Jesen - zima 2005

  SUTRA I PRVA ČAŠICA
  Mustafa Lutfi ‘al-Manfaluti
 
 

Rođen je 30. XII 1877. u gradiću al-Manfalutu, u blizini Asjuta. Pripadao je ulemanskoj porodici. Ključni momenat njegova života se desio upravo na al-Azharu kada se upoznaje sa M. Abduhu. On je prvi uočio njegov književni talenat, kojeg će al-Manfaluti  upotrijebiti u svrhe humanizma te književno-kulturnog preporoda.  Kasnije će se vezati i za Seada Zaglula te tako intelektualno dozrijevati pod patronatom velikih reformatora i prosvjetitelja 19. i 20. vijeka. Za vrijeme studija biva zatvoren zbog otvorenih kritika kralja Abbasa II koje je izražavao u svojim pjesmama. Taj period će biti njegova druga životna prekretnica. Poslije zatočeništva odriče se poezije. Po primanju diplome sa al-Azhara odlazi u novinarstvo te radi u novinama al-Muayyid. Svoju publicistiku objavljivat će i u časpoisu ’al-´Urwa al-Wutqa a bit će i član istoimenog udruženja, zajedno sa osnivačima Abduhuom i al-Afganijem.U ovo vrijeme njegova književnost dobija punu afirmaciju i zrelost u formi eseja, čiji je on rodonačelnik. Oni su mu donijeli veliku slavu i priznanje. Čuveni orijentalista Brokelman će kazati da je al-Manfaluti najveći esejista u arapskoj književnost 20. stoljeća. Od tada njegova uloga u razvitku arapske proze postaje krucijalna. On poziva u reforme obrazovnog sistema, socijalno-ekonomske promjene, pravilno razumijevanje vjere, poštovanje ljudskih  prava (posebno prava žena), a značajan je zagovornik i saobraženja arapsko-zapadnjačkih kulturno-književnih elemenata.  Eseje (mahom objavljivane u al-Muayyidu) svrstava u tri knjige pod naslovom Pogledi (’al-Nazarat). Njegova druga zbirka ‘al-´Abarat (Suze) bila je predmet velike polemike u književnim krugovima Al-Manfalutijvog doba. Nije posve jasno šta u spomenutoj zbirci pripada ovom esejisti a šta je rezultat nezgrapnog prijevoda kratkih priča Viktora Igoa. Književnici će upućivati negativne književne kritike Al-Manfalutiju i napadati njegovu “resavsku” djelatnost. Optužbe će pristizati i zbog nedovoljne erudicije al-Manfalutija. Zato će ga pojedini književnici (Al-Akad, Al-Mazini, Taha Husein) uvrstiti u književnost nemoći. Ipak, ostaje neupitna njegova veličina u esejističkoj prozi. Umro je u 48. godini  života.
Gotovo svi njegovi eseji su u službi humanizma, ideja pravde, jednakosti i pacifizma bez granica. S druge strane, njegova tematika je izrazito moderna, upletena u stvarnost, oprhvana problemima običnog čovjeka. Socijalna kritika će svoju kulminaciju doživjeti u mnogim esejima poput Bogataša i siromaha (‘Al-Manfaluti 1999: 53). U ovom eseju autor iznosi ogorčen stav o velikom jazu između bogatih i siromašnih, ukazuje na „odsustvo osjećaja i morala te kruto međuljudsko nerazumijevanje“. U Samilosti nabraja brojne poroke modernog egipatskog društva pokušavajući im naći rješenje. Ovdje on upućuje na korijen riječi čovjek (arapski ‘al-’insan) a on znači uveseljavanje ( ‘al-’uns). Ako bismo se potrudili pomagati i uveseljavati ljude oko sebe, što nam je i korijen,“ oči bi zaboravile suze, spokoj bi nastanio naše postelje a samilost bi protjerala nesreću“ (‘Al-Manfaluti 1999: 70). Briljantno opisivanje ljudskog nemara i bezosjećajnosti nose i eseji simboličnih naziva Kockari, Zavist, Odanost, Tvoje zlo, Poziv, Koliba i dvorac, Četrdesete, Starci mladima te Istina i laž. Kroz njih se prenose moralizatorske lekcije o važnosti interesa zajednice, a ne pojedinca, potrebi za uspostavom i oživljavanjem univerzalnih vrijednosti humanosti, bezgraničnog altruizma te poboljšanju ekonomske stvarnosti. Ono u čemu njegova esejistika dobija najveći sjaj jesu politički, književno-teoretski, kulturalni, te eseji iz domena ljudskih prava. Ovdje će se najlucidnije ogledati vanredno živo preplitanje ideologije nahde i al-Manfalutijeve poetske misli, koja je tu ideologiju rađala.
Kroz eseje Piskarala, Ljepa riječ, Riječ i Značenje, al-Manfaluti iznosi krilatice nahde o poetici. One promoviraju važnost književnikove emocije, lični senzibilitet, atakuju na klasične epigone i pehlivanstvo. „Poetičnost je dar od Boga, milna struja koja teče u duši a ne vještačko klesanje riječi, napregnuta rima, formalizam i kićenost“ kaže al-Manfaluti (‘Al-Manfaluti 1999: 99). Značajni su njegovi književno-historijski eseji, posebno oni o ‘al-Ma¨arriju , ‘Imruu al-Kajsu i drugima.
Esej Zapadna civilizacija jeste osvrt na evropska kulturna dostignuća. U njemu al-Manfaluti kritikuje sve one koji su našli spas i jedino rješenje u potpunom prihvatanju zapadne misli. Podsjećajući na sjaj arapsko-islamskog, ali i drugih orijentalnih carstava, on kaže: „Zar ste zabooravili kulturni sjaj Bagdada, Kordobe, Fenikije i Tebe“ (‘Al-Manfaluti 1999: 110). On ukazuje na drugu, tamnu stranu evropskog duha koji je, kroz sile kolonizacije, iskalio svoj bijes upravo na Egiptu i njegovom narodu. No rješenje je, veli al-Manfaluti u „prihvatanju svega što je lijepo, korisno i ugodno te kritičan stav prema evropskoj misli a ne stav nemoćnog i poraženog“ (‘Al-Manfaluti 1999: 112). Poziv na dijalog i otvaranje (ali ne i utapanje) prema zapadnim komšijama nakon mnogo stoljeća postao je aktuelan u arapskoj književnoj i društvenoj misli. Kulminacija filantropije i otpora razlikama među ljudima najbolje se vidi u njegovim esejima o pravu žene, sa kojima će preteći, vjerovatno je izazivajući, „pobunu protiv istočnjačkog šovinizma“ u djelima Kasima Emina koji je, pak, najcjelovitije zastupao emancipaciju arapske žene. Ravnopravnost žene promiče i opravdava vjerskom misli, Božanskim zakonom te prirodnom situacijom među ljudima. Reprezentativni eseji ove tematike Čovjek i žena, Djevojka i dom, Poštivanje žene. Ono što očarava kod žene jeste njena osjećajnost i nešto, gotovo sveto, čime čovjek nikad neće biti počašćen a to je „majčinsko srce“ (‘Al-Manfaluti 1999: 82). 
Posve nova i, na Istoku, orginalna ideja utopije javit će se upravo u al-Manfalutijevom eseju Grad sreće. „To je utopijski grad u kome su svi ljudi jednaki, a sve njihove potrebe su zadovoljene“ (Haywood 1971: 139). U njemu je vazda sunce a svugdje se osjeća tanahan lahor zadovoljstva i sreće. Jedan od tamošnjih ljudi ga ugošćava, objašnjava mu stanje tog grada, situaciju i život u njemu. Tamo nema političara a vodi ih „najpošteniji i najplemenitiji te prvi među jednakima“ (‘Al-Manfaluti 1999: 59). Svi ljudi su izrazito predani Bogu i ideja čiste vjere im čini život harmoničnim i sretnim. Pravda, sloboda i poštenje su kreda koja ne dozvoljavaju da pohlepa, zavist i hipokrizija nastane srca ljudi. Esej će imati dosta sličnosti sa poznatom Murovom Utopijom mada je potpuno neizvjesno da je al-Manfaluti imao uvida u nju. Pisac ovdje opet pravi iskorak iz svoje, arapske književno-estetičke vizije te ne želi slikati stvarnost već je premostiti, odnosno, načiniti jednu drugu. Al-Manfalutijevi eseji, kao i sva rana arapska esejistika, ne vrve dubokim, filozofskim frazama. On čitaoca ne želi voditi prostranim lavirintima i vrletima riječi, skrivenih misli i aluzija. To i nije bilo primjereno za arapski/egipatski puk kome se on prvenstveno obraćao. Njegovi eseji upravo plijene jednostavnošću, izravnošću i iskrenom emocijom. Neupitan je njegov značajan doprinos rađanju i promoviranju ideje kulturno-književnog buđenja kod Arapa.

 

Sutra

Znam da sam sinoć razmišljao o onome što trebam danas napisati. Znam da upravo sada držim pero među prstima i da je ispred mene bijela, papirnata hartija koja polahko crni dok po njoj pomjeram pero. No, ne znam da li će pero presahnuti ili ispuniti svoju misiju; da li ću završiti ovaj svoj esej ili će me nekakav udes u toj nakani spriječiti. Jer ja ne znam ništa o onome što bit će sutra i sva budućnost je u rukama Božijim.
Znam da sam se lijepo obukao jutros, i da to odijelo još uvijek nosim. Ali, ja ne znam da li će ga moje ruke skinuti ili ruke onog ko me bude gasulio.1
Zagonetno je to sutra što se iz daljine pomalja i ukazuje. Može biti milosni melek, ili opasan dušmanin. Uistinu, to može biti jedan crni oblak, koji bi hladni vjetar rastjerao i slomio ga u paramparčad; pa bi on postao ništa.
Sutra je nemirno i beskrajno more što među glasnim valima ogromne virove nosi. Ono nam ne kazuje da l’ u dubinama svojim krije biserje i dragulje, ili okrutnu i strašnu smrt.
Sutra je nepoznato očima ljudskim i odveć nejasno i nerazumljivo. Takvo je ono da čovjek koji izlazi iz doma svojeg ne zna da li staje na prag kućnog dvorišta ili, pak, na rub mezara svoga.
Sutra liči na njedra ispunjena tajnama oko kojih čovjekov um plovi i pokušava ih otkriti. No, one ostaju nejasne i nijedna se odati neće sve dok iz stijenja hladna voda ne potekne.2
Katkad mi se čini da sam tako blizu tog sutra, a ono ipak ostaje skriveno u svom skrovištu i čami u svom oboru obavijeno ogromnim čadorom. Ono s prezirom gleda na naše želje i nade govoreći u sebi: Kad bi samo žetalac znao da sve radi i skuplja za onog ko će poslije njega doći, kad bi graditelj znao da će sve što izgradi biti srušeno, kada bi rodilja znala da rađa čedo kako bi ono umrlo; tad žetalac ne bi bio žetalac, a ni graditelj graditeljem ni rodilja rodiljom!
Čovjek je prebrodio svaku poteškoću na ovom svijetu. Prekopao je zemlju, dosegao do neba. Spojio je istok i zapad čeličnim lancima i bronzanim halkama. Onda se njegov um vinuo u viši svijet. Gore je čovjek počeo živjeti sa zvijezdama, saznao njihove osobine, poljane i doline, plodne predjele i pustopoljine, močvare i pustinje. Izumio je sprave za mjerenje udaljenosti između zvijezda i dužinu njihovih zraka. Premjerio je Zemlju uzduž i poprijeko. On je zaronio u morske dubine i izmjerio ih. Ispitao je morska dna i uznemirio njene stanovnike. Otkrio je njihove tako dugo čuvane tajne, pokrao njihova blaga. Opljačkao je njihovo biserje i dragulje. Čovjek se kroz stijenje i humke provukao do prošlih generacija, vidio prošle ljude i njihov način života, navike, jela i pića. Potom je uspio prodrijeti do unutarnjih osjećaja. Saznao je nešto više o duši i njenoj prirodi, mozgu i o načinu njegovog funkcioniranja, kao i o osjećajima i psihološkim stanjima. On skoro može čuti  šapat duše, tanahni hod sudbine. Svojim intelektom pokidao je sve čadore, otvorio sve kapije. No pred kapijom onog sutra nemoćno je zastao i ustuknuo, ne usuđujući se da je otvori ili pak zakuca na njih. To je zato što je budućnost Božija kapija, a Bog nikoga u svijet svojih tajni ne uvodi.
O, ti utvaro obavijena velom tajne, možeš li bar za tren skinuti taj pokrov sa lica svoga kako bismo ga imalo vidjeli? Priđi nam bliže, možda ćemo nešto razbrati kroz taj veo koji nas dijeli. Mi smo svoja srca potrošili čeznući zbog tebe, naš razum se pomutio zbog žudnje za tobom.
O sutra! Puni smo nadanja, velikih i malih, i puni želja, dobrih i loših. Zato nam kaži nešto o njima. Kako ti gledaš na njih? Šta si s njima učinio? Jesi li bio dobar prema njima ili si ih prezreo i nisi ih ni pogledao?
Ipak, ne. Čuvaj tajnu svoju, zadrži veo na licu svome. Ne kaži nam ama baš ništa o našim nadanjima i željama kako nam dušu i volju ne bi preplašio. Jer nadanja nas održavaju u životu, iako mogu biti uzaludna. Želje nas čine sretnima, iako mogu biti lažne i varljive.
Život čovjekov sazdan je od same nade
Kad ona zamakne i život sav utihne.

 

Prva čašica

Imadoh prijatelja kojeg sam silno volio. Volio sam njegov vedri duh, njegovo čisto srce, poštenje i odanost koji su uvijek zračili iz njega bilo da se nalazio negdje u blizini ili daleko, bilo da je bio smiren ili ljutit, zadovoljan ili neraspoložen. A onda nas je život razdvojio, a ne smrt. Još uvijek plačem za njim, iako je živ. Možda plačem i više nego što bih to činio da je on umro. Ustvari, ja upravo plačem zbog toga što je živ, i želim da skonča sa ovim životom... Jesi li ikada i igdje čuo ovakve misli?
Bili smo bliski jedan jako dug period života tokom kojeg smo se savršeno dobro poznavali. Onda se zaputio drugim stazama, različitim od mojih. On se mene odrekao, a i ja njega. Tek katkad on bi pomislio na mene. Upravo ta čašica za koju se vezao nije mu dala misliti na nešto drugo izuzev nje i onoga što uz nju ide. Kada bi se nekada dokopao njegovih misli, on bi me izgurao, jer sjećanje na mene bilo je i sjećanje na gorke riječi koje sam mu upućivao na početku njegova novog života. Lutajući besciljno u nekakvom delirijumu sreće – kako je to on mislio – nije se htio niti mogao zamarati ovakvim uspomenama.
Od tada pa do danas više se nikako ne viđamo. Život hroničnih pijanica je uvijek isti, nepromjenjiv. U njemu nema razlike između dana i noći, danas i jučer. On se sastoji od odlazaka u kafane, pijanke, mamurluka, drijemeža pa ponovnog odlaska u kafane. Takav život je poput mase koja nema svoju osovinu i u kojoj je sve nejasno i nepoznato, ili poput uvijek iste scene koja ne privlači pažnju niti zanima um. A čovjek koji ga vodi sličan je spavaču pored mlinskog žrvnja koji melje žito. Iako svi misle kako se od zvuka žrvnja ne može spavati, ovakav čovjek se budi samo kada ono utihne.
Naposljetku, ovaj nesretnik me više nije brinuo sve dok ne primijetih kako su njegova kretanja iščeznula i njegovi koraci utihnuli. Više ga nisam viđao kako se svađa po kafanama, leži pijan na prljavim pločnicima i kako ga policija privodi. Upitao sam neke policajce za njega, a oni mi kazaše kako je obolio. Nisam se previše iznenadio jer sam to već na neki način slutio, i samo sam brojao dane i godine kad će se to desiti, baš kao što astronomi broje minute i sate kad nastupa pomračenje sunca ili konjukcija zvijezda.  
Otišao sam da ga posjetim. Kraj njega ne nađoh doktora niti bilo kakvog gosta, jer je bio jako siromašan, a doktori ne mare za siromahe, već svoju ljubav prodaju za zlatnike i srebrnjake. A i prijatelji se boje pošasti bijede kao i bolesti.
Ušao sam u njegovu kuću, ali u njoj ne zatekoh nit domaćina, nit doma. Ne osjetih nikakva duha, nit šapat njegovih krila po hodnicima i odajama. Ne primijetih da se u kuhinji išta puši, ne čuh buku sluga, dječiji plač niti zvono. Osjećao sam se kao da sam stupio u grobnicu da obiđem nekog preminulog, a ne u kuću jedne žive osobe.
Prišao sam krevetu i kroz trošnu zavjesu primijetih avet na čijim je kostima visilo još nešto kože. Rekoh:
- O, aveti što zuriš u visine! Nekad je među tvojim kostima živio lik mog voljenog prijatelja. Možeš li mi pokazati gdje je otišao?
 Nakon nekog vremena, uz dosta muke, on pokrenu svoje usne i prozbori:
- Je li to tvoj glas?
- Da- odgovorih. Pa šta te to snašlo prijatelju?
- Prva čašica, eto to.
- Ma kakva čašica bolan?
- To je ona čašica kojoj sam predao svoj um, zdravlje i čast, i kojoj sada predajem svoj život!
- Pa, prijatelju dragi, savjetovao sam te i upozoravao na udes koji te snašao. No, sve bi uzalud.
- Kada si mi savjet davao, ništa bolje od mene nisi poznavao zla ovog nesretnog života. No, ja sam već iskapio prvu čašicu, i stvar je izmakla mojoj kontroli. Sve ostale čašice koje sam popio bile su rezultat one prve. A tu prvu sam popio zbog vlastite slabosti i nemoći da razaznam dobre i loše prijatelje.
- Čovjekova želja za pićem nije urođena poput drugih. A da je tako, onda bi on imao opravdanje za to kao i za sve druge prirodne porive. Piće nema vlasti nad čovjekom sve dok on ne posegne za prvom čašicom. Pitam se zašto je onda čovjek uzima? Razlog za to su lažni i neiskreni prijatelji koji ga zavedu. Na taj način on postaje jedan od njih, jedan od svite pijanica, i njihovo zadovoljstvo je potpuno i završava se zdravicama i velikom galamom. Da samo znaš kako ga oni zavode, kako mu slikaju varljivi prizor koji ga odvodi od njegovih uobičajenih navika i života? Da samo znaš čime se koriste, shvatio bi kako se taj čovjek spustio na samo dno gluposti i nerazuma, te kako je dosegao mjesto svoje krajnje nemoći.
- Ja sam taj glupi i nemoćni insan. Kazaću ti kako su me moji prijateljji zaveli i naslikali mi tu mračnu, šejtansku sliku.
- Kazali su mi: “Tvoj život je prepun briga i jada. Jedini lijek za to je piće. Samo piće poboljšava tvoje zdravlje i vraća te u život. Ono razvezuje jezik, uči te elokvenciji. Piće hrabri kukavice vraćajući odvažnost i smjelost u srce.” To su mi kazali. Ja sam povjerovao i okusio gorčinu prevare.
- Vjerovao sam da piće donosi četiri dobra: sreću, zdravlje, elokvenciju i hrabrost. No, u njemu sam našao četiri pošasti: bjedu, bolest, oronulost i ludilo. Moji neiskreni prijatelji mislili su da crvenilo koje piće ostavlja na obrazima odražava zdravlje. Pod elokvencijom su podrazumjevali galamu, svađu i psovke, a hrabrost je za njih bilo hvalisanje koje bi utihnulo u zatvorskim ćelijama. Sreća se krila u nekoliko trenutaka kada se um pijanice pomuti i kada ne može realno sagledati stvari oko sebe. Tako je u pogledu pijanice sve naopako, pa on psovku smatra mudrošću i ne zna šta je naprijed, a šta iza. U takvoj situaciju, on se smije onome čemu bi se samo djeca i maloumni smijali.
- Kakve radosti ima u kući u kojoj se ukućani mjesecima ne nasmiješe? Kakva je radost onih koje porodica sa uzdahom dočekuje u sabahe, i sa još većim uzdahom ispraća navečer? Kakvu sreću ima onaj koji svaki dan tetura, povlači se i valja se po pločnicima i sokacima u nadi da će se iza kakve ograde ili živice sakriti od pogleda prolaznika?
- Ove nesretnike sam viđao na početku svog jadnog životnog puta. Mislo sam o njima, kao što sada drugi misle o meni. Kazao sam sebi da su oni žrtve loše navike, a ne pića. Bio sam odlučan, bar tako mišljah, da se nikada ne spustim na njihov nivo. Ali, nakon što sam počeo piti, vidio sam koliko sam griješio. Moji planovi su se raspršili, a moja odlučnost iščezla. Bio sam prevaren, kao i svi meni slični. No, samo da nije bilo te prve čašice, ne bih se sada ovako jadao i ne bi moja sudbina bila tako zlehuda. Da nije bilo te čašice, prijatelji me ne bi izbjegavali, ne bi me se stidjela porodica. Eto, tako ti je...
Njegov glas polahko je nestajao u tišini. Zastao je i nakon nekoliko trenutaka prigušeno prozborio:
- A da li ćeš mi to ostati prijatelj u dobru i zlu?.
Obećah mu to i ostavih ga u stanju:
...U tišini ostavlja onog ko ga čuje
i očinji vid mu osljepljuje.
Svako u njemu ko je
za spasenje dovom upitkuje.

S arapskog preveo: Mirza Sarajkić

 

Bilješke:

1 Gasul - u islamu, kupanje tijela umrle osobe prije obavljanje dženaze i ukopa. (prim. prev.)
2 Aluzija na Musaa, a.s., i njegovo udaranje štapom o stijenje. (prim. prev.)