Jesen - zima 2005

  SMRT ČITATELJA
  Predrag FINCI
 
 

Izvinjavam se zbog ovog pompeznog naslova, koji je bombastičan i točan (dakle i besmislen) koliko i onaj čuveni o Smrti Autora. Potaknu me na ova razmišljanje jedan sarajevski pisac. žalio se da se knjige nikada nisu manje čitale, a pisci nikada bolji. Od kada sam postao svjestan postojanja literarnog svijeta slušam kako danas nije kao jučer, kako svijet više ne drži do knjiga, kako ljepota i pamet nisu na cijeni, kako je književnosti odzvonilo, kako više nitko ne čita... Najčešće su se žalili pisci koje zaista nitko nije čitao, a po broju pravopisnih grešaka sve se čini ni oni sami. I mene su znali takvi ukoriti, iako cijeli život čitam, ali mi nekako promakoše njihova djela. “Nisi me čitao?” – zaprepastio bi se poneki, najčešće pjesnik, a ja bih se snebivao, vrdao, premda mi baš nije bilo do djela osobe koja bi postavila ovako nasilno i rogobatno pitanje. Nisam bio jedini koji nije čitao ovakve majstore pera. Nije jedna udruga pisaca u kojoj su članovi ne samo pisci nego ujedno i jedini čitatelji djela svojih kolega. Od ove cehovske jadikovke, u kojoj se ljuljuška iluzija o osobnoj važnosti, svakako postoje ozbiljniji pokazatelji da je čitatelja sve manje, vjerojatno i manje nego kupaca knjiga. Borges je tvrdio da je mnogo više dobrih pisaca nego čitatelja. Ne znam kako je došao do takvog zaključka, kao što ne znam ni kako bi se takvo što moglo dokazati, ali vjerujem da je dobrih čitatelja malo. Vjerujem, jer je čitatelja svakako sve manje. Sve manje dobrih. Jedva da još i loših ima. Poslije smrti Autora nestalo je i čitatelja. Ili su prvo počeli nestajati čitatelji? Svejedno, rezultat je svakako isti. Pojavi se doduše poneki bestseler, ali ga ljudi čitaju mode radi, a ne zbog njegovih književnih vrijednosti. O. Markard veli da je bestseler knjiga koju čitaju oni koji sriču slova. Nije uvijek bilo tako. Nekada su, u doba kada je književnost bila važan segment duhovnog života, čitane knjige bile knjige onih koje danas nazivamo klasicima, knjige Balzaca, Sthendala, Dickensa, Dostojevskog… Nekada su se pisci obraćali svojim čitateljima. Više to ne rade. Ne rade to možda i zato što se ne obraćaju nikome posebno, što možda čak gaje nevjericu u postojanje književne publike, ali mnogo prije zato što ne znaju kome se obraćaju… čak ne znaju ni da li neko čita. Čitanje naravno nije prirodna čovjekova osobina, ali može postati “druga priroda”. F. Bacon je tvrdio da “čitanje čini čovjeka potpunim” (Of Studies), ali izgleda da sve manje ljudi u takvo šta vjeruje.
Čita se, istina je, sve manje. Nije tome jedan razlog. Ljudi prije svega nemaju vremena. Znao sam ih koji su pročitali Tolstojev Rat i mir ili Proustovu Potragu za izgubljenim vremenom u vrijeme dok su se nosili sa velikim boginjama, zaušnjacima ili nekom drugom dosadnom boleščinom. Kada bi bolest pak uistinu zahvatila organizam, onda čovjeku nije nidočega, pa ni do čitanja. A kada mu je dobro, mnogo je drugih zabava, a svijet informatike nudi skraćena i pojednostavljena izdanja… Mnogima je dovoljna kratka novinska ili usmena informacija, pa da čak donesu i nepokolebljiv sud (Koliko je ljudi zaista pročitalo Rushdijeve Satanske stihove?). Čitanje zahtijeva ulaganje napora, ono je aktivnost, vještina i navika. U doba političkih opresija (bivši SSSR je dobar primjer) i svakojakih frustracija i osjećaja izolovanosti (današnja Srbija može biti drugi primjer) raste broj čitatelja. I u podzemnoj željeznici svi čitaju. Da im prođe vrijeme, da ne gube vrijeme, da steknu nove uvide, da ne razgovaraju, ne daj Bože upoznaju, da se u aktu čitanja izoliraju. Mnogi se, što zbog vremenske stiske, što zbog osobnih uvjerenja, opredjeljuju za selektivno čitanje, u kome ima mjesta samo za “stručnu” literaturu, samo za “naše” (a u obrnutoj verziji “strane”) pisce ili pak samo za autore iz “velikih” kultura (što znači iz zemalja koje imaju ekonomsku, vojnu i drugu moć).
Drugi razlog je razočarenje u one ideale koje je porodila “literatura”, od lijepe književnosti preko filozofskih ideja do političkih programa. Same “iluzije”! Iluzije srodne onoj ideji koja kaže da je “ljepota varka”. Sve je to uzrokovalo otpor i nepovjerenje prema napisanom, odnosno prema onim vrijednostima koje su se pokazale neproduktivne i/ili neutemeljene, a svakako nekorisne. Uostalom, u Bosni je još živo sjećanje na jedan strašni rat u kome pismenost nije bila od naročite koristi. Nedostatak motivacije i osjećaj beskorisnosti sve umjetnosti, književnosti, a poezije posebno, priprema tle za duhovnu čamotinju. Suočenje sa naposrednom krizom i sa mogućnošću bliske ekološke ili ratne katastrofe nagovara na defetizam i odustajanje od svakog napora, pa i potrebe za obrazovanjem.
Treći je ovome srodan zamah antiintelektualizma, koji se svaki čas oglašava u drugom vidu i koji je vitalniji od svakog duhovnog napora. Jednom se poziva na životnu neposrednost, drugi put na praktični razum i životni “realizam”, treći put daje prednost vlastitoj umnosti kao vrhunskom osobnom saznanju, četvrti put otkriva “zakon duše” i tako unedogled. Nepismenost podržava svaka totalitarna i neprosvijećena vlast. A i ona koja je nebrižna prema obrazovanju svojih podanika već je dovoljno kriva. Mao Ce Tung je smatrao da je čitanje mnogo knjiga “štetno”, jer je istina bila u partijskom programu, što je ipak manje radikalno od stanovišta mog vodinstalatera koji pouzdano znao, uprkos činjenici da se nikada nije dohvatio knjige, da u “knjigama sve lažu”.
Četvrti je sumnja u pisca. U totalitarnim režimima se razglabalo o političkoj, danas na prostorima nekadašnje Jugoslavije o nacionalnoj podobnosti i ispravnosti. Ne ulazeći u klimavu argumentaciju takvih tvrdnji, samo bih podsjetio da su u doba socijalizma Dostojevski i Kafka znali biti proglašavani za “mračnjake”, a da danas podstiču hajku na dva najbolja bosanska pisca, Andrića i Selimovića, a ni Krležu ne štede. Ponekad pomislim da se na Balkanu nečija pamet uvažava samo za života njenog nosioca i to naročito ako je blizak vlasti, a poslije smrti je pamte ponajviše tako da je poriču, i to naročito ako je takvo što milo vlasti. Među takvim “borcima” nije jedan pisac duvao u trubu vladajuće kohorte…
Peti je nevjera u budućnost one kulture kojoj napisano štivo pripada, pa prema tome i nepovjerenje u trajnost političkog ustrojstva u kome takva djela nastaju. Kao da je u pitanju labuđi pjev: i jedne zemlje i jedne kulture i njenih nosilaca. Ili je prije riječ o dubokoj egzistencijalnoj krizi, kakvu ni jednu zemlju u prelaznom periodu ne mimoiđe? Dva puta sam čuo i da ljudi finog obrazovanja smatraju čitanje gubitkom vremena. Jedanput je to bilo u Sarajevu, u dramatičnoj ratnoj situaciji, kada je blizina potencijalne smrti otimala smisao slovu, drugi put kada su bosanski emigranti počeli sumnjati da im treba više ikakva veza sa zemljom iz koje su došli, jer više ne učestvuju na bilo koji način u njenom životu. Krajnja konsekvenca ovakvog stajališta jeste ubjeđenje da me se djela druge kulture, što u balkanskim krajevima znači nacije, ne tiču i da ih čak smatram suprotnim mojim interesima.
Šesti je iščezavanje, razgradnja i transformiranje tradicionalnih vrijednosti, osobnih i zajedničkih. One bivaju naročito uzdrmane u nesigurna vremena, u kojima je sadašnjost pritisnuta egzistencijalnim nedaćama, a budućnost nema jasnih obrisa. Tek kada sazrije svijest da se identitet jedne zemlje zasniva na njenoj kulturi, da bez brige o kulturi nema ni nacije ni zemlje, tek tada će se vratiti institucionalna briga za obrazovanje, u koju svakako spada i čitanje.
Sedmi je da literatura i pisana riječ gube onu važnost koju su imale do polovine XIX stoljeća i da u odnosu na druge medije postaju sve manje privlačni, provakativni i inspirativni. Prisjećam se kako bi moja drugarica Šefika s uzbuđenjem rekla: “Jesi li vidio, prošao je Izet Sarajlić?”.  Pjesnik je u doba moje mladosti bio važna osoba. A to je bilo prije četrdeset godina…
Osmi je nepostojanje uistinu velikih djela. Kada se takvo što desi, kao što je bio slučaj sa Ecovim Imenom ruže ili Ja sam Crvena Orhana Pamuka – eto čitatelja. Spominjem namjerno dva bestselera, jer je u njima objedinjen visoki artistički nivo i populistički zahtjev za pristupačnošću. Ne formiraju čitatelji knjige, nego knjige čitatelje. Ili se bar nadam da bi trebalo biti tako. Koliko mi je znano, i u Bosni dobre knjige s lakoćom nađu svoje čitatelje.
Deveti je strah i otpor prema autoritetu i dogmi, ali katkada i otpor prema cijelom svijetu kulture, kao neprijateljskom vlastitoj nepatvorenoj sirovosti koja je predstavnik “narodnog, običnog čovjeka”. Pisma se boje i oni koji – poput razbojnika, poput političara, poput političkih razbojnika - misle da im nijedno svjedočanstvo neće biti sklono.
Deseti je… Ima ih još, ali sam ih već dovoljno nabrojao. Postoji, dakle, i posljednji, osnovni razlog: raširena nepismenost. Naravno, pisati protiv nepismenosti, dakle o onima koji tekst ne mogu pročitati, pomalo je jalov, ako ne i mahnit poduhvat, ali i nije kada se ima u vidu da nepismenosti najviše daju za pravo polupismeni javni radnici i oni koji imaju “životnu mudrost”. Šta u knjigama piše što već i sam ne znam? – pita se takav. Čim to izgovori, zatvorio je svoj svijet i iz sebe prognao čitatelja. Više ništa što bi ga iznenadilo, nikakve intelektualne znatiželje, samo prepuštenost polaganom odumiranju, onom duhovnog života prije svega. Takvi ne čitaju jer misle da je sve već sazdato u njihovoj subjektivnosti, u njihovoj životnoj priči, koja je, samo kada bi je umjeli zapisati, “pravi roman”. Zato misle da mogu i sami poput drugih pisaca, da mogu i bolje. Tako se razmahala posebna vrsta “autentičnih umjetnika” koji su više napisali nego što su pročitali. Takvima nije do čitanja kao sticanja znanja, nego do pisanja kao načina oslobađanja od frustracija. Suprotno ovim “autentičnim piscima”, strasni čitatelji ne odustaju, jer tragaju za savršenom knjigom, koju nikada neće pročitati, ili točnije, koju nikada neće dovršiti (ni kao čitatelji ni kao pisci), jer je savršena knjiga skup svih knjiga. Ne čitaju oni koji nikada nisu ni bili čitatelji. Tko ne razumije tajnu slova svaka mu je knjiga prazna stranica. Takav nije ni na putu da razabere da je knjiga veća od života. Napokon, sam pisac postaje nepovjerljiv prema čitatelju. Jada se da ga nisu shvatili, da mu treba bolja publika, da nije dovoljno cijenjen…, pa se duri i ponaša poput derišta koje nije dobilo slatkiš pa više neće da se igra s drugom djecom, ali mimo ove frojdovske uvrijeđene narcisoidnosti postoje i ozbiljniji razlozi za otpor prema čitatelju iskazan u otporu prema neprosvijećenosti, nepismenosti, gluposti. Čitatelj je loš i kada djelo ne može da dešifrira i kada djelu pripisuje ono čega u djelu nije. Ko djelo ne razumije, krivotvori ga.
Čitanje je čin aktualiziranja potencijalnog značenja djela. Umberto Eco u svom razumijevanju uloge čitatelja (u istoimenoj knjizi) veli da je uloga čitatelja u čitanju “otvorenog” (višeznačnog, poput Joyceovih djela) teksta aktivna, u čitanju “zatvorenog” (jednoznačnog, poput kriminalističkih romana) teksta pasivna. Mislim da upravo ova druga vrsta tekstova priprema publiku za “najčitaniju knjigu”, u čijem čitanju je prikrivena polupismenost čitatelja. Čitatelj jeste posljednji u nizu razumijevanja djela, jeste receptor (Iser, Jaus) djela, ali ne dovršava djelo (osim za sebe), jer ono ostaje “otvoreno” za drugačije razumijevanje i tumačenje. Djelo poziva čitatelja. Ono je u jednom metaforičkom smislu “strana u dijalogu”, koji se uspostavlja između pisca kao inicijatora ideje/svijeta i čitatelja kao onoga tko za takvom ili srodnom idejom/svijetom traga. Takav čitatelj ima određena očekivanja i očekuje da ona u djelu budu ispunjena. Primjedbe djelu najčešće nastaju onda kada se takvo što ne desi. Indiferentnost prema djelu pak nastaje kada ideje/svijet ni na koji način nisu u podudarnosti sa djelom i konceptom djela, kada su s onu stranu “fantaziranja”. Čitatelj tada zaista nestaje, povlači se u svoje nezadovoljstvo, ali potpuno nestaje tek ukoliko ga tekst ne poziva, tek kada pisac nema Tekst, kome pripada i autor i čitatelj… Sve je u napisanom, u Djelu, a ne ni u njegovu “uzroku” (piscu i okolnostima), niti u “posljedici” (okolnostima i čitatelju). Kada je djelo veliko, onda može spokojno iščekivati svog čitatelja. Kada to nije, onda i samo doprinosi nepismenosti. Čitatelj to zna. Kao što zna da će čitatelja nestati tek kada nestane Djelo. Ili obratno, opet se svodi na isto.