Jesen - zima 2005

  RICHARD RORTY U SARAJEVU
  Razgovor vodio: Dino Abazović
 
 

Profesore Rorty, na simpoziju o američkoj historiji, održanom prije nekoliko godina,  govoreći o “američkom ponosu i američkoj sramoti”, svoje izlaganje zaključili ste slijedećim riječima: “…jedino usmjeravajući pažnju sa pitanja ‘Kako Sjedinjene Američke Države mogu sebe učiniti sigurnim?’ na pitanje ‘Kako svijet sebe može učiniti sigurnim?’ možemo pokrenuti unatrag slijed događaja koji nas potpuno uvode u Orwellovo predviđanje. Da li će naši unuci osjećati ponos ili sramotu bit će određeno time da li smo postali prva velika imperija koja ima veće ambicije od toga da bude velika imperija”. Da li u današnjem SAD-u, odnosno u američkoj politici, vidite tu veću ambiciju?
RORTY: Mislim da je ambicija da se bude više od velike imperije poprilično nestala u posljednjih pet godina. Republikanci su bili sposobni iskoristiti događaje od 11. septembra kako bi državu doveli u stanje u kojem se bilo šta, bilo koja vladina mjera, može opravdati u ime rata protiv terora. Kada je predsjednik Bush napao Irak, stavio je na stranu sve ljude u Washingtonu, gurnuo je u stranu čitav vanjskopolitički establishment Washingtona. Svi oni ljudi koji su bili intelektualna osnova State Departmenta, kao i oni iz Instituta za proučavanje međunarodnih odnosa, bili su sumnjičavi prema invaziji na Irak, a većina njih se takvoj akciji i žestoko suprotstavljala. Bush nije htio slušati nikoga. Nije pozicionirao invaziju na Irak u kontekst bilo kakvog dugoročnog plana za budućnost svijeta. Doduše, pretvarao se da to čini govoreći da ćemo demokratizirati Bliski istok, ali niko, znate…. teško je vjerovati da su čak i njegovi najbliži savjetnici ozbiljno vjerovali u to kako ćemo demokratizirati Bliski istok.  Dakle, veoma je moguće da je Predsjednik naivan i dovoljno nevin da vjeruje u vlastitu retoriku, ali doista nije važno u šta on vjeruje, ili ne vjeruje, učinak na zemlju je jednak – maknuti u stranu sva pitanja obaveza prema svjetskoj zajednici, ili planiranju budućnosti svijeta, radi se jednostavno o tome da Republikanska stranka bude zauvijek reizabirana na izborima kao stranka rata protiv terorizma.
 
Reagirajući na Habermasov i Derridin članak o tome “... što Evropljane drži zajedno”, osnovno pitanje koje ste formulirali, u formi dileme s kojom su građani Evrope suočeni, jeste – poniženje ili solidarnost? Možete li iz današnje perspektive iznova promisliti nadu za zajedničku evropsku vanjsku politiku? Da li vidite bilo kakvo očvršćavanje Evropske unije u pravcu neovisne moćne sile u okviru svjetskih poslova kao odgovarajuće reakcije na opasnost koju svijetu predstavlja američka vanjska politika?
RORTY: Sumnjam da neuspjeh evropskog Ustava znači kako je vrlo vjerovatno da nećemo imati genuinu evropsku vanjsku politiku. Čini se da je raspoloženje Evropljana usmjereno protiv davanja više moći centralnim vlastima Evropske unije, tako da je ljudima poput Berlusconija i Chiraca prosto ustavno neprikladno da nastave dalje sa svojim stavovima o svjetskim poslovima, s obzirom da su puki članovi jedinstvene zajednice. Dakle, mislim da ima manje nade kod evropskih sila da budu protuteža SAD-u nego što je to bio slučaj godinu ili dvije godine ranije. 
 
Dakle, dvije ili tri godine kasnije bliži smo, takoreći, “američkoj sramoti i evropskom poniženju”!?
RORTY: Nije baš precizno reći da je Evropa ponižena. Radi se o tome da Evropa sliježe ramena i govori kako će biti to da će Amerika ići svojim putem, Bog zna šta će njihov slijedeći predsjednik učiniti, ali mi ne možemo ništa uraditi u vezi s tim. Ne radi se o stanju poniženja, to je jednostavno fatalizam.

 Profesore Rorty, jedna od kritika Vašeg rada dolazi i od Seyed Mohammad Ali Taghlavija, a ta kritika je relevantna i za bosanskohercegovački diskurs. Naime, ovaj autor je svoj skoriji članak posvetio Vašem pristupu kulturnim razlikama. Taghlavijev ključni argument je da postoji konflikt između Vašeg političkog stava o ignoriranju kulturnih razlika i Vašeg filozofskog pogleda, koji uključuje racionalnost, moralnost i osjećaj odgovornosti u terminima solidarnosti i “etnocentrizma”. Kako gledate na kritiku Vašeg rada po kojoj vi ne “prevodite” moralni i filozofski značaj zajednica, naročito onih kulurnih, u politiku?      
RORTY: Ja mislim da kulturne, religijske, etničke zajednice imaju moralni značaj. Samo što bih ja jednostavno želio da to nije slučaj. Mislim da je to primitivan nivo moralnosti. Prosvjetiteljstvo je sugeriralo da ozbiljno uzmemo u razmatranje ideju kako su svi ljudi braća, i da pokušamo ignorirati, koliko god možemo ignorirati, što je moguće više razlika između muškaraca i žena, homoseksualaca i heteroseksualaca, muslimana i kršćana, u interesu stvaranja istinske ljudske zajednice. Dakle, čini mi se da je posljednja stvar koju želimo ohrabriti autonomija lokalnih kultura. Ta autonomija je bezopasna  sve dok ne postane faktor na široj političkoj sceni. Ali to je pitanje tretiranja... znate, ono što neko želi jeste tretirati kulturu kao stvar, poput religije, kao privatnu stvar, koja ne igra političku ulogu.    
 
Pri promišljanju religije u javnoj sferi Vaš antiklerikalizam je usmjeren prema religijskim službenicima koji su posvećeni promulgaciji ortodoksije i ostvarivanju ekonomske i političke snage, umjesto posvećenosti svećenićkoj službi. Nadalje, eksplicitni ste u tome da je militantni ateizam podjednako neprivlačan kao i militantni religijski prozelitizam, i pravite razliku između ateizma i antiklerikalizma. Ali u tzv. postkomunističkim državama, uključujući i Bosnu i Hercegovinu, jedno od osnovnih goriva na koje se pokreću i ustrajavaju u kretanju nove vladajuće “elite” jeste i religijski nacionalizam – posebna forma kolektivne reprezentacije. Kao što kaže Roger Friedland, “religijski nacionalisti čine politiku religijskom obavezom”. Problem religijskih nacionalista kao conversation stoppers!?
RORTY: Reći kako vrednujem svoj status kao član grupe koja je manja od čovječanstva više nego što vrednujem svoj odnos s čitavom ljudskom zajednicom, dakle kada neko tako govori, teško je znati gdje ćemo takvim razgovorom stići. Ukoliko neko kaže: “Razumijem da će taj prijedlog doprinijeti najvećoj ljudskoj sreći, ali je suprotan mojim religijskim uvjerenjima, ili vrijeđa smisao mog religijskog identiteta”, to je conversation stopper u smislu da ne znate koji potez napraviti nakon toga. Takva osoba je jednostavno napravila izbor u svom partikularnom moralnom identitetu. Nakon toga pitanje je rat ili mir, prije negoli o čemu se možemo usaglasiti.  
 
Ali možemo vidjeti da, unatoč činjenici postojanja jakog buđenja interesa za religiju u desekularizirajućem svijetu, i na Istoku i na Zapadu, nema previše interesa među znanstvenicima za pitanja povezanosti religije i politike. Doduše, situacija se nešto izmijenila nakon 11. septembra. Danas svjedočimo procesima u kojima jačaju desničarski religijski politički pokreti. U većini slučajeva, od SAD-a do bivših republika Sovjetskog saveza, kao i u tradicionalnim višekonfesionalnim društvima, nove političke elite interpretiraju politiku na religijski način dok se novi establishmenti zanivaju na religijskom interpretiranju politike!
RORTY: Mislim da u svakom mjestu gdje se dešava takozvano buđenje religije, religijski službenici, kler, koriste situaciju straha od društvene nesigurnosti, straha od postepenog smanjenja društene nade. I to je predvidljiv fenomen. Do sada ima nešto što povezuje sva ta buđenja religije u različitim zemljama, a to je opšti osjećaj da će vjerovatno stvari bili lošije, i da naše nade vjerovatno neće biti ispunjene, tako da će utopijski snovi naših roditelja postati zastarjeli. A u situaciji povećane beznadežnosti, ljudi će se uhvatiti za bilo šta, dok će profesionalni ideolozi, posebice religijski službenici, iskoristiti takvu priliku. Postoji određena tendencija među suvremenim intelektualcima da govore: “Hej, možda je nešto bilo loše u vezi sa sekularizacijom”, što pokazuju činjenicom da ljudi imaju dileme oko svega toga. Ne mislim da je bilo šta loše u vezi sa sekularizacijom. Mislim da je jednostavno izgledalo kako sekularni svijet čini progres u pravcu utopije, a sada to više ne izgleda tako, pa stoga ljudi počinju da misle kako su možda religijski službenici bili u pravu sve vrijeme. Međutim, religijski službenici su još uvijek isti beskrupulozni oportunisti, kao što su to uvijek i bili.