Jesen - zima 2005

  UNIVERZITET U SARAJEVU:
  S ONU STRANU BOLONJE I CENTRALNOG KOMITETA
  Hajrudin HROMADŽIĆ
 
 

U zemlji u kojoj je, tradicionalno, racionalno postupanje eksces i znak subverzivnog djelovanja “nepoštenog” pojedinca prema uvijek “poštenom” kolektivu (bilo da je riječ o radnom ili našem narodu), zadivljuje ta nepresušna “narodna” mitologizirajuća moć koja je u stanju i najbenignije fraze “redeskribirati” na takav način da, onako nejasnih rubova, postanu ubojitim instrumentima “utjerivanja u suru”, “discipliniranja”. Stoga, prije no što bude prekasno, naime, prije no što se Sarajevski univerzitet izlije prema tim patološkim, ali nevidljivim kalupima “Bolonjskog slova” koje izliše prema svome oskudnom imaginariju “narodni poduzetnici”, oni kojima je u sadašnjoj etnopolitičkoj konstelaciji “poziv” artikuliranje “anonimne narodne volje” i rekonstrukcija kanala moći koja to “anonimno” tkivo drži na okupu, treba se usuditi i postaviti jedno, naizgled suhoparno, metodološko, dakle dosadno pitanje: “Na šta referirate kad kažete ‘duh i slovo Bolonjske deklaracije’”? Za neke univerzitetske profesore tu se radi o “jednosemestralnoj nastavi”, za druge riječ je o nekakvim “kreditima”, za treće to znači da će se nastava izvoditi na engleskom jeziku. Za većinu studenata Bolonja znači jedan semestar studirati u Sarajevu, a drugi u Beču, treći, po mogućnosti negdje u Americi. Ukratko, bolonjski “označitelj” označava toliko toga da u biti ne označava ništa. A prema starom, oprobanom scenariju naracija lakih ili nikakvih označitelja spremna je da se kao koprena baci pred naše oči i da nam svoju “ubjedljivu” simulaciju zbilje podastre kao zbilju samu. Već viđeno i u komunizmu i nacionalizmu. Ovo “epistemološko” pitanje čini se sasvim na mjestu jer slutim da se odgovor na njega nalazi u neumitnom mehanizmu jedne epistemologije moći koji uporno generira Sarajevski univerzitet od svog osnivanja.
Da bih mogao ponuditi iole plauzibilniji kontekst mogućeg odgovora na pitanje šta jest “duh Bolonje”, pokušat ću odrediti šta je to što Bolonjski duh treba da zamijeni, kao i šta je to u što on nikako ne bi smio prerasti. Kakva epistemologija tu treba biti zamijenjena, a kakva izbjegnuta?
Ono što se zacijelo želi odbaciti u dosadašnjoj univerzitetskoj praksi “duhom Bolonje” je model profesora-političara (N. Kecmanović), odnosno prof.dr.političara (U. Vlaisavljević). Riječ je o modelu univerzitetskog profesora koji naučno legitimira i nudi elaboriranu apologiju vladajuće kolektivističke ideološke matrice, bilo da je riječ o onoj komunističkoj, ili o ovoj današnjoj, etnopolitičkoj. Jedan intrigantni tekst Nenada Kecmanovića iz 1980. pod naslovom “Profesori političari i političari profesori” možda ponajbolje ocrtava te manifestacije “angažiranog” profesora i jednog i drugog, naizgled dijametralno suprotnog sistema – komunizma i etnonacionalizma. Katedre društvenih i humanističkih nauka u kolektivističkim autoritarnim društvima stalno su bile izložene pritiscima iz “baze” - “radnog” ili “svog” naroda. Ovaj dictum moći koji je intelektualce na univerzitetu dijelio na “poštene” i “nepoštene”: poštene – kreatore ili sukreatore “naučne” verifikacije vladajućeg ideološkog svjetonazora, koji im je omogućavao uspon na ljestvicama moći i kolateralne materijalne dobiti (stan, članstvo u upravnim odborima, diplomatsku službu, itd.); nepoštene – otuđene od radnog/svog naroda koje je držao “zaključane” u osami njihovih univerzitetskih kabineta – zahtijevao je od univerziteta, osobito od njegovih društvenonaučnih i humanističkih katedri da vrši “društveno-korisnu” ulogu naučne legitimacije njegove uvijek “narodne” ideologije. Tako su “CK, kao najviša politička institucija i Univerzitet, kao najviša institucija znanja funkcionirali kao komplementarne institucionalne osnovice cjelokupnog komunističkog režima. Funkcioniranje ovih institucija je podrazumijevalo kontinuiranu razmjenu političara i profesora, ili radije, njihovu metamorfozu prilikom prelaska iz jedne institucije u drugu”. (Vlaisavljević, 2002: 47)
Ovaj “narodni” imperativ postavljen pred “poštenim, narodnim intelektualcem”, ojačan njegovim sasvim ličnim interesima, karijerističkim motivima, koji u teškim trenucima “staje uz svoj narod” pogodovao je profiliranju jednog sasvim osebujnog modela univerzitetskog radnika koji će “na univerzitetu prevashodno nastupati kao političar, a u politici, prije svega, kao naučnik, profesor, doktor”. (Kecmanović, 1986: 230) Taj uglavnom uspješno “sjedi na dvije stolice” uspinjući se na društvenoj ljestvici moći uz zadržavanje katedre na univerzitetu. Naime, “on hoće i perspektivu eventualnog uspona koju otvara politika, ali i sigurnost osvojenog statusa koju garantuje fakultet. Zato, uz neskrivene apetite za funkciju, ljubomorno čuva katedru. Pozivajući se na potrebu prevazilaženja podvojenosti nauke i politike, on bi htio i jedno i drugo. Politika treba da ga štiti od demotivišuće izvjesne perspektive koju pruža univerzitetska karijera, a katedra na fakultetu u ‘mirujućem radnom odnosu’ od rizika neizvjesnog reizbora na političkoj funkciji”. (Kecmanović, 1986: 230)
U takvoj dobrovoljnoj samoinstrumentalizaciji vođenoj vlastitim interesom profesor-političar postaje oličenje ideala kolektivističke ideološke nauke – potpunoga postvarenja nauke koja je “sišla u narod” i naroda koga otjelovljuju i vode “najmudrije” glave. On se približio idealu blaženstva nedodirljivog u potpunoj sigurnosti praćenoj nagradama i statusnim prestižom. Tako će se profesor-političar komunizma i etnopolitike “u naučnim krugovima, to jeste na univerzitetu kao svojoj matičnoj sredini, ponašati kao čovjek iz politike, ali će pri tome i dalje, itekako, isticati svoje stručne kompetencije po kojima je ravnopravan sa svojim kolegama. Dakle, i stručnost i politika ili, riječju ‘prosvećena vlast’ kojoj se ne može prigovoriti da arbitrira u oblasti za koju nije kvalifikovana. Ipak ono glavno što njegovoj riječi daje snagu posebnog autoriteta jeste članstvo u političkom forumu jer to znači da je drug na izvoru informacija koje su ostalima manje poznate, da je on taj koji će biti u prilici da odgovornim instancama i pojedincima povjerljivo referiše o stanju na fakultetu. Čak i kada naglasi u diskusiji da iznosi isključivo svoje lično mišljenje a ne stav foruma, svi smatraju da je to demagoška skromnost, i da kroz njega, u stvari, progovara ‘opšti društveni interes’, te da se nije uputno suprotstavljati. A to njemu i konvenira pa se neće ni truditi da okolini razbija ‘iluziju’ da je on drug koga o svemu treba konsultovati i, dakako, poslušati”. (Kecmanović, 1986: 230-31)
Ukoliko nije u samom političkom vrhu gdje ‘suvereno producira’ društvenu stvarnost, prema političkom establišmentu u koji se želi uklopiti pokazivat će “ofanzivnu snishodljivost. Autoritetom svoje titule neštedimice će nuditi naučnu verifikaciju svakoj izgovorenoj i napisanoj riječi koja dolazi sa višeg nivoa te njenog autora obasipati komplimentima u stilu: ‘pa to bi se uz minimalne dopune i uz, dakako, moju pomoć bez teškoća pretvorilo u naučno djelo, magisterij, doktorat, knjigu’… Bez sumnje, profesor to čini uz prećutno očekivanje da ni ovoga puta neće zakazati princip uzajamnosti te da će za svoju naučnu podršku zauzvrat dobiti političku podršku za dalju vertikalnu političku promociju”. (Kecmanović, 1986: 231-32) To obostrano korisno “stvaralačko međuprožimanje” s vlašću često biva i krunisano magistarskim i doktorskim titulama, naučnim verifikacijama trudbeničkog angažmana političara.
Naše historijsko iskustvo uči nas da je ovaj dvostruki angažman profesora-političara potpuno besplodan i kontraproduktivan. Slijepa apologija ideologije moćnika, njihova naučna verifikacija koja ne trpi više nikakvo kritičko preispitivanje samu sebe otprema na historijsko smetljište odbačenih, okoštalih ideologija koje su, upravo zbog prividnog oreola naučnog aksioma, postale dogme i nisu mogle proći kroz vlastitu rekontekstualizaciju. Pa tako kažemo, uprkos cijelim timovima apologeta – univerzitetskih marksista – da je komunizam pao, jer nije mogao ići u korak s vremenom, jer nije bio otvoren za kritičko preispitivanje, jer je počivao na “vanvremenim” aksiomima. Ista sudbina smrti u ledenom moru dogmatskih apstrakcija polako ali sigurno zahvaća i vladajuću etnonacionalističku ideologiju, uprkos, opet, cijelim timovima univerzitetskih profesora – kulturnjaka koji su marksističku nauku o čovjeku zamijenili naukom o čovjeku svoga naroda i koji su iz istih pobuda ličnog interesa i interesa napredovanja u karijeri stali u odbranu njenih bedema. Ako je uloga profesora-političara, na duge staze, kobna za samu politiku ili ideologiju kojoj ovi nude naučnu legitimaciju, još pogubnija je njihova uloga za samu nauku. Stranačko-politički angažiran profesor nanosi neizmjernu štetu zato što politizira univerzitet. Svojom autoritarnošću uništava dijalog između članova akademske zajednice, više se ne bavi naučnim radom, a sve rjeđe drži predavanja. On paralizira i obezvređuje univerzitetski život svojim djelovanjem pružajući primjer da je univerzitetski angažman samo odskočna daska za druge “ozbiljnije” angažmane.
Ova simbioza nauke i politike u profesoru-političaru pored materijalnih i statusnih probitaka dovodi vremenom do ‘unutrašnje raspolućenosti’ – “koja nije posljedica suprotstavljenosti nauke i politike, nego naprosto toga što površno bavljenje prvom rađa i neprincipijelan pristup drugoj – ‘angažovani’ profesor bi htio da između njih stavi znak jednakosti … On bi htio da malo radi a da mu se bodovi dvostruko knjiže. Zato traži da mu se politički referati računaju kao naučne reference”. (Kecmanović, 1986: 232) Da stvar bude gora, odnosno, da ovaj svojevrsni akademski cinizam bude eksplicitniji, ovakvi “profesori se neprestano žale kako ih društveni rad sve više apsorbuje i kako im sve manje vremena ostaje za nauku za koju su se, tobože, životno opredijelili. Neprestano ističu kako su, eto, svoje kreativne potencijale žrtvovali za opšte dobro, Partiju, samoupravljanje ‘dok neki tamo apolitični knjiški moljci uživaju u miru univerzitetskih biblioteka’”. (Kecmanović, 1986: 233) Ovaj “žal za stvaralačkim mirom univerzitetske biblioteke” mogao bi se, s jedne strane, čitati kao pažnje vrijedan akt samospoznaje kada se profesor-političar ipak, obično na kraju, suočava s vlastitom nekompetentnošću i na političkoj i na naučnoj strani. Ali, s druge strane, ovaj “pokajnički čin” je isprazan jer je svojim prethodnim angažmanom taj “narodni intelektualac” ili “praktični intelektualac” toliko destruirao strukturu i samu suštinu univerziteta služeći kao uzor generacijama mladih karijerista, novih profesora-političara koji se sada “utabanim” stazama uspinju hijerarhijom moći . Nakon višedecenijske prakse ove otužne simbioze koja ispod metafore o društveno-korisnom radu često krije gole lične interese, možemo žaleći zaključiti s N. Kecmanovićem da se “dobija utisak da su se među politički nepodobnim našli upravo oni stručno najsposobniji, pa su njihovim potiskivanjem u prvi plan izbili intelektualni mediokriteti koji izuzev karijerizmom motivisane lojalnosti nemaju ništa kreativno da ponude zajednici”. (Kecmanović, 1986: 234)
Na tragu ovog iskustva profesora-političara moglo bi se reći da razmišljati o reformi univerziteta u BiH, prije svega znači razmišljati o prevazilaženju “imperativa” društvene korisnosti iza kojeg se uvijek po pravilu krije imperativ akademske apologije vladajuće ideologije. Napuštanje ovog “narodnog” imperativa društvene korisnosti ujedno znači i napuštanje političke instrumentalizacije naučnih institucija u dnevno-političke svrhe. To istovremeno znači osloboditi prostor za nesmetano, što je najvažnije slobodno bavljenje naučnim i istraživačkim radom što je razlog postojanja univerziteta uopće. Prevazilaženje koncepta “društvene koristi” znači da je pitanje reforme univerziteta pitanje akademske slobode.
Ali, prije toga, i upravo ako nam je stalo do same akademske slobode, vratimo se na onaj nejasni i mistificirajući smisao metafore “slova i duha Bolonjske deklaracije”. Da li napuštanje modela profesora-političara koji se vodi imperativom cherish or perish (“slavi ili nestani”) ujedno oslobađa od drugih stranputica u koje bi nas moglo odvesti mistificirajuće čitanje Bolonjskih nevidljivih slova? Iako je nezahvalno suditi unaprijed, bojim se da je već zgotovljen cijeli arsenal metafora “novog doba” kojima se želi, opet, po mom sudu, u neželjenom pravcu odvesti univerzitet. Opasnost, na osnovu dosadašnjih iskustava sa Zapada, prijeti od nametanja nove dominantne figure, nove paradigme “univerzitetskog radnika”, one koja će profesora-političara zamijeniti, transformirati u profesora-poduzetnika.
Na prvi pogled, u transformaciji ka takvom jednom modelu, riječ je o radikalnoj depolitizaciji i  profesionalizaciji, odnosno vraćanju u samu struku. Međutim, i prije no što se u reformu kročilo taj proces već prate nove “oslobađajuće” metafore pozajmljene mahom iz kulture tehničkih nauka koje govore o “mjerljivosti”, kvantifikaciji, indeksiranosti, uskoj profesionalizaciji, projektima, power-point prezentacijama. Dešava se “promjena paradigme” u kojoj “elementarni pojmovi” jedne bivaju zamijenjeni svojim ekvivalentima, “elementarnim pojmovima” druge ideologije, ideologije koja se, samo na prvi pogled izdaje za “dezideologizaciju”. Namjesto pojmova koji nauku stavljaju u kontekst oruđa koje će pripomoći jasnoj opredijeljenosti na klasno-proleterskoj i samoupravljačkoj poziciji ili, nešto kasnije poziciji nacionalne osvještenosti, sada se pretenzija na povlašteni vokabular izražava u terminima “prodaje”, “konkurentnosti” i “kompetitivnosti” domaćeg “naučnog proizvoda”. Riječ je o jednoj “novoj kulturi” birokratizacije slobodnog naučnog istraživanja po vodiljama kompliciranih aplikacija za stipendije s, naravno, neizbježnim rubrikama “društvene korisnosti” i “ciljnih grupa” kod kojih sa osjećajem stida zastaje svaki istraživač društvenih, humanističkih i fundamentalnih prirodnih nauka u kojem se javlja osjećaj “beskorisnosti” . Štaviše, već na prvi pogled daje se primijetiti zgotovljena reformulacija ideološkog imperativa koji se klati nad Sarajevskim univerzitetom, osobito nad njegovom humanistikom i društvenim naukama od samog njegovog osnivanja, imperativa za pomirenjem teorije i prakse. Vapaj za “konkuretnošću domaćeg naučnog proizvoda” odaje zahtjev da teoretski i naučnoistraživački rad prati “stanje na terenu”, odnosno realnost koja se epohi globalnog kapitala sažima u terminu tržišta. Iza tog “modernog”, “savremenog” zahtjeva koji sve učestalije čujemo u kontekstu Bolonjske reforme čuje se eho Edvarda Kardelja koji taj imperativ ideološke nauke za sva vremena sažima tako da nauka “mora upravo u saradnji s sa praksom da preuzima i odgovornost za rešenja i da time proverava osnovanost svojih sopstvenih postavki. Ako ti elementarni odnosi između ... nauke i prakse (čitaj: socijalističke prakse, nacionalnih interesa, tržišta: A.M.) budu živi i efikasni, onda će i uslovi za dugoročna naučna istraživanja biti bolji”. (Kardelj, 1977: 215)
Ovaj žaljenja vrijedan novi pozitivističko-poduzetnički trend nije bosanski već, širi evropski – san briselskih tržišno-orijentiranih administrativaca o Evropskom univerzitetu kao najkonkurentnijem do 2015. godine - što ga čini još opasnijim zbog toga što će se u Bosni bezupitno prekopirati . Rezultati takvih nastojanja su već vidljivi. Namjesto stvaranja preduslova za jedinstvenu “Evropu znanja” neki od vodećih evropskih intelektualaca smatraju da je, ustvari, “Evropa umjetnika, pisaca i naučnika daleko manje stvarnost danas nego što je to bila u prošlosti”. (Bourdieu, 2003: 26) Bolonjski proces se tako može shvaćati, i u tome je opasnost, kao proces “upadanja komercijalističke logike u svaki stadij proizvodnje i cirkulacije kulturoloških dobara”. (Bourdieu, 2003: 67) Izgleda da se ovo “pitanje hegemonije financijskog kapitala” (Bourdieu) u sferi naučne i kulturološke produkcije i difuzije u zemlji gladnoj stranih investicija kao što je BiH i ne postavlja kao problem. Sramno niske kvote stipendiranja “projekata” iz oblasti društvenih i humanističkih nauka upućuju na opasnu tendenciju nametanja principa tržišne kompetitivnosti u sferi nauke i najvešćuju punu pobjedu cirkulacije globalnog kapitala koji će mrvicama sa svoga stola od sada rado nagrađivati i indeksirati tu cijelu zalihu malih radova-projekata od malog značaja za čovječanstvo u širenju njegove emancipatorske imaginacije, ali izuzetno značajnih za tržište i cirkulaciju kapitala. U tom času pozornica će biti spremna za profesora-poduzetnika. Koje su njegove karakteristike?
Budući da sličnih iskustava na našem univerzitetu još nemamo, a sva je prilika da takvu praksu možemo uskoro očekivati s obzirom na vladajuće interpretacije Bolonjskog procesa u terminima privatizacije i komercijalizacije visokog školstva i da ta opasnost prijeti našem univerzitetu, poslužit ću se lucidnim djelom američkog profesora Jona Huera Tenure for Socrates. “Profesionalizirajući se, akademski profesor od sebe pravi tehničara. On prestaje biti iskreni, neovisni, kritički um u potrazi za svojom istinom”. (Huer, 1991: 157) Sada na mjesto komunističkog ili etnonacionalističkog općenitog, globalnog “teoretičara” na vrh akademske piramide moći treba da stupi “tehničar” spreman da se upusti u globalnu tržišnu utakmicu u jednom malom, partikularnom, subdisciplinarnom segmentu kojeg još samo počasno možemo nazvati naukom. Tako izbaždareni profesor-poduzetnik odgovara “principima ponude i potražnje tržišnog društva gdje se svaki talent nudi i prodaje. U tom smislu profesor sebe vidi kao robu koja se takmiči za što bolju cijenu na tržištu … Većina [takvih] profesora … laktaju se za istraživačke stipendije. Kada ih jednom dobiju, ponašaju se kao administratori tehničkih procedura koje su obećali slijediti u svojoj aplikaciji. Njihovi 'problemi' definirani su stipendijom, a 'rješenja' su definirana procedurama. Nijedan naučnik nije slobodan ukoliko nije slobodan i neovisan od etablirane ortodoksije. No profesionalizam jeste ortodoksija par excellence”. (Huer, 1991: 159, 163-64)
Naravno, ako se “depolitizirani” univerzitet na način poduzetništva i tehnicizacije, nepodnošljive usitnjenosti akademskih disciplina koje svoju potvrdu moraju steći na tržištu, može čitati kao svojevrsni izraz epistemologije moći globalnog kapitala, odnosno njene žalosne apologije, ova pozitivistička praksa koja je, kao prava ideološka “u dodiru” sa stvarnošću, koja nam se navješćuje i uvodi kao “slovo i duh Bolonje”, ima i svoj neizbježni bosanski, odnosno balkanski dodatak – ona se uklapa u vladajuću ideološku konstelaciju i služi kao novi korektiv za domaće akademce i intelektualce. Intelektualci se ovaj put neće dijeliti na “poštene” i “nepoštene” već na “produktivne” (tržišno isplative) i “neproduktivne” (tržišno beskorisne) koji se zahvaljujući političkom monopolu nad istraživačkim fondovima već sutra mogu naći u nemilosti univerzitetske uprave. Riječ je opet o ucjenama, “uvođenju u red”; opet govorimo o tehnici discipliniranja. Koji su to novi mehanizmi discipliniranja?
Ponajprije oni se ogledaju u nametanju principa stipendomanije (Huer). Naime, “pojavljuje se cijela subkultura fokusirana oko stipendija … Što je veća suma novca u pitanju, utoliko je veća reputacija [profesora]. No, dobijanje stipendija uglavnom je trgovački posao … [aplikant] misli kao prodavač, a djeluje kao svodnik … [ove] standardizirane sheme proizvodnje imaju tendenciju sužavanja i obeshrabrivanja kreativnog mišljenja. Samo 'etablirani' pravci istraživanja bit će prihvaćeni od strane 'etabliranih časopisa' … veličina zamjenjuje dubinu; sigurnost u brojnosti [grupno autorstvo] poništava individualnu istinu i odgovornost”. (Huer, 1991: 39-40) Ovo navješćeno razvjenčavanje nauke i politike, u uspostavljenom građanskom društvu oslobađa jedno čitavo područje od kojeg je politička moć morala dići ruku – akademiju - za uspostavljanje novih odnosa moći. U jednom kapitalističkom poretku, obično se tako predmnijeva, taj kriterij moći je tržišna profitabilnost. Univerzitet biva suočen s radikalnom prekompozicijom moći, sada u svjetlu novih kriterija, tako se nalazeći pred mogućnošću svog sunovrata i potonuća u potpunu beznačajnost. Ne više filozofija već računovodstvo pretendira na mjesto “temeljne” discipline neokapitalističkog univerziteta. Ne više provokativna osoba koja je u stanju nuditi mladima alternativne načine samorazumijevanja i razumijevanja stvarnosti, nuditi im vokabular kritičkog mišljenja, već tehničar, profesionalac u laboratoriju sa zavidnim indeksom citiranosti, sada postaje paradigmatični univerzitetski profesor, međunarodno referentan u časopisima koje čita uska grupa profesionalaca i čiji rezultati uglavnom zastare prije no što se osuši štampa “etabliranog časopisa”. Eventualne “duhovne potrebe”, pa čak i opću pismenost studenata ili šireg društva koja bi se malo više izdigla od pisanja SMS poruka ili čitanja žute štampe, profesori-poduzetnici rado prepuštaju religiji. Univerzitet, to je nešto drugo – it means bussiness!
U takvoj situaciji, kako i priliči jednom bespoštednom tržišnom okruženju, “svi su uključeni u furioznu kompeticiju za priznanje imena. Publicirati u ‘etabliranim časopisima’ i za široko poznate izdavačke kuće … pohađati profesionalne skupove kako bi ime ostalo u opticaju, itd., naširoko su priznate metode [rada na univerzitetu]. Pozicija nekog sociologa određuje se time koliko puta se njegovo ime pojavljuje u radovima drugih sociologa. Jedan sveobuhvatni, kompjuterizirani sistem brojanja vodi evidenciju te kompeticije … [Profesori-poduzetnici] znaju da šta god da kažu to neće predstavljati nikakvu razliku u životu društva. Ovo ih oslobađa od bilo kakve javne odgovornosti za posljedice”. (Huer, 1991: 41-42) Namjesto imperativnog zahtjeva iz totalitarnih vremena da se pluralitet naučnih disciplina mora na kraju svesti na nauku naukâ – nauku legitimatora vladajuće ideologije, profesionalističko-funkcionalistički proces na univerzitetu diktiran tržištem ohrabruje disciplinsku isparceliziranost . Namjesto, ukidanjem naučnog monopola, da se konačno da šansa “socijalizaciji znanja” (Vlaisavljević) kroz uspostavu depolitizirane komunikativne zajednice istraživača, nastavnika i studenata, univerzitetom vlada nelagoda sveopće kompetitivnosti uvodeći na ovu instituciju prije neku vrstu “prirodnog stanja”, hobsijanske džungle. Bourdieu se dramatično pita: “Kako ne vidite da je logika profita, osobito kratkoročnog profita, sâma negacija kulture koja pretpostavlja investiranje bez financijske isplativosti ili nesigurnu i često posthumnu isplativost”? (Bourdieu, 2003: 70)
Patološke manifestacije tog modela univerzitetskog radnika nisu ni nama toliko nepoznate. Huer piše: “Nepisano pravilo akademskog ponašanja među profesorima je da svaki mora da se bavi ‘različitim stvarima’. Niko ne voli da u svojoj užoj specijalnosti bude okružen drugim istraživačima … to da se svaki akademski profesor bavi svojim područjem obično znači da ono što on radi nema nikakve veze s onim što rade drugi. S obzirom da je ono čime se on bavi tako usko, to neće niko izvana biti u stanju procijeniti. Baveći se različitim stvarima profesorima je zagarantirana nezavisnost od kvalitativnog suda. Onda nije nikakvo čudo što profesori ne mogu međusobno komunicirati jer nikoga nije briga što radi onaj drugi. Ova nemogućnost komunikacije oslobađa profesora od bilo kakvog osjećaja odgovornosti za svoje djelovanje… to je svijet površne raznolikosti” (Huer, 1991: 75-76) - podjednako kako je svijet profesora-političara bio svijet površne monolitnosti. U takvoj tržišnoj, pozitivističkoj konstelaciji sada bivaju posebno pogođeni profesori društvenih i humanističkih nauka, dakle, oni kojima zadatak nije određivanje činjenica. Profesor ovih akademskih disciplina sada biva prisiljen da “domišlja kako će za sebe naći svoju nišu u univerzitetskoj zajednici i društvu uopće. Često on osjeća da takvoj zajednici i ne pripada. Tako, prirodno, on poseže za imitiranjem svojih funkcionalnih kolega misleći i djelujući kao materijalni profesor. On pozajmljuje njihov okvir, a ako će to pomoći, oblači i bijeli mantil”. (Huer, 1991: 81)
Ako pokušamo odgovoriti na pitanje koja je svrha svega toga, situacija će izgledati još beznadežnijom. Rad na univerzitetu reduciran je na kvantificirajuću samjerljivost, na “tabele zalihnosti”, apsurdno etabliranje unutar već etablirane naučne paradigme, produktivnost koja ne pravi nikakvu stvarnu razliku, ukratko, na “bezumno prakticiranje besplodnosti”. (Huer, 1991: 189) U toj tehnokratsko-birokratiziranoj viziji reformiranog univerziteta koja se sugerira kao proces u skladu sa “slovom i duhom Bolonje” “sve postaje standardizirano, a svaka standardizacija neizbježno donosi trivijalizaciju”. (Huer, 1991: 187) Količina objavljenih radova i kvantificirajući pokazatelji citiranosti tako vrlo lako mogu postati prijezira vrijedni pokazatelji uspješnosti akademske karijere. Na kraju, šta znači objaviti tekst u etabliranom časopisu danas? Mora se otvoreno priznati da većina takozvanih ‘etabliranih časopisa’ ima funkciju “transmitera oficijelne ortodoksije. Takozvani etablirani časopisi za publiciranje će prihvatiti samo najetabliranije ideje i ništa drugo. Još gore, etablirane ideje u tijesnoj vezi drže frakcije ili klike, posebne grupe među mediokritetima. Ovi časopisi ohrabruju ili bukvalno diktiraju one vrste ideja koje trebaju biti istraživane. Istina je već unaprijed odlučena … nijedna devijacija neće biti dopuštena”. (Huer, 1991: 188)
U oba primjera oličena u paradigmama profesora-političara i profesora-poduzetnika, u oba nepovoljna modela za akademsku slobodu i socijalizaciju znanja, modela cherish-or-perish i modela publish-or-perish (slavi ili nestani, objavi ili nestani) na djelu je proces discipliniranja profesije čiji je razlog postojanja da budu subverzivni prema postojećoj konstelaciji moći i inkorporiranja u piramidu postojeće moći. “Sva prava moć je, na kraju, ili politička [profesor-političar] ili ekonomska [profesor-poduzetnik] … i ona zna samo jednu stvar: uvećavati sebe dodavanjem i umnožavanjem sfera svog uticaja”. (Huer, 1991: 116) Ni jedan ni drugi model nemaju ništa s akademskom slobodom. Štaviše, ona im je potpuno nepotrebna jer se ona na suštinski način tiče “slobode uma”. Akademska sloboda nije institucija namijenjena profesorima političarima jer “političke aktivnosti nisu dio akademskog djelovanja”. (Huer, 1991: 125) Partijska privrženost je uvijek ideološka i “služi neposrednoj pogodnosti za one profesore usmjerene napredovanju u karijeri”. (Huer, 1991: 133) Akademska sloboda nije ni institucija namijenjena profesorima-poduzetnicima jer “sloboda istraživanja nema ništa s akademskom slobodom. Ne postoji sloboda koja podrazumijeva nečije financiranje. Sloboda koja se garantira redovnom profesurom i akademska sloboda namijenjena je istini, ne istraživanju … ona je stvar principa, a ne korisnosti… Svaki istraživački projekt operira pod uslovima koje diktira neko drugi, ne istraživač …Istina je stvar uvjerenja, a ne činjenica”. (Huer, 1991: 83, 85, 86) Nažalost, o razlici između uvjerenja i činjenica može se slušati još samo na predavanjima “beskorisne” Teorije spoznaje.
Sasvim je pogrešno u reformu Sarajevskog univerziteta ići bilo pokušajem kozmetičke operacije na prvom modelu, bilo grubim preslikavanjem drugog modela. Ma kako zvučalo “vanvremeno”, “humboltovski zastarjelo”, izvan doticaja sa “realnošću”, reforma univerziteta mora počivati na ideji akademske slobode. Svaka reforma koja izbjegava suočiti se s teškim zadatkom “socijalizacije znanja” kroz jačanje institucije akademske slobode i uspostave (ili barem pokušaja uspostave) slobodne akademske zajednice istraživača dovest će u pitanje sam smisao postojanja univerziteta. Bijedan stepen novčanih ulaganja u univerzitet osim nekoliko pojedinaca koji, apsurdnog li obrata, zbog svoje političke etabliranosti borave u blizini administrativnih sehara neće naš univerzitet učiniti konkuretnim na “svjetskom tržištu naučnog rada”, a preživljavanje univerziteta kao legitimatora vladajuće ideologije koji za posljedicu ima masovno studiranje i štancanje diploma mladima iz “našeg naroda” od univerziteta će napraviti jedan besmisleni zbroj “visokih srednjih škola”. Takav univerzitet nastavio bi da postoji kao istinski beskorisna društvena institucija.
Interesantno je da i model profesora-političara i profesora-poduzetnika napadno ističu svoju društvenu korisnost. No nije teško razaznati da iza te brbljave korisnosti stoji interes uglavnom ličnog probitka. U biti i politički i tržišno angažirani akademski profesor, ako se sudi prema posljedicama tih angažmana, društveno su izuzetno beskorisni oblici intelektualnog života. Ni politički, ni tržišni angažman akademskih profesora ni na koji način se ne dotiče društvene stvarnosti. Odnosno, tiče se u vrlo negativnom smislu po kojem se dešava svojevrsna izdaja institucije moderne profesure zamišljene da subverzivno i kritički propituje, koja se svodi u oba slučaja na puku apologiju.
Zatim, i jedan i drugi model profesure izrazito su pozitivistički. I jedan i drugi tip profesora svoje “znanje” podastiru u vidu “neoborivih” činjenica. Takvi sa istinom, koju akademska sloboda štiti, istinom kao ružnim ogledalom surove društvene stvarnosti, nemaju ništa. Namjesto toga, politički i ekonomski angažirani profesori postaju ružnim ogledalima svojih sitnih privatnih interesa. Nije otuda čudno da se takozvane “funkcionalne discipline” smatraju korisnim i politički (nekoć) i tržišno (danas) profitabilnim “upravo stoga što one podržavaju samointeres. Samointeres, pak nužno minimizira čovjekov svijet u najužu sferu onoga sada i ovdje… i čini istinu nemogućom”. (Huer, 1991: 70-71)
Na kraju, i jedan i drugi model rado se lažno predstavljaju kao komunikativni i socijalizirajući modeli. Tako se profesor-političar zaklanjao iza lažne komunikativnosti “baze i nadgradnje”, “nauke o svom narodu”, kao što se profesor-poduzetnik zaklanja iza lažne komunikativnosti (ponuda-potražnja) na tržištu naučnog rada izražene u indeksima citiranosti. Ove vrste “komunikacije” nikad nisu prestale biti monologom istosti okončavajući u trivijalnostima najneposrednijih ličnih probitaka. I u jednom i u drugom slučaju na djelu je od života odsječeno, nesocijalizirano znanje, odnosno isključenje “društvene forme znanosti koja u modernom dobu predstavlja sam obrazac demokratičnosti” i na taj način prepreku “obrazovanju otvorene zajednice javne debate, kritičke argumentacije i slobodnih istraživanja”. (Vlaisavljević, 2002: 47) Nasuprot ponuđenim modelima desocijalizacije, podjednako pogubnim za univerzitet, “istinska postkomunistička reforma univerziteta bi podrazumijevala resocijalizaciju ove moderne političke institucije par excellence. To bi predstavljalo jedan od osnovnih uslova demokratizacije čitavog društva. Resocijalizacija koja podrazumijeva uvođenje zajednice znanstvenika na djelu je nerazlučiva od demokratizacije univerziteta i nešto je sasvim različito od nedemokratske hipersocijalizacije ove institucije koja je odlikovala prethodni režim, a još više odlikuje one koji su ga naslijedili. Jer umnožavanje univerziteta i njihovo masovno pohađanje poput srednje škole predstavlja upravo simptom neostvarene primarne socijalizacije ove navodno znanstvene institucije”. (Vlaisavljević, 2002: 47-48) Još bi gore  bilo pokušati, što je jedan od vjerovatnih scenarija za BiH, u ovom prijelaznom, etnopolitičkom razdoblju, neki još neviđeni spoj između ova dva opisana nepovoljna modela po kojemu bi se, karikaturalno, od profesora zagušenih enormnim brojem studenata tražila još i “globalna tržišna kompetitivnost” uz, “zlu ne trebalo”, elemente političke angažiranosti. Ovaj mogući “bosanski model” univerzitetske reforme, dodatno ojačan etničkim podjelama u politici i društvu i sistemu etnički segregiranog osnovnog i srednjeg školstva, pa i univerziteta nije ništa drugo nego tempirna bomba koja ozbiljno dovodi u pitanje budućnost ove zemlje.
Put ka otvorenoj zajednici javne debate, kritičkom preispitivanju, slobodnim istraživanjima, neumornom kritičkom dijalogu, tom stalnom kreativnom njegovanju akademske skepse, ujedno i put prave reforme univerziteta, vodi samo preko “slobode uma” koja je na jedan “sokratovski način” uvijek već spremna da svoje spoznaje stalno iskušava gurajući ih do njihovih krajnjih granica. Ostvarenju tog zadatka neće, ma kako se upirali, pripomoći ušminkane legitimacije i apologije vladajućeg režima, niti uredno popunjene aplikacije za istraživačke projekte. Za takvo što potrebna je, u našem slučaju, uspostava jedne, za nas gotovo neshvatljive civilizacijske tekovine – akademske slobode, žile kucavice svakog univerziteta. Zašto je ona nama neshvatljiva? Zato što izražava spremnost, odnosno stupanj zrelosti građanskog društva – kojega u Bosni nema niti u naznakama - da bukvalno finansira grupu ljudi potpuno “beskorisnih” u “praksi”; zato što bi ozbiljno uvođenje akademske slobode po prvi put naš univerzitet, osobito njegove humanističke i društvene nauke, oslobodilo jarma prakse i društvene korisnosti. Još gore po nas, ova institucija izraz je zrelosti građanskog društva koje plaća provokativne misli, kritičko prodrmavanje iz kolotečine, neobične i imaginativne rekontekstualizacije od kojih se vlastodršcima, članovima raznih odbora, “čuvarima javnog ćudoređa” diže kosa na glavi. Pitanje svih pitanja, kada govorimo o reformi univerziteta glasi: jesmo li spremni plaćati takav luksuz”? Jesmo li spremni plaćati “traganje za istinom” koje je uvijek stvar ličnog pothvata i savjesti koje “ne daje nikakve opipljive rezultate”, nikakve “činjenice”, nikakav zgotovljen skup istina spremnih na upotrebu, koje ismijava “elementarne pojmove” ideologije dana kao što je kompetitivnost? Jesmo li spremni plaćati “bavljenje idejama” a ne stvarima?
Iskreno govoreći NISMO. Godine 2005. podjednako je neshvatljivo tražiti akademsku slobodu, nauku oslobođenu od “idejno-političke” podobnosti, na kraju takav luksuz, kao što je to bilo 1955. Akademska sloboda i profesura predstavljaju akte “moći koja samu sebe pobija, ma koliko rezultati bili maleni. Po prvi put u historiji jedan sistem moći daje svom najobrazovanijem segmentu legalni i ekonomski imunitet da kritizira sami taj sistem”. (Huer, 1991: 123) Institucija “akademske slobode” je “društveno priznanje” te “beskrajne potrage za istinom koja omogućava naučniku da predaje, uči i slobodno djeluje bez velikog broja ograničenja i pritisaka koji inhibiraju neovisno mišljenje i djelovanje… štiti profesore od posljedica govorenja istine”. (Huer, 1991: 11)
Bourdieu upozorava da je, upravo zbog prodora profita i zakona tržišta u akademiju i kulturu uopće danas nužno “obnoviti tradiciju koja se pojavila u devetnaestom stoljeću u nauci, a koja odbija prepustiti svijet slijepim silama ekonomije”, te “pozvati istraživače da stanu u odbranu svoje autonomije”. (Bourdieu, 2003: 12) Institucija akademske slobode predstavlja štit neovisnog mišljenja i djelovanja od dnevno-političke pragmatike, s jedne strane, i tržišnih imperativa, s druge, koji poput kakvih tektonskih sila šibaju i oblikuju društvo. Uz instituciju slobode umjetničkog izražavanja i govora ona predstavlja granični pojas “smislotvorstva”, otvoreni neuhvatljivi generator emancipatorske imaginacije, metaforičkih nabičaja novih načina samorazumijevanja, širenja emancipatorskih vokabulara u nikad zaključenom i zatvorenom dijalogu “slobodnih” bilo živih, bilo mrtvih slobodoumnih ljudi zahvaljujući kojemu smo sišli sa udobne primordijalne krošnje “drveta neznanja”. Akademska sloboda se tako na najdirektniji način tiče samog smisla ljudskog postojanja, a smisao se ne da tržišno odrediti, niti dogmatski učahuriti.
Pitanje reforme univerziteta stoga nije udvoravanje izvana nametnutom osjećaju krivnje i stida akademskog profesora (osobito humanističkih i društvenih nauka) zbog njegove “tržišne beskorisnosti”, “otuđenosti od svoga naroda”, “otuđenosti zbog besklasnog karaktera svoje spoznaje”. Univerzitet, ako je univerzitet, ne može imati ništa s ideologijom ili profitom (odnosno, zašto ne reći “ideologijom profita”). Zato se on i financira iz državnog budžeta. Univerzitet se financira da se na njemu razvijaju nepopularne, provokativne, subverzivne, ukratko “beskorisne” i “remetilačke” ideje. On se financira da bi zauzvrat dao “apriori slobodne riječi” (Sloterdijk), razbijao učahurene povlaštene vokabulare moći i otvorio nove prostore u kojima će “disati” odnosno samorazumijevati se ne kapital već ljudi, šira zajednica. Samo kratkovidi politički pragmatici neće biti u mogućnosti da shvate da upravo u toj “beskorisnosti” leži kapitalna korist koju univerzitet donosi jednom društvu. Zato građanski univerzitet oslobađa profesora egzistencijalnih imperativa svakodnevice da bi on mogao učestvovati u toj “beskrajnoj potrazi za istinom” (Huer) koja od njega traži doživotno učenje, čitanje, slobodno rekontekstualiziranje, javno raspravljanje i djelovanje i na taj način širenje horizonata slobode do koje nam je jedino stalo ako želimo imati otvorene mogućnosti smisla. Zato je potrebno “po svaku cijenu postignuća nauke i struke uvesti u javnu debatu iz koje su oni tragično odsutni ... osloboditi tu kritičku energiju koja ostaje zarobljena unutar zidina Naučnog grada”. (Bourdieu, 2003: 13) Univerzitet podrazumijeva slobodu stalnog propitivanja i dovođenja u pitanje ili ga nema. Propitivanja i sumnje nema u zagrljaju s ideologijom ili čeličnim zakonima tržišta, već samo unutar akademske zajednice istraživača. “Intelektualni svijet mora biti angažiran u stalnoj kritici svih zloupotreba moći ili autoriteta počinjenih u ime intelektualnog autoriteta ili, ako vam je draže, u stalnoj kritici upotrebe intelektualnog autoriteta kao političkog oružja unutar intelektualnog polja”. (Bourdieu, 2003: 19) Zajednica pak u kojoj na univerzitetu rade oni koji ne propituju, kritiziraju, oni kojima se ništa ne postavlja kao problem, zajednica koja počiva na apsolutnoj bezupitnosti, nema nikakvog smisla.

Literatura:

Bourdieu, 2003: Pierre Bourdieu, Firing Back / Against the Tyranny of the Market 2 (London, New York: Verso);
Celine, 2004: Luj Ferdinand Selin, Putovanje nakraj noći, Ivanka Pavlović prev. (Beograd: LOM);
Huer, 1991: Jon Huer, Tenure for Socrates / A Study in Betrayal of the American Professor (New York, Westport, Conn., London: Bergin and Garvey);
Kardelj, 1977: Edvard Kardelj, Pravci razvoja političkog sistema socijalističkog samoupravljanja (Beograd: Komunist)
Kecmanović, 1986: Nenad Kecmanović: “Profesori političari i političari profesori” iz N. Kecmanović, Politika u kritičkom ogledalu (Beograd: Istraživačko-izdavački centar SSO Srbije), 228-234;
Petrella, 2005: Ricardo Petrella: “Svijet se može promijeniti”, Le Monde diplomatique, Zagreb: kolovoz 2005, 12-13;
Supek, 1983: Rudi Supek, Zanat sociologa (Zagreb: Školska knjiga);
Vlaisavljević, 2002: Ugo Vlaisavljević: “Ka kritici epistemološke politike etnopolitike”, Odjek 1-2, proljeće-ljeto 2002, 46-56

 

 

 

 

 

Rudi Supek naglašava: “U znanstveno nerazvijenim sredinama učenjaci se često ponašaju kao magi koji vrše prvotnu inicijaciju još nedoučenih glava u tajne znanosti i pokazuju im znanstvenu metodu kao neko Sveto otajstvo, što će nakon pričesti prožeti duh mladoga čovjeka i odvesti ga nepogrešivim putem znanstvene istine. Naravno, ti će se magi kasnije podrugivati takvim mlađim i ‘metodološki ograničenim glavama’ koje su im trebale da bi pokorno i sa strahopoštovanjem obavile za njih, reći će se važan posao, da su njihovi učenici ostali samo na razini ‘laboranata’ i da ništa nisu shvatili od pravoga kreativnog znanstvenog posla. Na žalost, takvom ponašanju valja dodati i onu fanatičku samouvjerenost kojom ponekad zrače pojedinci, koji nedostatak teorijskog obrazovanja žele kompenzirati metodičkom pedantnošću i apsolutizmom”. (Supek, 1983: 76-77)

Pierre Bourdieu dramatično zaključuje:
“Ako kažem da je danas kultura u opasnosti, ako kažem da joj prijeti vladavina novca i trgovine i plaćenički duh koji poprima mnoge oblike – rangiranje prema posjećenosti, rezultatima marketinških istraživanja, pritisci iz sfere reklame, broj prodatih primjeraka, lista najbolje prodavanih – reći će se da pretjerujem... Ako kažem da političari koji potpisuju međunarodne sporazume prepuštaju kulturološki rad zajedničkoj sudbini razmjene dobara podložnih istim zakonima koji se primjenjuju na kukuruz, banane, limunasto voće i doprinose (a da nisu toga uvijek i svjesni) poniženju umova, reći će se da pretjerujem”. (Bourdieu, 2003: 64)

Na prošle godine održanom savjetovanju oko uvođenja ECTS na Sarajevskom univerzitetu na Bjelašnici, 8 i 9. 4. 2005. najfrekventnije riječi dovođene u vezu s naukom bile su: ‘proizvod’, ‘prodaja’, ‘konkurentnost’, ‘dobit’, ‘korist’, itd.

U svom tekstu “Svijet se može promijeniti” Ricardo Petrella oštro uviđa uklapanje Bolonjskog procesa u “lukavstvo neoliberalnog uma”:
“Došlo je vrijeme da se siromaštvo proglasi nezakonitim, da ga se izopći iz društva, na osnovi načela ‘nitko nema pravo biti siromašan’, koje je predstavljalo početak izgradnje države blagostanja. Objaviti nezakonitost siromaštva konkretno znači ukinuti zakonske i upravne odredbe kojima se pothranjuju proizvodni mehanizmi i održavanje siromaštva u svijetu, uključujući one koji postoje u ‘razvijenim’ zemljama.
Za Europsku uniju to, primjerice podrazumijeva odbacivanje tzv. ‘lisabonske strategije’ – ‘učiniti od Europe najkonkurentniju ekonomiju na svijetu do 2010’ – Bolonjskog procesa (privatizacija i komercijalizacija visokog obrazovanja), svakog novog oblika ‘Bolkesteinove direktive’ itd., u korist mjera koje potiču suradnju, jačanje sveučilišta kao javne službe, razvoj europskih građanskih službi...”. (Petrella, 2005: 12) Petrella, koji među zapadnim intelektualcima nije usamljen, prokazuje Bolonjski proces kao privatizaciju i komercijalizaciju visokog obrazovanja, poziva na njegovo odbacivanje u korist, kako on poentira, “jačanja sveučilišta kao javne službe”. Upravo u toj komercijalizaciji visokog obrazovanja ogleda se “lukavstvo” neoliberalnog uma koji sada cijepa univerzitet na slijepe mikročestice tehničko-operativnog znanja na usluzi cirkulaciji kapitala. Ružna vremena za filozofiju, ali i za matematiku, fiziku, biologiju, književnost, itd. Naučna kompetencija sve više nalikuje “privatizaciji” koja se ogleda u vještini namicanja sredstava za projekte koji, manje-više otvaraju nove prostore u kojima će disati kapital, u kojima će se moći oplođivati kroz identificiranje i stvaranje novih potreba i pravaca moguće potrošnje.

Zašto američki autor? Evropska transformacija visokog školstva uzima “uspješni” američki model za uzor jedne takve efikasne kompetitivnosti. Ono što opisuje Jon Huer je “željeno mjesto” do kojeg europski univerzitet želi doći što prije.

Steve Fuller kaže kako je danas znanje isparcelizirano na akademske discipline koje prije nalikuju česticama nekretnina nego nauci. To bi uistinu vrlo brzo mogla postati bolonjska stvarnost bosanskohercegovačkih univerziteta  - neka vrsta ogorčenog rata svih protiv svih za katastarsku uknjižbu “svoje” akademske čestice, “svoje” 1/1 nekretnine.

Louis F. Celine zajedljivo primjećuje: “U ozbiljnim naučnim krugovima uživao je ugled i povjerenje. Time su se ozbiljni naučni krugovi oslobodili obaveze da ga čitaju”. (Celine, 2004: 48)