnost jedina važna i odlučujuća za čovjekov život, onda odbacujemo sva znanja i djelovanja čovjeka koja se ne mogu proračunati, prozrijeti i upotrijebiti. Takva racionalnost isključuje sve što je suprotno egzaktnosti i proračunljivosti. Ona je naime srž tehnike. U tom kontekstu, ljudski život se pretvara u proračunljivo-funkcionalno ponašanje, a samo tehničko se pokazuje kao opredmećena racionalnost. Na taj način, racionalnost je određena isuviše preusko.
Svijet u kojem živimo dat nam je prethodno – mi ga zatičemo rođenjem kao već prisutnog – i moramo preživljavati u njemu pomoću znanosti i tehnike. Taj svijet, u kojem danas živimo, više se ne zasniva na tradicionalnom poretku. Moderni svijet u svojim strukturama i u svome razvoju bitno ovisi od rezultat rada znanstvenog “razuma“, ali to što taj svijet svoj pojam racionalnosti dalekosežno određuje preko pojma znanstvene racionalnosti, to nije baš tako samorazumljivo. Pritom se misli na to da racionalnost, koja je djelatna u znanostima, nije samo pravi motor/pokretač racionalnih kultura koje sačinjavaju moderni svijet, već i na to da ona oblikuje jezgru pojma racionalnosti ovih kultura. U ovim kulturama, dakle, djelatna je filozofijsko-znanstvena i tehnička racionalnost. No, ako je racionalnost onaj bitni, upravo definirajući sastavni dio modernih kultura, i ako jezgru racionalnosti oblikuje znanstvena racionalnost, onda znanost modernim kulturama nije ništa izvanjsko, onda, također, znanost ne spada samo pod gledišta raspolažućeg znanja (Verfügungswissen), tj. znanja o uzrocima i sredstvima, već također i pod gledišta orijentirajućeg znanja (Orientierungswissen), znanja o ciljevima i svrhama, dakle, ka konstitutivnim elementima ovih kultura. To nam onda kazuje da racionalnost ne služi samo za prisvajanje svijeta i raspolaganje s njim, već i za orijentaciju u svijetu. Moderni svijet je u tome smislu produkt kako raspolažuće racionalnosti (verfügende Rationalität) tako i produkt orijentirajuće racionalnosti (orientirende Rationalität). I povrh toga, taj je svijet na početku dvadeset i prvog stoljeća, zato što racionalnost nije ni proizvod prirode ni dar neba, već nevjerovatno djelo epistemičkog (i tehničkog) bića čovjeka, ono što je rezultat ljudske avanuture traganja i nalaženja, znanja i sumnje, mišljenja i činjenja; taj svijet, dakle, nije puka slučajnost, nego konsekventan rezultat ljudskog racionalnog djelovanja. U povijesti takvog svijeta, dakle, svijeta koji je rezultat interagiranja između čovjeka i prirode (također čovjeka i čovjeka), pokazuje se da epistemičkom biću (kao mogućnosti) čovjeka, na ravni uspostavljajućeg činjenja, odgovara njegovo tehničko biće (kao mogućnost njegovog bića). To znači da čovjek može praviti oruđa, neophodna u njegovoj formi života, pomoću kojih proširuje svoje organe za interakciju sa svijetom. Tehnika stoga nije više samo nešto izvanjsko, vještački organ ili artificijelno djelo čovjeka, sistem aparata i oruđa; tehnika, ne samo da “upotpunjava” prirodu čovjeka, koja bi bez nje ostala jedna od epizoda prirodne povijesti − ona, štaviše, dobija i elemente prave racionalnosti koja je projektovana ljudskom racionalnom formom djelovanja. Homo sapiens i homo faber, naglašava Mittelstraß, to nisu Sokrat, na jednoj strani, i Leonardo da Vinci na drugoj, već je riječ o svojstvenom dvostrukom aspektu u kojem se racionalnost čovjeka i njegovog svijeta ispoljava/razvija povijesno. ”Dakle, u kulturama koje su zahvalne znanstvenoj i tehničkoj racionalnosti na njihovoj egzistenciji, ne realiziraju se bilo koje sposobnosti ili “nadarenosti” čovjeka, nego upravo iste one koje ga čine racionalnim subjektom, a njegov svijet racionalnim svijetom. Moderni svijet, tj. zbiljnost tehničkih kultura poduprtih naukom, utoliko nije kontingentan, već konsekventan rezultat razvijene biti čovjeka. Ovo, također, znači legitimaciju modernog svijeta – iz epistemičkog i tehničkog bića čovjeka – i znači dostatno utemeljenje iskaza da je znanstveni razum izraz, i to paradigmatski izraz, pojma racionalnosti modernog svijeta.”
Pitanje orijentirajuće funkcije znanstvene racionalnosti time je dobilo na jasnoći. Ako je znanost bitni dio strukture racionalnosti modernog svijeta, onda ona ima udio u orijentacionim funkcijama racionalnosti, udio u profilu orijentacije racionalnih kultura, odnosno veliki udio u društvenim racionalnostima. No, trebamo se oprezno zapitati da li je ova jasnoća odveć zavaravajuća? Ustvari, nama nije baš uvijek sasvim jasno kako su racionalne kulture zapravo racionalne, jer sam pojam racionalnosti, posebno pojam znanstvene racionalnosti, predstavlja problem par excellence. Postoji jedna vrsta “dijalektike racionalnosti” (J. Mittelstraß) koja vodi racionalnost u “iracionalne” odnose, upravo odnose koji ne odolijevaju racionalnom prosuđivanju i razmatranju. Stoga je moguće govoriti o eroziji pojma racionalnosti, pri čemu kriteriji racionalnosti, koji su dosada služili u definiciji znanstvene racionalnosti, gube svoju odlučujuću snagu. Tako su se, naprimjer, kriteriji definirali kao intersubjektivnost, provjerljivost, reproduktibilnost, pojmovna jasnoća i neprotivrječnost. K tome još, pojam jedinstva (znanstvene) racionalnosti koji je posmatran ka izvorno dat, rastače se na različite racionalnosti. U modernoj teoriji znanosti, na mjesto jedinstvenog pojma znanstvene racionalnosti, stupa pojam znanstvenih modela racionalnosti. Pokazuje se, naime, da je moguće uočiti nekoliko takvih modela: prvo, falibilistički model racionalnosti koji znanstvenu racionalnost više ne nalazi u (utemeljenoj) gradnji ili konstrukciji teorija, nego u postupcima njihove kritike; drugo, historijski model racionalnosti koji smatra mogućim prosuđivanje zahtjeva za važenjem samo na bazi faktičkih teorijskih razvitaka; treće, strukturalistički model racionalnosti u kojem na mjesto historijski tumačenih znanstvenih razvitaka (tendencija) stupaju strukture koje reflektira teorija znanosti, i četvrto, konstruktivistički modela racionalnosti koji se čvrsto drži ideje utemeljivačke racionalnosti (Begründungsrationalität) naspram redukcije na racionalnost osvjedočenja (Bewährungsrationalität).
Znanost možemo odrediti trostruko. U njeno trostruko značenje spada to da se znanstveni racionalitet u pravilu odnosi na posebnu formu oblikovanja znanja (oblikovanje naučnog znanja), tj. riječ je o znanstveno-teorijskom određenju značenja znanosti kao posebne forme oblikovanja znanja. U ovom određenju riječ je o teorijama, metodama i posebnim kriterijima znanstvene racionalnosti kojima su podvrgnute teorije i metode, a koje potpadaju pod metodološku dimenziju znanstvenog djelovanja. U ove kriterije, na ispunjenju kojih se podupiru zahtjevi za istinom i objektivnošću, spadaju: reproduktiblinost, provjerljivost (mogućnost kontrole) znanstvenih rezultata i postupaka, jezička (pojmovna) jasnoća znanstvenih predložaka, intersubjektivnost i utemeljenost (Begründung). U slučaju da se ovi kriteriji povrijede ili naruše, onda znanost gubi svoj zahtjev za objektivnošću i istinom, te se više ne može razlikovati znanost i mnijenje. Ovo je ipak samo jedno značenje znanosti, iako, među znanstvenim gledištima najvažnije.
No, znanost nije samo posebna forma oblikovanja znanja, ona je i društvena priređevina (organizacija, institucija, ustanova), tj. ona društvena forma u kojoj se znanstveno oblikovanje znanja ozbiljuje na način na koji smo svi navikli. U ovom slučaju, dakle, s društveno-teorijskim određenjem značenja mislimo na znanost kao instituciju, a primjer toga su univerziteti na kojima se oblikovanje znanja nalazi pod posebnim, društveno definiranim uslovima.
Tek s trećim određenjem, koje se pruža preko metodičko-teorijskog i institucionalnog karaktera znanosti, približavamo se potpunom shvatanju znanosti. Na osnovu rečenog o kriterijima znanstvene racionalnosti, treba naglasiti da ovi kriteriji nisu ograničeni samo na metodske ili teorijske aspekte, štaviše, oni povezuju znanstvenu racionalnost s moralnim normama. U odnosu na ovu moralnu normu, znanost nije samo metodički i teorijski prosvijetljena racionalnost ili sredstvo za diferenciranje i stabilizaciju društvene organizacije, već uvijek i jedna ideja koja se tiče druge prirode čovjeka, naime, epistemičke prirode ili bića čovjeka. Znanost je, dakle, prema svojoj ideji i forma života. Ovo značenje znanosti, čak izvorno značenje, bilo je njeno bitno značenje. “Grčka filozofija, kojoj mi zahvaljujemo teorijsku formu znanja, govoraše izričito o bios theoretikos, o teorijskom životu, a ne o teoriji u tom čudnom nama bližem tehničkom smislu.“ Teorija je već od Aristotela određena kao najviša forma života. A s teorijom kao formom života istina, također, postaje forma života − ona pripada moralnoj formi, odnosno ka ideji znanosti. Moralno značenje, dakle, stoji u shvatanju znanosti kao ideje koja je moralna jer se tiče (moralnih) orijentacija koje rukovode znanstvenog subjekta.
Pojam orijentacije znanosti nije ništa strano i izvanjsko njoj samoj, naprotiv, on pripada njenoj suštini, jer se u pojmu orijentacije podrazumijevaju zasnovani zahtjevi za autonomiju u znanstvenim odnosima. Danas, međutim, nisu samo problematične poteškoće s pojmom racionalnosti, već također nejasnoće o institucionalnom i moralnom karakteru znanosti.

5.  Društvo znanja

“Zu den wesentlichen Merkmalen moderner Gesellschaften gehört die Verwissenschaftlichung der Lebenswelt. Darum wurden diese Gesellschaften auch als wissenschaftsgestützte technische Kulturen bezeichnet“.
(Jürgen  Mittelstraß)

Mi živimo u scijentifikovanom društvu, tj. u društvu u čije je strukture znanost prodrla odveć duboko i odredila ih epohalno. Naravno, tako nije bilo oduvijek, već se to počelo događati odnedavno. “I na Istoku i na Zapadu znanje je oduvek prije bilo sagledavano kao nešto što se odnosi na biće, na postojanje. A onda, skoro preko noći, počelo je da važi za djelanje, činjenje. Postalo je resurs, i korisno dobro. Znanje je oduvijek više bilo privatno dobro. Skoro preko noć postalo je javno dobro.” Radi se o tome da se danas znanje odnosi i primjenjuje na sâmo znanje, da je na djelu revolucija menadžmenta, da je znanje postalo ključni faktor produkcije. P. F. Drucker se još kolebao da govori o ovome društvu kao o “društvu znanja”, ali pristao je na to da se radi o privredi znanja i postkapitalističkom društvu.
Već danas primjetljivo društvo, u kojem je znanost zauzela glavno mjesto društvene moći i produkcije, često se naziva društvo znanja. To je savremeno društvo u čijim ključnim pretpostavkama stoji znanost i rezultati znanstvene aktivnosti. Ono svoje filozofsko polazište može prepoznati u Aristotelovom mnogocitiranom iskazu iz Metafizike: “Svi ljudi po prirodi teže da dođu do znanja; dokaz za to je radost izazvana doživljenim saznanjima: naime, i pored njihove korisne strane ona nam se sviđaju sama po sebi, i to vizuelna saznanja više od svih drugih…”. U ovom stavu možemo prepoznati zasnivanje racionalnosti u epistemičkom biću čovjeka. U tradiciji istočnog i zapadnog mišljenja, grubo rečeno, bila su razvijena dva modela shvatanja značenja i funkcije znanja. Prema prvom shvatanju (Platon, taoizam, zenbudizam) smisao i funkcija znanja je da se dostigne samosaznanje − o tome svjedoči čuveni izrjek “spoznaj samog sebe” − da bi individua mogla da se razvije u intelektualnom i moralnom smislu, da bi mogla dostići prosvjetljenje i mudrost. Kod drugog shvatanja (Protagora – logika,  gramatika i retorika; trivijum, liberalno obrazovanje, allgemeine Bildung) radi se o tome da se pomoću znanja čovjek učini djelotvornim i osposobljenim da zna šta da kaže i kako to da kaže. Obje pozicije su se, pak, slagale da znanje ne znači sposobnost da se radi, djeluje ili čini. Znanje ne znači korisnost  – znanje je radi znanja ili znanje je samo sebi svrha. Korisnost nije bila znanje, ona je vještina ili umijeće (techne).
U društvu znanja, dakle, na povijesnu scenu stupa već davno zacrtani cilj da se ljudski život usmjerava pomoću znanja. U samoj znanosti leže razlozi koji je otvaraju prema fazi eksternih uticaja ili, s druge strane, koji je zatvaraju spram njih. Društvena orijentacija znanosti je u izvjesnim fazama legitimna i ponekad čak zahtijevana, ali ona ima svoja ograničenja i opasnosti. Društvena orijentacija znanosti aficira njene unutarnje strukture, prodire do pojmovnosti i odgovorna je za to koju vrstu znanja imamo. Naučno znanje stoga nije neutralan instrument u društvenom kontekstu. Medijski spektakli ratova u Persijskom zaljevu i šire zorno pokazuju kako je savremena znanost, nažalost, upotrijebljena u modernim ratovima, tako da su oni postali “znanstveno vođeni” ratovi ili, drugim riječima, “moderni” rat je postao znanstveno organizirani proces.
Moderna industrija se suštinski razlikuje od predmodernih sistema proizvodnje, prije svega, po tome što su oni bili zasnovani na poljoprivredi, gdje je veliki broj ljudi obrađivao zemlju ili gajio stoku. Moderna društva su čak industrijalizirala obradu zemlje (obrada pomoću mašina) tako da manji procenat ljudi radi u poljoprivredi. Glavno svojstvo moderne industrije su tehnološke promjene, pri čemu se tehnologija pokazuje kao permanentna upotreba nauke u unapređivanju mašina s ciljem postizanja što veće produktivnosti. Ono što se danas dešava, na početku dvadeset i prvog stoljeća, umnogome predstavlja prelaz ka jednom novom obliku društva koje se više ne zasniva na industrijalizmu, već je riječ o ulasku u fazu koja prevazilazi industrijsko doba. Govori se o “novoj” ekonomiji, odnosno o “ekonomiji znanja” i usluga znanja. Teško je dati jednu preciznu definiciju ekonomije znanja, kako napominje A. Giddens, ali u općim crtama, ona se odnosi na ekonomiju u kojoj se ideje, informacije i oblici znanja nalaze u osnovi inovacija i ekonomskog rasta. Odrednica “ekonomija znanja” (knowledge economy) kazuje jednostavno da se društvo više ne zasniva primarno na proizvodnji materijalnih dobara, već na produkciji znanja. Pojava knowledge economy vezuje se s razvojem “široke baze potrošača koji su tehnološki opismenjeni i koji su nove izume u oblasti računarstva, zabave i telekomunikacija učinili dijelom svojih života” (A. Giddens). Ekonomija znanja je takva ekonomija u kojoj je veliki dio radne snage uključen ne više u fizičku proizvodnju i raspodjelu materijalnih dobara (samo između čovjeka i prirode), već u njihovo dizajniranje, u razvoj, tehnologiju, marketing, prodaju i održavanje. Ovakvi radnici mogu se nazvati radnici sa znanjem. Ekonomija znanja je pod velikim uticajem neprestanog protoka informacija i raznih mišljenja, a nadasve pod snažnim uticajem nauke i tehnologije. Treba posebno naglasiti da razvijene zemlje ulažu ogromna novčana sredstva iz svojih budžeta u ekonomiju znanja i da se u tome vidi društveni put u budućnost. Naravno, pravo pitanje glasi: čime su potaknuta ta ulaganja u znanost ili zbog čega se gotovo fanatično govori o ulaganju u znanost?

6. Građani i orijentacija u društvu zasnovanom na znanju
Život čovjeka u savremenom društvu određen je znanjem. A to onda može da znači jednu važnu obavezu za čovjeka, bez obzira u kojem dijelu društva on djeluje, jer je prisiljen da neprestano uči, tj. da uči u hodu i da se nosi s zahtjevima koje pred njega postavlja dinamika društvenog života i kapitalistički sistem društvene organizacije i proizvodnje. U obavljanju svojih društvenih funkcija od pojedinca se traži da se prilagođava neprestanim inovacijama, mijenama i okretima, društvenim izazovima koje ne može izbjeći ili otkloniti bez promišljanja, tako da je pozvan (i primoran) da svoj život provodi u neprestanom učenju i usavršavanju. Ovdje je uglavnom riječ o učenju radi ispunjavanja konkretnih radnih operacija, naprimjer, rad na novim uređajima, s novim kompjuterskim programima, upotreba novih sredstava komuniciranja, primjena aparata, upoznavanje novih pravnih regulativa itd. Takvo usvajanje znanja, prije svega, ima cilj da se svakodnevni život čovjeka odvija što je moguće kvalitetnije, uspješnije, lagodnije i sigurnije. Bez usvajanja takvih korisnih znanja, nemoguće je da pojedinac uspješno funkcionira u sklopu društva koje uvijek iznova proizvodi zahtjeve za znanjem neophodnim za daljnje djelatnosti. Stoga je društvo (institucije vlasti) primorano da priprema svoje građane za one zahtjeve koji se nameću kroz društvene procese, a za to je posebna odgovornost stavljena pred sistem obrazovanja (prosvjeta, Bildung) i usavršavanja, bez kojeg se više nijedno društvo ne može zamisliti. Možda je prenaglašeno tvrđenje da društvo opstaje preko znanja, ali ono samo je lice znanja, ona forma u čijem osnovu stoji znanje generacija kojih mnogi građani nisu svjesni.
Vjerovatno će veliki internet-pretraživači, kao naprimjer Google-pretraživač, omogućiti digitalno korištenje miliona knjiga čitaocima širom svijeta. Zainteresirani će preko svojih PC moći da čitaju knjige iz najvećih biblioteka svijeta, njihove kuće ili kabineti će biti dio bibliotečke mreže koja se prostire širom svijeta. Svijet se pretvara u veliku knjigu ili, što je isto, u veliku biblioteku, u elektronsku Aleksandriju. Znanja postaju dostupna na svakoj tački planete, naravno, svakome ko ih traži ili kome trebaju. Tako su knjiga i digitalna revolucija najveći uspjesi ljudskog roda. A slobodan pristup znanjima pokazuje se kao znak ljudske slobode i njen osnov ujedno. I dalje će, međutim, ostati djelatno pitanje: kakva će znanja “vladati“?

 

Gernot Böhme, Am Ende des Baconschen Zeitalters, Suhrkamp, Frankfurt a/M 1993., S. 10.

U dvadesetom stoljeću pojavljuju se mnoge knjige koje preferiraju sintagmu “logika istraživanja” ili “logika otkrivanja”, kao što je, naprimjer, Popperova  Logik der Forschung  (Logic of Discovery).

Gernot Böhme, Ibid., S.25. (“Na kraju Baconovog doba/epohe ispunjen je njegov program, ali se njegove nade nisu ispunile. Moraćemo živjeti s naukom, jer ona pripada našim realnim uvjetima egzistencije…”, S. 31.)

G. Böhme, Alternativen der Wissenschaft, Suhrkamp, Frankfurt am Main 1993., S. 245.

  Ziauddin Sardar, Thomas Khun and Science Wars, Icon Books Ltd., Cambridge UK 2000., p. 52.

  H. Ponicaré, Znanost i hipoteza, Globus, Novi svijet, Zagreb 1989, str. 183.

H. Ponicaré, Ibid., str. 184.

  H. Ponicaré, Ibid., str. 186. – 187.

H. Ponicaré, Ibid., str. 187.

H. Ponicaré, Ibid., str. 187.

  H. Ponicaré, Ibid., str. 188.

H. Ponicaré, Ibid., str. 190.

H. Ponicaré, Ibid., str. 192.

William H. Whyte, Jr., Čovjek organizacije, Prosveta, Beograd 1967, str. 61.

William H. Whyte, Jr., Ibid., str. 62.

I. Kant, Um i sloboda. Spisi iz filozofije istorije, prava i države, Posebno izdanje časopisa Ideje, priredio D. Basta, Beograd 1974., str. 199.

Predavanje je održano za vrijeme zasjedanja APS (American Physical Society) na California Institute of Technology u Pasadeni 1959. godine, a Feynmanov tekst “There’s Plenty of Room at the Bottom” objavljen je u časopisu Engineering and Science (Nr. 23, 1960, P. 22 – 36.).

  Pojam nanotehnologija prvi je upotrijebio K. Eric Drexler u knjizi Engines of Creation. Pojam nanotehnologija ponekad se koristi za opis submikronskih procesa, podrazumijevajući i litografske, da bi se naglasilo kako je riječ o nanotehnologiji koja radi na nivou molekula (molekularna nanotehnologija).

Osim romana Nano, Drexler je napisao još mnogo knjiga među kojima su Kreativne mašine i Nano sistemi.

  Već sada jedna moćna mašina, u informatičkom smislu, kontrolira podatke kontrole letenja američkog civilnog vazduhoplovstva i ažurira dnevni promet novca za 20 milijardi korisnika istovremeno. Cijela mašina, pak, sa interfejsima, napajanjem zaprema 20 kubnih nanometara, a to je dvadeset milijarditi dijelova jednog kubnog metra.

Fuleren (Buckminster Fuller) je velika molekula koja je zgotovljena isključivo od ugljikovih atoma; ova molekula ima oblik praznog kaveza, može biti napravljena od različitog broja ugljikovih atoma i različite veličine; ugljikovi atomi u fulerenskoj molekuli mogu biti raspoređeni unutar petouglova i šestouglova, tj. Buckminster Fuller se sastoji iz 12 petouglova i 20 šestouglova. Budući da nogometna lopta ili fudbal ima istu strukturu, ovaj molekul je nazvan također fudbal-molekul  ili Baki lopta (eng. Bucky Ball).     
 Ugljik (carboneum), oznaka C, atomski broj 6, pojavljuje se u prirodi kao grafit i dijamant. Poznat je već pretpovijesnim ljudima. Ugljik se pojavljuje u tri oblik: grafit, dijamant i fuleren (C60). Većinom se koristi u amorfnim oblicima, naprimjer, kao koks u proizvodnji čelika, kao ugljena prašina u štamparstvu, kao aktivni ugalj u rafiniranju šećera, pročišćavanju vode i slično.

P. M. Ajayan / T. W. Ebbesen, Nanometre-Size Tubes of  Carbon, in: Reports on Progress in Physics 60 (1997), 1025 – 1062.

Jürgen Mittelstraß, Wissen und Grenzen, Suhrkamp, Frankfurt am Main 2001., S. 7.

Keith Doubt, Sociologija nakon Bosne, Buybook,  Sarajevo 2003.

Jürgen Mittelstraß, Ibid., S. 15.

P. Lorenzen, Grundbegriffe technischer und politischer Kultur, Suhrkamp, Frankfurt a/M 1985., S. 7.

Jürgen Mittelstraß, Ibid., S. 16. (Gadamer je upozorio da je razlika između prirodnih i duhovnih znanosti u ciljevima spoznaje; vid. Istina i metoda)

Kada govorimo o “epistemičkom biću čovjeka”, onda mislimo na to da procesi oblikovanja znanja (sama znanost u ravni racionalnih kultura) nisu izvanjski čovjeku. Naprotiv, oni oblikuju medijum u kojem se čovjek orijentira i to u formi svakodnevlja i u formi znanosti. Pritom pod orijentacijom, u smislu pojma orijentirajućeg znanja, nisu razumljena samo umješna bavljenja predmetima i njihovim međusobnim odnosima, već, također, i njezino tumačeće i objašnjavajuće prisvajanje. Utoliko se u pojmu orijentacije povezuju djelatni i razumijevajući aspekt ljudskog djelanja. Filozofija, znanost i tehnika su mogućnosti, bitne mogućnosti ljudskog djelovanja u svijetu, tj. vrste aktivnosti pomoću kojih se čovjek konstituira u svijetu koji je postao njegovo djelo ili kultura.

J. Mittelstraß, Ibid., S. 17.

J. Mittelstraß, Ibid., S. 18.

J. Mittelstraß, ibid., S. 21.

Peter F. Drucker, Postkapitalističko društvo, Beograd 1995., str. 25.

Aristotel, Metafizika, Kultura, Beograd 1971., str. 3.

Norbert Elias je u svojoj knjizi Prozeß der Zivilisation pokazao da rat predstavlja najvažniji momenat evropskog procesa civilizacije. Radovi autora, kao što su Parker, Giddens, Van Creveld i drugi, pokazuju da rat stoji iza uspinjanja Zapada kao globalno nadmoćne sile i da znanost i tehnologija podziđuju ovu nadmoćnost.

U informacijskom dobu, u koje smo već zagazili uz pomoć informacijske tehnologije (IT), nastavlja se onaj proces izmjene zanimanja koji je već nastupio početkom dvadesetog stoljeća. Dešava se relativno povećanje nemanuelnih zanimanja na štetu manuelnih – prijelaz od industrijske ekonomije ka ekonomiji znanja (ili od plavih ovratnika ka bijelim ovratnicima) u kojoj se ideje, informacije i oblici znanja nalaze u osnovi ekonomskog rasta.

A. Giddens, Sociologija, Ekonomski fakultet, Beograd 2003., str. 382.