Jesen - zima 2005

  BOLONJSKI PROCES, DRUŠTVENE ZNANOSTI I SOCIJALNA POZICIJA
  UNIVERZITETA U ČASU NEOLIBERALNOG KAPITALIZMA:
  SKICA ZA KRITIČKU REFLEKSIJU
  Hajrudin HROMADŽIĆ
 
 

Uvodna nota
Od septembra 2003. godine, kada je na tzv. Berlinskom komunikeu, uglavnom posvećenom pospješenju provedbi mjera za realizaciju jedinstvenog evropskog visokoškolskog prostora zacrtanog Bolonjskim procesom četiri godine ranije, Bosna i Hercegovina i zvanično primljena u njegovo članstvo, javne rasprave, osvrti i promišljanja o Bolonjskom procesu i Bolonjskoj deklaraciji sporadično se pojavljuju u bosanskohercegovačkoj javnosti i medijima. No, argumentirano utemeljene, kritičke refleksije spram spomenutih aktivnosti, koje će nesumnjivo označiti krupne promjene u ustroju institucije univerziteta i visokoškolskog obrazovanja općenito, nažalost, manje su prisutne. Bolonjski proces je kompleksan, višedecenijski projekt od najveće važnosti u hijerarhiji šireg procesa evropske integracije, koji ima težinu značenja ne samo u edukacijskom, već i u općem socijalno-kulturnom, političkom, ali i ekonomskom kontekstu, kako na globalnoj evropskoj, tako i na razini pojedinačnih nacionalnih država. Shodno tome, kritički osvrt ka ovoj problematici se naprosto nameće.

Kratak historijat i okvirni ciljevi Bolonjskog procesa
Zvanični dokumenti svjedoče da su ministri za visoko školstvo iz dvadeset i devet evropskih zemalja potpisali tzv. Bolonjsku deklaraciju u junu 1999. godine u Bolonji, sa kojom su zacrtane organizacijske i strukturne promjene, kao i smjernice razvoja evropskog visokog školstva do 2010. godine. U najkraćem, postavljen je opći zajednički cilj: uz istovremeno puno uvažavanje različitosti u nacionalnim sistemima obrazovanja i univerzitetske autonomije, zajedničkim sudjelovanjem izgraditi otvoren i konkurentan evropski visokoškolski prostor do 2010. godine, što bi evropskim studentima i diplomantima omogućilo nesmetano slobodno kretanje, sudjelovanje i zapošljavanje unutar tako uspostavljene, otvorene evropske univerzitetske strukture, a koja bi kao takva istovremeno bila privlačna i zanimljiva i za neevropske studente. 
Konkretnije, naznačeno je nekoliko ključnih, tzv. bolonjskih ciljeva:
- uspostavljanje sistema lako prepoznatljivih i za poređenje mogućih diplomskih razina;
- organizacija studija na principu dva, odnosno tri nivoa: dodiplomskom, koji bi uključivao i dosadašnji magistarski studij po principu 4+1 ili 3+2, već ovisno o odluci pojedinačnih fakulteta, te postdiplomskom (doktorski studij, tri godine);
- uvođenje kreditnog sistema (ECTS) prilikom vrednovanja studijskih obaveza;
- podsticanje mobilnosti studenata, akademskog i administrativnog osoblja;
- unapređenje evropskog sudjelovanja u osiguravanju kvalitete visokog školstva;
- unapređenje evropske dimenzije u visokom školstvu.
Kasnijim, na početku već spomenutim Berlinskim komunikeom, ovim ishodišnim bolonjskim ciljevima pridodani su i neki novi: aktivno učešće visokoškolskih zavoda, učitelja i studenata u bolonjskom procesu, kao i sudjelovanje studenata u upravljanju, određivanju razvojnih smjernica i unapređenju visokog školstva, potom promocija koncepta “učenja kroz cijeli život”, te izgradnja dvaju temeljnih preduvjeta za realizaciju “društva znanja”: evropski visokoškolski prostor i evropski istraživački prostor. Nešto kasnije ćemo većinu ovih ciljeva, na razini njihove sadržinske, ali i diskurzivne manifestnosti, kritički osvijetliti.
Bolonjski proces, naravno, predstavlja realizaciju projekta s jednim dužim historijskim kontinuitetom. Tako su njegove osnove zapisane već u Magna Charta Universitatum, potpisanoj u Bolonji 18. septembra 1988, u čast jubileja devetstogodišnjice najstarijeg evropskog univerziteta. U njoj su postavljena neka temeljna načela poslanstva univerziteta, prije svega njegova autonomnost. Drugi značajan moment na putu ka realizaciji Bolonjskog procesa bila je tzv. Lisabonska konvencija iz 1997. godine – konvencija o priznavanju visokoškolskih kvalifikacija u Evropskoj regiji. Njoj je uslijedila tzv. Sorbonska deklaracija, realizirana u Parizu godinu dana nakon Lisabona, koja je označila kao prioritet harmonizaciju evropskog visokoškolskog sistema. U godinama nakon konačnog potpisa Bolonjske deklaracije, 19. juna 1999, uslijedio je cijeli niz događaja koji su na različite načine predstavljali djelimičnu reviziju i nadopunu deklaracije: Konvencija evropskih visokoškolskih zavoda u Salamanci 29. i 30. marta 2001, Studentska deklaracija iz Göteborga 25. marta iste godine, Pariški komunike 19. maja 2001, Graška deklaracija iz jula 2003, Berlinski komunike na kojem je, kao što je već rečeno, i BiH bila primljena u punopravno članstvo, te kao posljednji do sada, Bergenski komunike iz maja 2005.

Načela i principi Bolonjske deklaracije
Kao glavni principi i načela na kojima je zasnovana Bolonjska deklaracija najčešće se navode neki od već spomenutih, uglavnom kvalitativnih kriterija poput, mobilnosti svih akademskih kadrova bez dodatnih administrativnih procedura i zapleta, jedinstven kreditno-akreditacijski sistem ocjenjivanja koji potom omogućava direktnu certifikaciju i priznavanje diploma bez dosadašnjeg principa nostrifikacije, lakši pristup do tržišta rada, podizanje kvalitete studija, akademska konkurentnost itd. No, ako za sada pustimo po strani svu problematičnost ovakve apriorne i nekritičke glorifikacije najnovije i u posljednja tri, četiri desetljeća zasigurno najznačajnije i najkrupnije promjene u ustroju sistema visokoškolskog obrazovanja i transformacije institucije univerziteta u Evropi, potom su i izvjesni neki historijski faktori unutar ovog konteksta. Prije svega, činjenica je da se sa Bolonjskim procesom mijenja sama paradigma univerziteta koja je zadnje značajne i temeljne promjene doživjela početkom 19. stoljeća sa Humboltovim konceptom, često imenovanim i kao model “elitnog univerziteta”. To bi u najkraćem označavalo udaljavanje od principa klasične evropske tradicionalne akademske kulture koja je u Evropi, naravno kroz različite manifestne forme, prisutna već duže od devetsto godina, te preuzimanje svojevrsnog američkog modela u organizaciji sistema studijskih programa, simboliziranog i preko uvođenja spomenutog principa kreditnog tačkovanja (ECTS) prilikom valorizacije studijskih obaveza.
Ne treba posebice naglašavati kako ova dimenzija “amerikanizacije” evropskog univerziteta upravo odgovara i ide u prilog američkim univerzitetima koji se u posljednje vrijeme susreću s ozbiljnim problemom smanjenja broja upisa stranih studenata, što je vjerojatno djelimična posljedica američke vanjske politike u zadnjih nekoliko godina i sve negativnijeg imidža kojeg ta država uživa u ostatku svijeta. Model valorizacije studentskih obaveza preko principa tačkovanja, kao i opća tržišna orijentacija u novoj organizaciji evropske univerzitetske institucije, svakako idu na ruku američkim univerzitetima koji će na taj način moći lakše pridobivati postdiplomske studente iz Evrope. Znamo da je uvoz “mozgova” iz inozemstva, znači i iz Evrope, već decenijama jedan od ključnih elemenata za progres američkog društva i države.
Zagovornici teza o nužnosti provođenja nabrojanih promjena unutar novog ustroja evropske univerzitetske institucije najčešće naglašavaju argumente poput neophodnosti direktnog uključivanja univerziteta kao aktivnog subjekta u širu društveno-ekonomsku strukturu, neminovnost njegovog povezivanja sa ekonomsko-tržnim čimbenicima, agresivnije poslanstvo univerziteta u službi općeg društvenog razvoja, odnosno jača interakcija sa njegovom širom okolinom… Ukratko, zagovaranje intencije ka “silasku” univerziteta sa povlaštenog i distanciranog pijedestala znanja – akademske “kule slonovače”, te njegovo aktivno uključivanje u rješavanje problema u domenu “živuće” društvene problematike. Lako je uočiti neizrečenu, ali vidljivu činjenicu da ovakva recepcija univerzitetske institucije istovremeno jasno aludira i na određeni oblik “kapitalizacije univerziteta”, njegove promjene u smjeru transformacije ka još jednom, značajnom subjektu u polju tržne ekonomije. Već na toj elementarnoj razini razumijevanja ove problematike postane očito da je takav akcent u direktnoj suprotnosti sa, istina tradicionalnim, ali dokazano nužnim i temeljnim principom funkcioniranja univerziteta - njegovom autonomnošću. Jer, autonomnost fakulteta je uistinu označavala primarno, makar koliko to nerealno i utopijski zvučalo, političku autonomnost, što je sve u osnovici uključivalo i onu temeljnu i ključnu dimenziju – ekonomsku autonomnost, autonomnost u odnosu spram tržišno-kapitalističkih, znači gospodarstveno-funkcionalnih zakonitosti u ustroju društva. Takav oblik “tradicionalne” autonomnosti univerziteta bio je moguć kroz minimum funkcioniranja stabilne socijalne države, koja je izgrađena u nizu zapadnoevropskih država u decenijama nakon Drugog svjetskog rata.

Tržišni kontekst transformacije univerziteta
Prethodnim rečenicama smo već zacrtali rubni okvir kritičkog pristupa ovoj problematici. Aktualan proces odumiranja socijalne države, odnosno njena transformacija u tek administrativno-birokratski agens neoliberalnog kapitalističkog tržišta i multinacionalnih korporacija kao primarnih subjekata tog istog tržišta po američkom modelu, a sve u svrhu održanja ekonomske kompetentnosti Evropske unije u globalnoj tržnoj utrci sa SAD-om, Japanom i sve prisutnijima Kinom i Indijom, posljedično vodi ka transformaciji svih društvenih aktera, pa i univerziteta. Institucija univerziteta postaje time tek jedan od subjekata korporativnog kapitalizma, njegov aktivan član na društvenoj strukturi organiziranoj na načelima i normama djelovanja tržnih mehanizama. Sve to bitno utiče i na promjene u samom karakteru univerzitetskog obrazovanja i univerzitetske institucije, čineći univerzitet mjestom produkcije kontroliranog, određenog broja stručnih kadrova jasno definiranog profila, već ovisno o potrebama i zahtjevima tržišta. Pritom tako hvaljen i naglašavan argument o iznova omogućenoj fleksibilnosti i akademskoj mobilnosti njenih kadrova,11 simptomatično i simbolički podsjeća na ekonomske, neoliberalno-kapitalističke ambicije o permanentno pospješenom i nezaustavljivom akceleracijskom protoku investicijskog kapitala velikih multinacionalnih firmi…
No, prije nastavka refleksije učinaka Bolonjskog procesa, još jedan kratak osvrt ka njegovom historijskom kontekstu koji se na kritiku nadovezuje. Naime, često se od zagovornika načela Bolonjske deklaracije može čuti mišljenje po kojem će ovaj tranzicijski proces najmanje jednako, ako ne i više, odrediti karakter univerzitetske zajednice kao što su to učinili studentski pokreti maja ‘68. Međutim, razlike između “maja ‘68” i Bolonjskog procesa su vrlo lako uočljive. Dok su studentski pokreti iz 1968. godine zaista predstavljali određeni oblik globalne revolucije (SAD + Evropa), koja je nastala iz revolta spram tadašnjeg opće društvenog i političkog stanja, te je kao takav “maj ‘68” zaista izborio određene značajne promjene, među drugim i u ustroju do tada poprilično konzervativne instutucije univerziteta, uspjevši mu dodijeliti autonomniju poziciju u društvenoj strukturi, promjene koje nastaju sa Bolonjskom deklaracijom potpuno su drukčijeg tipa. U tom je kontekstu Bolonjski proces, u nekom temeljnijem smislu, zapravo prije “kontrarevolucionaran” i nikako ne revolucionaran, upravo iz razloga jer instituciju univerziteta prilagođava zakonitostima tržnog, korporativnog kapitalizma i njegove funkcionalne logike, čime je univerzitetu oduzeto njegovo temeljno poslanstvo – autonomnost na osnovama znanstveno-argumentacijski utemeljene kritičke misli društva. Ali, nije li akademska institucija univerziteta, između ostalog, nastala upravo iz potrebe i želje da bi kvalificirani pojedinci, znanstvenici mogli bezbjedno zauzeti kritičke stavove iz kojih bi, na kraju krajeva, mogla profitirati čitava zajednica kroz refleksivan prikaz njenog aktualnog stanja?
Umjesto toga se danas, a Bolonjski proces je svojevrsna dosadašnja kruna tog trenda, naglašavaju neki drugi prioritetni ciljevi koji su uokvireni i vođeni logikom ustroja znanosti kao tržno-aplikativne vrijednosti. Pritom je, kao što je to prethodno već rečeno, univerzitet tek primjer institucije tvorničkog tipa: u precizno određenim vremenskim razmacima producirati točno ograničen broj “specijalista” jasno definiranog profila. No, stvari nikako ne mogu biti tek na taj način simplificirane. Ukoliko je, gledano kroz prizmu tržišne računice, potpuno logično da industrija može najviše profitirati iz svježih znanja i originalnih ideja mladog, 26-godišnjeg doktora biomedicine ili informatike, potom je nešto takvo teže, odnosno potpuno nerealno, očekivati od intelektualca/intelektualke iz domena društvenih znanosti, humanistike ili filozofije, čiji obrazovni profil neminovno uključuje, ma koliko to moglo zvučati anahronistički, odnosno tradicionalistički, i određenu iskustvenu dob.

Apsorpcija kritičke društvene misli
Već prema tradiciji i uvriježenim pristupima, humanistika, filozofija i društvene znanosti predstavljaju mjesto klasičnog, intelektualno-kritičkog modela misaonosti u društvenom sistemu. Odumirajuća paradigma socijalne države im je najčešće dodjeljivala mjesto na margini, bile su “prvi Drugi” u društvenoj strukturi. Takvo državno i društveno uređenje je, ne zbog posebne “ljubavi” prema njima, već iz saznanja o nužnosti postojanja “vanjsko-unutrašnje” refleksije kao jednog od preduvjeta za egzistenciju samog sistema, vodilo barem minimalnu brigu o opstoju tih znanstvenih disciplina. Iz razloga njihove poprilične neaplikatibilnosti sa ekonomskim tržištem ponude i potražnje, između (socijalne) države i društvenih znanosti bio je sklopljen svojevrstan pakt: vi nama “konstruktivnu kritiku”,22 mi vama financijske mrvice koje će vam pomoći da se održite u životu.
Posmatrajući ovaj problem u dubljoj historijskoj perspektivi, potom ćemo ishodište za njegovu genezu neminovno prepoznati već u najranijoj fazi ere prosvjetiteljstva. Još je Kant, naime, prilikom podjele univerzitetskih fakulteta na “gornje” (teološki, pravni, medicinski) i “donji” (filozofski), jasno naznačio da upravo filozofski fakultet, kao bastion humanistike, za razliku od “gornjih” fakulteta koji su pod direktnom jurisdikcijom vlade i njenih interesa, mora biti slobodan od bilo kakvih ukaza, neovisan, mjesto na kojem progovara istina uma i koje je podređeno zakonitostima uma, a ne vlade. U Kantovo je vrijeme državna vlada, sa svojim ideološko-nacionalnim interesima, bila ta sa kojom je humanistika pokušavala uspostaviti dijalog, dok danas vladina ministarstva primarno progovaraju u imenu zahtjeva globalnog tržišta kapitala.
Aktualni neoliberalni kapitalistički model se upravo rukovodi samo sebi svojstvenom logikom. U njegovoj izraženo akceleracijskoj tendenciji apsorpcije svih društvenih segmenata, prostor kritičke refleksije sa margine postaje sve uži. Jedini i temeljni princip koji vodi ovaj sistem jest zakon tržišne aplikacije. Oni koji uspiju iznaći modele za uspješnu, to znači profitabilno-donosnu, aplikaciju svojih proizvoda (materijalnih i nematerijalnih, znači i intelektualnih) na tržište, preživjeće, ostali... A Bolonjski proces je upravo najaktualniji primjer tranzicije, ili bolje, supsumpcije institucije univerziteta pod kapitalističku logiku djelovanja i tržišnih zakonitosti. I u ovom primjeru najdeblji će kraj, po svemu sudeći, izvući humanistika i društvene znanosti. Ili će se, manje-više, radikalno transformirati ili će nestati. Jer postignuća humanistike, društvenih znanosti i filozofije, to je potpuno jasno već prema konstituciji njihovog predmetnog habitusa, ne mogu biti na jednak način aplicirana na tržište roba i usluga, kao što je to slučaj sa tzv. egzaktnim znanostima (tehničke, prirodne, medicinske, ili naročito danas aktualne, informatičke znanosti). Društvene znanosti su, zahvaljujući svojoj “neprofitnoj” logici djelovanja, oduvijek bile financijski ovisne od određenih ekonomsko-političkih centara moći, bilo iz domena društvenih sfera odlučivanja, konkretnije politike, kroz njena odgovarajuća ministarstva (za znanost, školstvo, kulturu), bilo od velikih kapitalističkih mecena, recimo u našem kontekstu još uvijek relativno aktualnog Sorosa, spremnih da ulože dio svoga novca u razvoj ovoga dijela društvene strukture.
No, upravo se na tom mjestu susrećemo sa svojevrsnim paradoksom što oslikava svu kompleksnost aktualnog sistema neoliberalnog kapitalizma u ovom kontekstu. Dok su u vrijeme hladnoblokovske podjele svijeta, socijalistička ideologija na jednoj i liberalna demokracija na drugoj strani, delegirale spomenute znanosti u svrhu funkcije i promocije njihovih političko-ideoloških svrsishodnosti, dotle se suvremena država neoliberalnog kapitalizma rukovodi samo jednom logikom, jednom ideologijom i jednom politikom: zakonitostima funkcioniranja kapitalističkog tržišta. U takvoj konstelaciji odnosa prihvatljivim postaju, recimo, južnoamerički modeli vojničkih diktatura koje omogućavaju plasman roba američkih multinacionalnih korporacija na ta ogromna i donosna tržišta, ili zastrašujuće bizaran primjer kineske tranzicije “partijskog kapitalizma”.
Pritom (neoliberalna) država, koja, treba li to uopće isticati, promovira tradicionalne (neo)nacionalne vrijednosti,33 na dvostruki način izdaje humanistiku i društvene znanosti. Ili ih, kao što je već prethodno objašnjeno, sili u tržišnu misaonost, u traganje za načinima kako postati tržišno aplikativan, što temeljno transformira njihovu bit, ili promovira one aspekte ovih akademskih disciplina koji produciraju znanja sa prepoznatljivo nacionalnim predznakom i nacionalno-kulturnim historijskim nasljeđem. Jasno je pritom da u takvim primjerima pravi, ozbiljan intelektualni angažman već u startu biva ugrožen. Pitanje je da li u takvim slučajevima uopće možemo upotrijebiti odrednicu intelektualizam, jer intelektualni angažman nikada nije i ne može biti nacionalan. Očito da je to i danak aktualnom socijalno-kulturnom trenutku sveopće potrošačke besmislenosti, kolektivnom padu kriterija i razine misaonosti, to jest svojevrsnoj potrošačkoj kulturnoj industriji koja, parafrazirajući Horkheimera i Adorna, između ostalog utječe i na akt odvajanja misli od njenog kritičkog fundamenta, te time postaje tek puko sredstvo u službi postojećeg što “ono pozitivno pretvara u negativno”. 

Intelektualna misao u času neoliberalnog kapitalizma
No, ako se ponovno vratimo primarnoj meti ove studije, lako ćemo zaključiti da su se upravo nabrojane znanosti našle kao prve na udaru promjena koje nastaju sa Bolonjskim procesom. Filozofija, humanistika i cijeli niz društvenih znanosti, nekadašnji bastioni kritičke društvene misli, danas su naprosto kontaminirani projektantskom logikom koja temeljno simbolizira bit kapitalističke profitne misaonosti, te predstavlja i ne deklarativno izrečen, ali prosto vidljiv preduvjet i zahtjev u smjeru njihovog egzistencijalnog opstanka. Cijela ta stvar postaje problematična već na diskurzivnoj razini. “Projekt”, termin iz domena menadžerske provenijencije, koncept ekonomsko-kapitalističkog tipa par excellence, danas je u potpunosti postao prihvatljiv model misaonosti na cijelom polju društvene strukture, time i u domenu humanistike i društvenih znanosti. Sve i svi smo podvrgnuti djelovanju tržišno-kapitalističke logike koja ništa i nikoga ne pušta po strani, koja sve pretvara u tržište. Tako smo danas u situaciji, prikazano slikovito pojednostavljeno, u kojoj je već uobičajno čuti dva sociologa, antropologa, filozofa… kako razmijenjuju iskustva glede aktualnih im projekta. Sve veći broj znanstvenika iz domena nabrojanih i srodnih akademskih disciplina naprosto živi od projekta do projekta, čije je vremensko trajanje sve kraće i kraće, a zahtjevi izraženi kroz aplikacije sve zahtjevniji i zahtjevniji. Kao posljedica svega toga pojavljuje se svojevrstan birokratski sindrom: istraživanja sve više nalikuju administrativnim procedurama, a umjesto misaonog, kritičkog istraživačkog angažmana glavnina vremena i intelektualne energije troši se na razmišljanja i traganja usmjerena ka iznalaženju načina kako dobiti neki od narednih projekta… Time mjesto angažirane društvene kritike postaje sve uže i uže, margina sve tješnja, a broj onih koji su na nju potisnuti sve veći.
Na taj se problem nadovezuje i dvosmislenost koncepta razvoja “društva znanja”, također jedan među nabrojanim prioritetnim ciljevima Bolonjske deklaracije. Model “društva znanja” je postao izuzetno aktualiziran sa prijelazom iz tzv. fordističke, znači klasične tvorničke, industrijske produkcijske sfere u tzv. postfordističku, tercijarnu ili postindustrijsku fazu proizvodne dominacije informacijsko-komunikacijskih i opće uslužnih djelatnosti u zadnjih nekoliko decenija. Kažemo problematičnost ili dvosmislenost ovog koncepta, jer je upravo znanje, mišljeno u čistoj, nepatvorenoj formi, što znači oslobođeno od zahtjeva za njegovom “praktičnom” upotrebljivošću, danas najugroženije. Suprotno tome, jedino prihvatljivim postaje znanje tržišno-aplikativnog tipa, određeno strogim normama i zakonitostima kapitalističkog tržišta. To znači znanje podređeno tržišnom modelu ponude i potražnje. Pred humanistiku i društvene znanosti su postavljeni jednaki zahtjevi – modifikacija i prilagođavanje uvjetovano tržišno-regulacijskim principima. Prihvatanje i poštivanje te i takve regulative je preduvjet za participaciju u podjeli financijskih kolača namijenjenih znanosti, bez izuzetka.
Uporedo s tim, pojavljuje se utemeljena sumnja u opravdanost uvođenja kvantitativnog kriterija – tačkovanja, prilikom vrednovanja znanstvenih postignuća iz domena humanistike i društvenih znanosti. Taj je princip, spomenuli smo to već u jednom od prethodnih poglavlja teksta, u obrazovnom sistemu urađenom prema načelima Bolonjske deklaracije, a po uzoru na američke univerzitete, simboliziran uvođenjem kreditnog sistema (ECTS) prilikom valorizacije studijskih obaveza, dok se gotovo jednak model nameće i u kasnijem istraživačkom radu – broj prikupljenih “tačaka” direktno određuje listu kandidata koji konkurišu za dobivanje financijskih sredstava ministarstava za znanost namijenjenih narednim projektima. Može li humanistika, za razliku od aplikativnih, “egzaktnih” znanosti čiju upotrebnu vrijednost direktno određuje tržište, biti validno ocijenjena ovim pukim kvantitativnim mjerilom? Ili je, naprotiv, njen interes znanost kao takva, sama na sebi, čista teorija kritički utemeljenog mišljenja?

Zaključak
Uloga Bolonjskog procesa i Bolonjske deklaracije, u potpunosti urađene po mjerama i zahtjevima prethodno skiciranog ekonomskog tržišta neoliberalnog tipa, te prema profilu tzv. aplikativnih znanosti, pritom simbolizira svojevrsnog “trojanskog konja” u odnosu spram društvenih znanosti. To je “virus”, proizveden u paktu politike znanosti i neoliberalnog kapitalizma, koji kao takav znanosti latentno uvjetuje bezuvjetno prihvatanje logike projektantske misaonosti, čime ključno nagriza osovinu angažirane društvene kritike. Sa Bolonjskim procesom definitivno stupamo u eru globalizacije visokog školstva, gdje je znanje prije svega tržišno zanimljiva roba, a tržišnim zakonitostima postaje reguliran i pristup do tog istog znanja.
Međutim, ako se na kraju iz ovog makro-teorijskog promišljanja i perspektive globalnog uvida ka odabranoj tematici preusmjerimo na lokalnu, mikro razinu – u Bosnu i Hercegovinu, aspekti vezani uz Bolonjski proces i Bolonjsku deklaraciju, kao i velika većina ostalih konteksta u domenu opće državne i društvene bosanskohercegovačke problematike, poprimaju potpuno drugu težinu značenja. BiH je nažalost i u ovom primjeru, primjeru značajne tranzicije-promjene u ustroju visokoškolskog obrazovanja, zapravo suočena sa nepostojanjem samoga izbora. Drugim riječima, temeljita transformacija visokog školstva i uvođenje načela Bolonjskog procesa, sa svim njenim nabrojanim nedostacima, a imajući u vidu današnje stanje bosanskohercegovačkih univerziteteta, ipak predstavlja primjer neupitnog prioriteta od najveće važnosti u viziji potencijalnog državno-društvenog progresa. Uostalom, ako zaključimo sa primarnim fokusom ovog spisa – pozicijom društvenih znanosti u kontekstu mogućih promjena nagoviještenih Bolonjskim procesom, te ga prevedemo na, nažalost, još uvijek aktualne primjere bosanskohercegovačke visokoškolske stvarnosti, “kontaminacija” intelektualne misaonosti tržišno-kapitalističkom projektantskom logikom, zasigurno je manje bolna i štetna od “intelektualizama” u službi najortodoksnijih nacionalističko-šovinističkih agitpropâ.

 

Bilješke:

1 Mobilnost, to jest razmijena univerzitetskih kadrova, u Evropi je, da se neko ne bi dosjetio originalno “patentirati” ovaj “novi izum”, bila prisutna već prije petsto godina.
2 “Konstruktivna kritika” je ideološka sintagma, često prisutna i u jugoslavenskoj verziji samoupravnog socijalizma. Groteskni model ovog tipa kvazisamokriticizma oličen je u maksimi: “drugovi, moramo se učiti na vlastitim greškama”.
3 Definicija nove, aktualne političke desnice: poštivanje zakonitosti otvorenog protoka kapitala i uspostavljanje globalnog kapitalističkog tržišta + ponovno pronalaženje, “iskopavanje” protradicionalnih nacionalnih vrijednosti i običaja u kombinaciji sa vjerskim neokonzervativizmom, sve sa ciljem zadavanja smrtonosnog udarca “dekadentnom” liberalizmu.

Literatura:

vezano uz Bolonjski proces:

Bergan, S. (ed.), Recognition Issues in the Bologna Process, Council of Europe Publishing, Strasbourg, 2003.
Zgaga, P., Bolonjski proces, Center za študij edukacijskih strategij, Ljubljana, 2004.

 

web stranice:

http://www.bologna-berlin2003.de
http://www.bologna-bergen2005.no

 

Ostala literatura:

Beck, U., Kaj je globalizacija? Zmote globalizma – odgovori na globalizacijo, Knjižna zbirka Krt, Ljubljana, 2003.
Horkheimer, M., Adorno, T., Dijalektika prosvjetiteljstva, Logos, Sarajevo, 1989.
Kant, I., “Spor fakultet”, Vestnik IMŠ, 1987/1, (14-37).
Klein, N., No Logo, Maska, Ljubljana, 2004.
Marcuse, H., Čovjek jedne dimenzije, Logos, Sarajevo, 1989.
Negri, A., Hardt, M., Empire, Harvard University Press, 2000.