Jesen - zima 2005

  KRITIKA POLITIČKO-MEDIJSKE POSTMODERNE
  (Stjepan Šimić, Egzistencija kao roba, DES, Sarajevo, 2005)
  Nermina ŠAČIĆ
 
 

Šimićev novi rukopis  “Egzistencija kao roba”  već u samom predgovoru rasvjetljava Kenedijevu (John F. Kennedy) misao da “život u slobodi nije lak”, te da “demokratija nikad nije potpuna”. Ovaj znanstvenik umije da razgovara sa modernom znanstvenom literaturom, koje smo svi željni,  pri tom ne padajući u njen potpuni zagrljaj jer ona nije uvijek aplikativna, posebno u vremenu “balkanskog kulturno-političkoga i duhovnog mediokritetstva”. Njegovo štivo nudi valjanu, recentnu i naučnu teorijsku argumantaciju za kritičko preispitivanje političko-medijske  postmoderne.
Iako je na prvi pogled knjiga Egzistencija kao roba obimna (pet stotina stranica), suviše klasična, pomalo teška, što se vidi iz šest medijski neatraktivnih naslova, njen sadržaj afirmira sve ono što mediji sebi pripisuju – aktualnost, objektivnost,  društvenu značajnost, argumentiranu kritičnost, etičku samoregulaciju, jezičku nepogrešivost, poseban stil izražavanja, i nadasve ljudskost.
Šimić ne krije da je razočaran domaćim i svjetskim postmodernim i nekritičkim pozanaćenjem, kvazidemokratijom, kvaziliberalizmom i dekonstrukcijom filozofijske, teološke, političke, literarne itd. klasike za što je dijelom odgovorna  naša individualna percepcija koja brzo reagira “kada su na djelu i melodičnije i informatičnije forme”, odnosno naša sirova i pasivna potreba da oponašamo bijeli svijet.  Posljedica imitatorskog mentaliteta dovela nas u poziciju da ideja privatizacije kao ideja liberalizma, u čijoj su osnovi i ideja individualizacije i konkurencije doživi najveći poraz, pervertirajući se u vlastitu suprotnost u balkanskom ambijentu. Takvo stanje, veli on, nije samo objektivno iznuđena posljedica ratnog stradanja zemlje i ljudi, nego više plod naše lijenosti, komoditeta i nesklonosti da zagrizemo u ono bez čega nema pravog znanja, a ono se ne crpi iz onoga što je lako i što brzo ulazi u svijest. Dekolonizaciju svijesti Šimić prepoznaje u “ozbiljnom promišljanju kreativnog odnosa prema moderni, njenog poimanja, prihvatanja, prevođenja i čitanja preko nas samih” (8). Iako eksplicite to ne spominje, na više mjesta njegov tekst asocira na našu intelektualnu izdaju prema svjetski renomiranim znanstvenicima i književnicima. Najplamenitiji patriotizam kojeg nam sugerira jeste knjiški patriotizam kojeg demonstrira kroz Krležinu dramu Leda. Leda je zapravo ta preko koje autor istražuje mediologiju, dakle onu disciplinu koja traga za onim što se ne vidi fizičkim okom (uhom itd.), zalazeći u dublji, skriveniji kontekst, i novitologiju – čiji se pristup književnim djelima ogleda u prepoznavanju  sredine akademske klasike i svakodnevne medijske proze. Na jednom mjestu autor priznaje da je Ona bila njegov najveći izazov jer se u ovoj studiji pojavljuje kao “antropološki i ženski medij, odnosno kao živo ljudsko biće koje iz sebe emitira, izračuje, emanira i isijava čitavu mrežu značenja i odnosa” (19).  U tom konteksu je naglašeno da Ledino skidanje i poziranje ne treba misliti kao proces koji je počela Renesansa, nastavilo Prosvjetiteljstvo i radikalizirao Protestantizam, tj. kao proces skidanja maski, zabrana sa ljudskog pogleda, uma i tijela, već kao “proces sveobuhvatnog i nezaustavljivog intelektualnog, duhovnog i kulturalnog raščarenja, racionalizacije, medijalizacije, hedonizacije, informatiziranja, materijaliziranja itd. Otud niz Ledini ‘loših sljedbenica’, oponašateljica, koje “sociologija i ekonomija kapitalističkog i građanskog svijeta teorijski racionalizira i proizvodi, legitimirajući ih kao središnje discipline tog društva i svijeta, opravdavajući medijsku proizvodnju, reprodukciju i trgovinu tijelom naših današnjih Leda, prepuštajući lakši dio posla medijskim, marketinškim itd. strukama i praktikama koje posreduju u otkrivanju, predstavljanju i pokazivanju ženskog tijela muškom, patrijarhalnom, androcentričnom pogledu građanskog erotiziranog i hedoniziranog publiciteta…” (388).
Čitajući s pozornošću analizu Ledinog unutarnjeg govora i izvanjskog pojavljivanja, usuđujem se reći da je za Šimića Leda isto što i Bog za vjernika. Šimić preko nje dokazuje i pokazuje da se političko može čitati preko i onoga što se uglavnom smatra nepolitičkim. Tako i vjernik u svemu ovozemaljskom  (u kiši, snijegu, suncu, planini – u tuzi, sreći, bolu)  vidi, jer želi da vidi, Boga, odnosno njegovu poruku. Tako Šimić u Ledi pored ženske ljepote tijela, i duhovne rugobe njenog bića, vidi mnoge probleme naše ljudske egzistencije. Na jednom mjestu on se i služi religijskim jezikom da pokaže kako: “Krležina književnost predstavlja zapravo intelektualnu meku, hodočašće, mejdan za… čitanje političkog, i onog medijskog, od čega se politička modernost udaljila u onom povijesnom momentu kada je zapustila umjetnost i književnost, ona područja koja u sebi sadrže golem filozofski, kulturni i kritički potencijal, i kada je riječ o politici i političkom, i kada je riječ o medijima i onom medijskom” (29).
Iako blizak Debrayevom tumačenju mediologije, Šimić se opire da postane bilo kakav politički ideolog i aktivist ostajući vjeran Krležinom konceptu nezavisnog intelektualca u odnosu na svaku moć, akcentirajući slobodu izbora u intelektualnom angažmanu. Otud sjajna piščeva ideja da ponovo aktualizira jednom već napisani, publicirani, objavljeni tekst. ‘Oživljujući’ Ledu pokazao je izvanrednu srodnost političke filozofije i književnosti.  Primjećujući da su politička filozofija i književnost manje podložne medijskom i političkom spektaklu, odnosno onom ‘zabavnijem, lakšem, jasnijem i jednostavnijem i jeftinijem prosedeu’ (kakvog nam daju film, televizija, popularna kultura) autor afirmira krležijansku mediologiju. Pomoću nje nam otkriva kako iz čovjekovog kretanja progovara njegova povijest, odgoj i navike. Iako se radi o tajanstvenim, skrivenim pokretima kritičaru Šimićevog kalibra nije bilo teško razotkriti kako “…prelijepa Leda, prirodni antropološki spektakl, jednom slikarskom mazalu pozira iz materijalnih, socijalnih i egzistencijalnih motiva, a nikako iz jedne istinske ljubavne pobude i međusobne privlačnosti dvoje međusobno zaljubljenih, preko čiste snage Erosa, preko obostranog dopadanja, tjelesno duhovne žudnje, traženja i prožimanja dva ljudska bića” (59).
Šimić na zavidan način dokučuje silan politički potencijal koji stanuje u Krležinoj književnosti.
Oslanjajući se na spektrum disciplina (kao što su čitatologija, tekstologija, esejistika, estetika, publicistika), preko svjetski relevantnih autora, Šimić pokazuje zavodljivost spektakla (medijskog i političkog) te individualnu duhovnu lakoću (ljepotu bez unutrašnjeg sadržaja) koja je ‘nosiva crta ukupne post-moderne građanske kulture’. Ovakva, rijetka u bh. znanosti, kritička promišljenja postmoderne građanske kulture (i evropske i američke) ovo djelo čine još vrednijim u poimanju i razumijevanju političkog.
Šimić veli da je pristajanje na pozitivističku, optimističku, građansku, kapitalističku poetiku isto što i pristajanje na jeftini optimizam, intelektualnu lijenost i konformizam kojeg odgaja građanski kapitalistički svijet. Zato na više mjesta u knjizi otvoreno, bez intelektualnog uvijanja, pravi distinkciju između američke i evropske poetike preko analize radova Debraya, Jamesona, Nancya, Edelmana, McNaira, Meyera, Inglisa i mnogih drugih ističući da ja naša znanstvena kultura najbliža njemačkoj.
S obzirom da Jameson smatra da se u amerikanskoj postmoderni kultura nastoji spojiti sa ekonomijom i društvom i da ovaj proces dovodi do kolapsa kulture u ekonomiji i ekonomije u kulturi, tj. do potčinjavanja kulturalne i duhovne sfere kapitalističkim, ekonomskim, trgovačkim, potrošačkim principima proizvodnje i prodaje,  Šimić preko njegovog teksta reartikulira Krležinu Ledu koja zapravo potvrđuje kako robna proizvodnja postaje kulturni fenomen u kojem se određeni proizvod kupuje zbog njegova imidža, spoljašnjeg izgleda i simboličke vrijednosti, a ne zbog njegove upotrebne vrijednosti. Zbog toga je vrlo dopadljiva njegova kritika estetičke produkcije i erotizacije, koju vode frojdo-marksisti, odnosno oni stručnjaci koji poznaju način na koji reagira potrošačka publika. Šimić primjećuje da je kod neameričke, pa samim tim i bosanskohercegovačke publike, lako razviti ukus za “stil nasilja i tjelesnosti”, iz prostog razloga što Amerika ima već dvije decenije monopol na informaciju, te što američki materijalizam, Greyevim riječima rečeno, afirmira ono što je društveno a ne ono što je kulturalno. Riječ je o autoru koji  je blizak Šimiću, između ostalog po protivljenju lošim primjerima globalizacije u kulturi kakvo je potiskivanje Knjige. Šimić je nakratko povjerovao u tzv. tehnokulturu koja bi mogla popraviti svijet kritičkog mišljenja, sagledavajući pozitivne učinke filma, televizije i interneta. Tako prihvata Nancyjeve kritičke stavove o nedopuštenom prijeziru popularne kulture od kritičke teorije koja nije u stanju misliti tehniku, odnosno društveni spektakl. Vrlo brzo Šimić će doći do zaključka da producenti tehnokulture ne komuniciraju sa konzumentima zbog ‘uzvišenih liberalnih i građanskih kulturnih načela’ nego zbog ekonomskog načela gledanosti, slušanosti, čitanosti. Otud je on bliži Edelmanu koji politički, ali i medijski spektakl vidi kao paradigmu manipulacije ljudima i svojevrsnu političku i medijsku postmodernu perverziju. Riječ je o kulturalno-kritičkim stajalištima koja politički spektakl doživljavaju kao sredstvo potiskivanja kriterija političke i medijske racionalnosti, u cilju okupiranja, koloniziranja, porobljavanja publike. U konstrukciji spektakla, izdvojena je i uloga političkog vođe kojem publika pridaje određena značenja. Edelman će reći da “pojedinac nije subjekt akcije nego izraz strukture i jezičke proizvodnje, što potvrđuje i činjenica da politiku i medije na zanima društveni odnos već trenutni dramatski spektakl.” (Prema Šimiću, 413) Zato politički spektakl prezire društvenu dinamiku i posvećuje se ličnim svojstvima i potezima vođa, prateći njihove tjelesne i psihološke crte, kako bi se pažnja publike skrenula s društvenih problema i političkih promašaja. Sagledavajući bosanskohercegovački politički i medijski spektakl u Edelmanovoj vizuri, Šimić se pita kako to da se u našoj tradiciji političkog i medijskog mišljenja politički spektakl javlja kao problem (u osnovi je to problem i evropski), dok anglosaksonska politička i medijska kultura proizvodnju spektakla smatra svojom najvećom prednošću. Štaviše, naša se kultura “iznutra odupire angosaksonskom političkom i medijskom konceptu, ali ne zato što bi ona nekoga više ili manje ljubila, nego u prvom redu što je ona ipak najbliža evropskom političkom i medijskom iskustvu” (415). Ipak, u nastojanju da dosegne liberalni civilno-politički koncept, koji se ipak svodi na politički i medijski spektakl, na vođenje demokratskog političkog procesa pred očima masovne publike, nastaju i bosanskohercegovački problemi jer “naša politička i medijska pamet nije razbistrila neke temeljne stvari ova dva područja koja se toliko međusobno zbližuju i sljubljuju da ih nije više moguće ni analitički razgraničiti i razmeđiti” (416). Upravo ova studija pomaže nam da sagledamo bosanskohercegovačku koncepciju i pragmatologiju političkog i medijskog djelovanja. Preko ovog teksta moguće je akcentirati kada između političkog i medijskog dolazi ne samo do flerta nego i javnog bluda, oslobađajući i političko i medijsko od truna kulture, kritičnosti, distance i dostojanstva. Krležina Leda je primjer tog skretanja, te situacije u kojoj dolazi do realnih i metaforičkih obljuba, bludnji, zastranjenja, međusobnih zavaravanja, laži, interesnih podvala i zastranjenja, odnosno kad “ljepotu političkog tijala ne prati duhovna ljepota političkog” (417).
Otud Šimić u ovu studiju uvodi i McNaira koji na indirektan način pokazuje kako je kapitalistička kultura utemeljena na trgovačkoj demokratiji. On kao i Schiller smatra da se političari prodaju kao svaka druga roba, da tržište i menadžment vladaju politikom, dok racionalni diskurs postaje manipulacija a građanin potrošač, a ne proizvođač politike. U prilog uspona trgovačke demokratije idu: procvat tzv. spin doktora – manipulatora medijima, pseudodogađaja – lažnog političkog spektakla, te političkih oglasa – ne u cilju informiranja već uvjeravanja građana. Zato se medijima ovdje pripisuje uloga trgovačkih putnika politike, a plaćeni politički oglasi su zapravo izraz degradacije politike, odnosno trijumf krupnog kapitala.
Preko Meyera Šimić će nam pokazati da evropska medijska i politička kultura proživljava jednu veliku dramu, opirući se anglosaksonskim prisilama, odnosno držeći se svoje vlastite kulture i tradicije u iskušavanju i mišljenju političkoga i medijskog. Meyer prije svega odbija svaku vrstu kulturne kritike koja u medijima vidi glavni društveni problem.  Kolonizacija je dakle ključni pojam Meyerove studije, jer mediokraciju daje medijska kolonizacija političkoga (kad logika medija zagospodari logikom političkog), odnosno političko koloniziranje medijskog. Meyer je značajan Šimiću jer on govori o kvalifikaciji demokratije čiji su kriteriji za političko sudjelovanje i komuniciranje vrlo različiti s obzirom na kulturu političkog i medijskog, historiju, tradiciju… Njegovu kulturalno-kritičku crtu o tome kako neke zajednice zaobilaze političko, što se dešava kada jedan centar moći, bez prisustva javnosti, definira političko. U medijskim demokratijama to se zbiva npr. kada se politika inscenira bez javne dimenzije policyja, odnosno kada spin doktori poizvode događaje u kojima glavnu riječ vode lideri a ne politika. Posrijedi je opis američkog mediokratskog spektakla, gdje ‘body političar’ odnosno političar koji glumi kao ‘medijski makijavelist’ potire klasičnog političara, unoseći medijski populizam i istiskujući političke stranke iz demokratije. Američki kandidat za predsjednika je češće medijska lutka koja zabašuruje program stranke, logiku političkog podilazeći logici medija. Evropski pak model stranačke demokratije želi vratiti komunikaciju u civilno društvo, te stranke i parlament kao glavni izvor legitimacije političkoga.
S obzirom da je postdejtonska Bosna i Hercegovina u političkom, ali i medijskom smislu zarobljena u američke i evropske lekcije demokratije od različitih međunarodnih faktora, ova unikatna studija pomože da promišljamo prednosti i mane jednih i drugih mediologa demokratije. Kako je vidno nerazumijevanje i pogrešno iščitavanje Bosne i njene političke i medijske kulturologije kod domaćih i stranih analitičara, vjerujem da će ovaj grandiozan rukopis doprinijeti što kvalitetnijem razumijevanju istinskog bosanskohercegovačkog habitusa posmatranog kroz književnu formu.