Jesen - zima 2005

  SPINOZA I MI
  Gilles DELEUZE
 
 

Postoje dvije veoma oprečne koncepcije samog pojma i riječi “plan”, iako se te dvije koncepcije mogu ispreplitati i iako možemo neprimjetno prelaziti s jedne na drugu. Teološkim planom nazivamo svaku organizaciju koja stiže odozgo i koja se odnosi na transcendentnost, makar i privremenu: to dakle može biti neki božanski naum, ali također i evolucije u pretpostavljenim dubinama prirode ili organizacija vlasti u društvu. Takav plan može biti strukturalan ili genetski, ili oboje istodobno, i odnosi se uvijek na forme i njihov razvoj, na subjekte i njihovo formiranje. Razvoj forma i formiranje subjekata: to je osnovna bit prve vrsti plana. Prema tome, ovdje se uvijek radi o transcendentnom planu, koji upravlja i formama i subjektima, koji uvijek ostaje skriven, koji se nikada ne pokazuje, kojega treba odgonetnuti, inducirati i izvesti iz onoga što nam je dano. On uvijek raspolaže jednom dimenzijom više, implicira uvijek jednu dodatnu dimenziju od dimenzije onoga što nam je dano: primjerice, plan muzičke kompozicije koju ne možemo čuti, ali koja se može naslutiti i izvesti iz onoga što se čuje. Tomu nasuprot, imanentan plan ne raspolaže dodatnom dimenzijom: i sam proces komponiranja treba se čuti, treba biti obilježen i imanentan onome što je dano. Djelo mora označiti desetinku i stotinku sekunde: to pravilo danas slijede muzičari kad formu podređuju odnosima brzine između zvučnih jedinica i dinamičnih afektivnih naboja. Isto se može reći i za književnost: nije važno pisati brzo ili sporo, nego je bitno da sam čin pisanja nastane iz brzina i sporosti. Goethe se suprotstavlja Kleistu, Hegel se suprotstavlja Hölderlinu, jer se i Goethe i Hegel drže plana čija je osnova razvoj forma i formiranje, odgajanje subjekata i karaktera. Suprotno tome, kod Kleista i Hölderlina sve se svodi samo na brzine i sporosti, na ustaljene katatonije i ubrzane pokrete, ne na ne-subjektivne afekte. Kleist i Hölderlin pravi su spinozisti, što se ne može reći za Goethea i Hegela.
Te su dvije vrste plana uvijek izmiješane: jedan od drugoga oduzimamo, jedan drugome podređujemo, jedan prihvaćamo, ali zadržavamo i drugi. Ipak, postoji velika razlika, ekonomska, politička i umjetnička, između transcendentnog plana organizacije, koji se bavi razvojem forma i formiranjem subjekata, s jedne strane, i imanentnog plana konzistencije, koji se zasniva na brzini i sporosti, neovisno o formama i na distribuciji afekata, neovisno o subjektima, s druge strane. Dakle, to nije ista muzika, nije ista politika, nije ista filozofija. Svatko treba konstruirati svoj imanentni plan, brzinu i afekt, svatko može zasnovati plan i živjeti u skladu s njime, bez obzira radi li se o pojedincu ili skupini, to je plan koji se konstruira dio po dio. Smatram da ima puno spinozizma u suvremenoj književnosti, u suvremenoj muzici, u suvremenim pokretima, mnogo više nego u suvremenoj filozofiji. Istinski su spinozisti muzičari, književnici (Lawrence, Virginia Woolf, Whitman, Kerouac, neki engleski i američki književnici oduvijek su bili rođeni spinozisti po prirodi). Spinozistima bivamo, a da  toga ni sami nismo svjesni, stižemo do središta i to je doista Spinozino jedinstveno mjesto u filozofiji: konstrukcija imanentnog plana, kojega čine brzine, sporosti i afekti.
Dok sam proučavao Spinozina djela, činilo mi se da Etika ima dvostruku kompoziciju. Nije točno reći da mnoštvena knjiga, ideja mnoštvene knjige karakterizira modernu književnost. Moderna književnost zasigurno ima svoja posebna obilježja, ali ona ne obuhvaćaju mnoštvenu knjigu, koja je postojala oduvijek, otkako postoji knjiga. Ipak, Etika se sastoji od geometrijski poredanih definicija, postulata, aksioma, propozicija, demonstracija, zaključaka i komentara. Prema mojem mišljenju, komentari su veoma posebni: nisu posrijedi dodaci teoremima i demonstracijama, nego drukčije verzije cjeline. Zaključci upućuju opet na zaključke i tvore drugu verziju Etike: čini se kao da je Etika bila pisana istodobno na dvije razine: na jednoj kao kontinuirano ulančavanje propozicija i demonstracija, a ne drugoj kao isprekidani i nepredvidljivi lanac zaključaka. U tom slučaju Etika bi dakle bila knjigom koja sadrži dvije posve različite brzine čitanja, ovisno o ulančavanju propozicija ili lancu zaključaka. To se odnosi i na potpuno različitu distribuciju afekata u ova dva slučaja: zaključci se bave mnogo strastvenijim i ostenzivnijim afektima. Zbog tih promjena brzine i distribucije afekata javlja se problem: “Kako čitati Etiku?”. Pomalo kao muzičko djelo, gdje jedna tema može imati različite brzine i različite afektivne naboje. Pisanje također stvara afekte, brzine i sporosti na istom planu. U suvremenom svijetu razvoj povijesti filozofije možda će zadobiti nov zamah zahvaljujući modernim metodama, te upotrebi kompjutera i sintesajzera i možda ćemo uspjeti zasnovati neku djelomičnu elektronsku povijest filozofije, kao što postoji i elektronska muzika. Čini se da je André Robinet već krenuo u tom smjeru. Stoga bih ga upitao, njega i njegovu radnu skupinu, bi li njihove metode bile u stanju potvrditi ili osporiti ili izmijeniti moju hipotezu, prema kojoj zaključci imaju svojevrsnu autonomiju u Etici i tvore svojevrsnu simultanu drugu verziju. Jesmo li kadri dokučiti ne samo učestalost leksičkih elemenata i sintaktičke pojave, nego i ritmove i brzine te njihova relativne kontinuitete i diskontinuitete? Studija koja bi odgovorila na ovo pitanje mora obuhvaćati plan konzistencije, gdje svi parametri mogu varirati. Filozofija nije jedina koja upućuje na imanentan plan brzina i afekata; to su također i muzika i književnost i film: podržavajući ovu zajedničku koncepciju “plana”, danas su mnogi ljudi koji se bave različitim djelatnostima spinozisti, i to veći nego što to mogu biti filozofi.
(G. Deleuze, Spinoza et nous, 1977)

S francuskog preveo Mario Kopić