Jesen - zima 2005

  IVONA JUKIĆ
  Ivona Jukić
 
 

Ti svojim riječima umiješ da odeš na toliko načina.
Uvijek ti na šakama ostanu otisci moje kose.
Previše smo toga izgradili na temeljima od
Magle i suhog lišća.
Zavrnula sam česme svih drugih godišnjih doba
Jedino još Jesen može da utoli ovoliku žeđ.
A na nepostojećim ruševinama
nepostojećih građevina - kišna
Tišina.

Pomiluj moje nestajanje
Dok klizim niz prozore
Kao kapi ove večeri.
Jedva sam sastavila svoj štit
Misleći da je neprobojni čelik,
A onda se sasuo u prah
kao da je od krljušti.
Betonska džungla samljela me
Škripeći svojom zahrđalom čeljusti.
Moj pepeo, poput Feniksa,
Uzdiže se daleko iznad
U prozirnim bojama.
Ipak sam nepobjediva