Jesen - zima 2005

  JEDINO DOBRO ČITANJE JE ČITANJE S NEPOVJERENJEM
  Fahira Fejzić
 
 

Lawrence Harrison and Samuel P. Huntington: Culture Matters, (Hou Volues Shape Human Progress);  prevedeno kao Kultura je važna, izdavač Plato, Beograd, 2004. godina

 

Pod pokroviteljstvom Akademije za međunarodne i oblasne studije Univerziteta Harward i Centra za međunarodna pitanja Weatherhead Univerziteta Harward, organiziran je znanstveni skup, posvećen ulozi različitih svjetskih kultura koju one ostvaruju u odnosu na  ekonomske trendove razvoja i rasta, a potom je objavljena knjiga-zbornik radova, hrestomatija ovog, reklo bi se, vrlo utjecajnog i politički propulzivnog načina razmišljanja o svjetskim kulturama (i u tom smislu različitim vjerama i identitetima također). Znatno prije općekulturalne matrice, antropološki pristup, ovdje prezentirana antropološka vizija kulture i profita zavrjeđuje pažnju, osobit pogled na sve glasniji anglosaksonski neoliberalni metod “kulturalne introspekcije” drugih i drugačijih, zaseban “manjinski” kritički pogled.
Knjiga u prvom poglavlju tretira odnos kultura i ekonomskog razvoja, u drugom poglavlju tretira odnos kultura i političkog razvoja, u trećem se bavi pitanjima antropologije, u četvrtom poglavlju pitanjima roda, u petom poglavlju američkim manjinama, u šestom poglavlju azijskom krizom i konačno, u sedmom poglavlju sugerira “podsticanje promjena” na način eksplicitnoga prijedloga Lawrencea Harrisona “kulturnih promjena kao progresivnih promjena”.
Većinu izlaganja, objavljenih eseja ili njihove zaključke karakterizira ahistoričnost – opako “sada i ovdje”, pa se pristup većine autora može iščitavati kao neobarbarski, imperijalni ili predkulturni. Naime, tamo gdje pod svaku cijenu postoji odsustvo svijesti o prošlosti i pluralnosti, tamo gdje nema distance prema događajima i ljudima ostaje samo ono prisutno i ono aktualno. Jedini oblik postojanja i mišljenja preostaje biti “sada i ovdje”. Naime, naročito tekstovi iz dijela posvećenog ekonomiji i politici u komparativnom nagovještaju spram drukčijih kultura opterećeni su industrijskim kolektivizmom, onim “industrijskim osjećanjem svijeta” kao vrlo naglašenim, prenaglašenim homogenističkim,  pri čemu su osjećanja u ovom tipu kolektivizma zabranjena, pa bi se moglo reći da je u pitanju onaj tip postojanja i mišljenja, i onaj tip mislilaca i znanstvenika, naročito onaj tip sociologa, antropologa i kulturologa koji pripadaju “školi superiornog kolektivizma”, nad, iznad, ponad i naspram ostalih, kako je počesto bivalo kod znanstvenika društvene misli koncem devetnaestog i u dvadesetom stoljeću, a čiji su mi-stavovi  stajali iza (ili ispred) nacizma, boljševizma, totalitarizma, monocentrizma, monopartizma; do, evo, najnovijeg neoliberalizma i u njemu smještenog superindustrizma. Pri ovome posljednjem je stvarni identitet čovjeka i identitet individue reduciran na samo jednu dimenziju, jednu crticu njegova inače složena lica – pripadnost industrijalizmu, “razvijenizmu” koji se daju izmjeriti, kvantificirati, zbrojiti. Pri ovoj modelizaciji, “profiterizmu” najvažnije je da se ljudski život dade mjeriti parametrima i jedinstvenim modelima “progresa i rasta”, koji, kako bi to lucidno kazao Slavoj Žižek, zajedno sa svim pozitivnim stopama rasta nastaju na siromaštvu marginaliziranih i na kapital-fetišima .
U tako promatranom bezumlju kulture  odvija se i bezumlje individue u njoj, identitet(i), kultura(e), pripadnost(i), postaju stiješnjeni, stratificirani, poredani, uredani, razvrstani, kao nekad po bojama kože i dužinama vrata, danas prema kulturno-vjersko-identitetskom opredjeljenju bivaju razvrstavani (kulture i individue) na više produktivne i manje produktivne. Naravno, uz niz svakovrsnih “zveckajućih” detalja ponovo su individue razvrstane i svodive na “mi” i “oni”, “mi” i “vi”, pri čemu ono malo, bijedno ljudsko “ja” biva stopljeno i izgubljeno u izračju “mi”  razmjenjivo jedno s drugim, čas kao “ja” čas kao “mi”. Valja znati da je svaki protestant jednak protestantskom produktivnom duhu i zamjenjivi su, dok je svaki katolik jednak katoličkom neproduktivnom duhu i zamjenjivi su, također, simplificirano poručuju harvardovci, opozitivni i konfliktni, i dalje - u svakom “ja” (“mi) u odnosu na druge i drugačije identitete (građene na kulturi) skoro obavezno egzistira recesija, regres, ili, konflikt. Vrlo jednostavno ljudski identitet reduciraju na njegovu superiornu ili inferiornu kulturalnu pripadnost, vulgarnim metodama u njegovom najljudskijem središtu – u kulturnoj pripadnosti, u najintimnijem sjedištu – u pobožnosti, religiji, vjeri. “Mi” i “vi” se svakako isključuju jer za ovakvo mišljenje odnosi među ljudima nastaju mehanički, održavaju se profit-mašinom, zbrojivo, isključivo statističkim parametrima, i ovo mišljenje postaje osnova za profit-mehaničko poimanje svijeta.
Knjiga multiplicira logiku terora nominalizma, što je uobičajena logika “medijskih intelektualaca” u ovim zemljama, naročito snažno jezgro ostrašćenog mišljenja dugujemo harvardskom krugu antropo-iscjelitelja, koji pristaju na nominalističke modele izričaja, svodeći neporecivo bogat, raznovrstan, šarolik, beskrajan, raznovrstan, pluralan i zanimljiv svijet na svega nekoliko modela, odnosno, na samo jedan pravi. To je neupitno profit-protestantski model ponašanja i djelovanja, mišljenja i računanja, koji tvori zasad “neprevaziđen” model rada, reda, discipline, produktivnosti, racionalizma, nominalizma, mjerivosti. Ovako rigidan nominalizam guši pluralnost, naseljava u svijet mišljenja i osjećanja neumoljive unisone pojmove, istina vrlo apstraktne i često potiskuje sve ostalo, prije svega slike stvarnih bića, potiskuje život, emocije, osjećanja, afekte, radosti, žalosti... Kao da se život može unificirati, unisonizirati, pretočiti u pustu aritmetiku, da bi tamo gdje je kapital-mašina njihova svjetonazora posustala i potrošena , da bi se nadomještala iz neporobljenih oaza svjetskog različja. Da bi ostala prikrivena  porazna činjenica kako oni upravo pišu kulturne pamflete iz ekonomskog ambijenta kraha i nepredviđene recesije upravo stoga što “njihove tehnike rada obuhvataju mnoge, za korist samo nekolicine”, i što se, zapravo, ovakva istraživanja (i knjige dakako) svode na tehnike rada službi za odnose s javnošću, koje , istina, “ne pišu tekstove” i “ne vode politiku”, ali zato vrlo uspješno  tiho vode događaje tako da se oni sami pretvaraju “u priču za novine” ili “događaje za političku intervenciju”.
Nominalizam harvardskih kulturologa reducira čovjeka na pripadnost kapitalu i proizvodi “industrijsku sliku čovjeka”, koju je tako dobro kritički distancirao književnik Karahasan: “Nije li industrijski koncept čovjeka odnio prevagu u ekonomiji u kojoj čovjek zaista nije više ni cilj, ni svrha, nego samo sredstvo rada, odnosno sredstvo profita? Nije li to osjećanje da je čovjek zapravo komplet rezervnih dijelova organa toliko odomaćilo da se trgovina organima više i ne krije, niti nekoga uznemiruje? Možda ćemo sutra, ako se ova nominalistička epidemija nastavi širiti ovako brzo, i sebe same doživljavati kao shemu, recimo kao one čovječuljke koji nam na semaforima zabranjuju ili dozvoljavaju prelaz preko ulice, jer mi svijet razumijemo, osjećamo i doživljavamo kako nam ga jezik predstavlja”.
Sve kulture svijeta, bez izuzetka, koje postoje i koje su postojale, a to je veliki broj, u sebi objedinjuju i univerzalno i konkretno. Sve kulture svijeta jednim važnim dijelom sebe okreću se ka tom univerzalnom, općem, zajedničkom i mogu, da tako kažem, participirati bez ikakvih problema u ekonomiji, u ekonomskoj sferi (ako je ekonomija svevažeći pokazatelj tog općeg, univerzalnog). Baš tom dvojnom, tom univerzalnom stranom sve kulture i svi identiteti (pa i sve vjere) otvaraju se i povezuju jedne s drugima, oslanjaju se jedne ne druge, tako je uopće na Planeti moguć život, dok tek onaj drugi dio kulture, identiteta (i vjere) u sferi konkretnog, odvaja kulture jedne od drugih, čini ih različitim, specifičnim, posebnim, drugačijim. Pa nije valjda da je isključivo profit i ekonomija zlatna koka ili zlatni pijetao, ta “sveta krava” XXI stoljeća koja je neosvojiva iz sfere univerzalnoga koje posjeduje svaka osoba i svaka individua, pa tako i  svaka kultura i  svaki identitet (važno ih je učiniti inkluzivnim)? Pa nije valjda da je ova “sveta krava XXI stoljeća” usko preferirajuća u samo jednom kulturalno-identitetsko-antropološkom obrascu, u koji se šaroliki svijet treba stropoštati? – kroz preporuke eksplicirane kao “mijenjanje tradicionalne kulture”, “podsticanje kulturnih promjena”, “mijenjanje naravi nacije”, “kulturna prinuda”, jer, “kulturna osjetljivost”, nažalost, mada ne bi smjela, upravo prestaje postojati na “granicama velikih najmoćnijih država”. 
Upravo je zbog ovakvih simplifikacija (koje su, usput-kazano, vrlo čitljive i vrlo zavodljive kao sveukupna permisivna subkultura novoga doba) potrebno “čitanje s nepovjerenjem”, ta tako jednostavna i neprevaziđena maksima koja je važan obrazovno-životni moto i koja bi se trebala naučiti u svakoj dobroj školi već na njenim vratima. Treba li kazati da je knjiga Culture Matters, čitana, u ovoj interpretaciji, s velikim nepovjerenjem, kao njeno jedino dobro čitanje, poput čitanja istočnoazijskog mislioca, usamljenog blagog oponenta mainstream mišljenju iz Culture Matters, Tu Weimina koji  - pitajući se  kako će svijet izgledati za pedeset godina, imajući u vidu ako se konfučijanska društva (poput kineskog) uspiju “pluralno modernizirati” kao što se već primjećuje, hoće li to ostatku svijeta biti “obećanje ili će to postati noćna mora”? Očito, s puno razloga postavlja i najbitnije pitanje budućnosti globalne svjetske zajednice, koja, očito je nije po ukusu  harvardovaca: “…dihotomija – Zapad i ostatak svijeta – nepotrebna je i nepoželjna. Ona je i empirijski neodrživa. Zapad kao hegemonistička sila pokušava prisilom održati svoju dominaciju, a ostatak svijeta je u potpunosti prodro na Zapad putem višestruke migracije: rada, kapitala, talenta i religije. Sazrelo je vrijeme za dijalog civilizacija zasnovan na duhu međuzavisnosti”. Osim podrške dijalogu civilizacija, pa makar kako to utopijski zvučalo, pristojnom intelektualnom mišljenju ne preostaje ništa bolje, ništa pravičnije i ništa korisnije, makar kako bilo teško intelektualno misliti u ozračju dihotomija. One, naime, podržane nemjerivim arsenalima oružja i moći, vazda sputavaju, ostrašćuju i vežu čvor moždanih vijuga, kako je to ponajčešće sa vijugama ekonomista, “koji su poznati po svojoj nezainteresiranosti za to šta ljudi misle i kako se osjećaju” , kad god se prihvataju svojih “ekonomizacija” kao “demijurgizacija” čovjeka i društva u kojemu obitavaju, a o čemu zorno svjedoči njihovo vizualiziranje svijeta i njegove budućnosti u Culture Matters. Posve je sigurno da može postojati jedna ekonomija (kao globalna) i mnogo kultura unutar nje, kao herkulovski zadatak mišljenja i prakse budućnosti. U dio te prakse spadat će i promišljanje aktualne demonizacije latinoameričkih kulturnih matrica. Jer, kada je 1996. godine Samuel Huntington napisao i publicirao svoj knjigu “Sukob civilizacija” u kojoj je ustvrdio, pored ostalog i to da je “islam jedina civilizacija koja je dovela opstanak Zapada u pitanje, i učinila je to najmanje dvaput” , ili, kada je spomenuo “neprobavljivost muslimana” kao njihovu osnovnu karakteristiku te kada je deset godina poslije dio tog Zapada krenuo u vojna osvajanja takvih država i teritorija, nije bilo značajnijih otpora tim činovima niti u svjetskom javnom mnijenju, niti u intelektualnim krugovima, niti u političkim establišmentima. Komparativistički pogled na izložene eseje u Culture Matters i negativna kontekstualizacija koja se ovaj put odnosi na latinoamerička područja katoličanstva također bi mogla biti “intelektualna inicijacija” koja će možda moći početi ličiti na ovo prethodno komparirano.


Pogledati šire u Slavoj Žižek, Irak, posuđeni čajnik, Biblioteka Book Marker, Ljevak, Zagreb, 2005. godina

Emmanuel Todd radikalno i dosta neuvjerljivo piše u Esejima posvećenim razgradnji američkog sistema, pod naslovom Poslije imperije, naglašavajući: “Neće biti američke imperije. Svijet je suviše prostran, suviše različit, suviše dinamičan da bi prihvatio predominaciju jedne sile. Sadašnja istraživanja demografskih, kulturnih, industrijskih i monetarnih, ideoloških i vojnih snaga koje mijenjaju Planetu ne potvrđuju banalnu viziju o neranjivoj Americi. Sjedinjene Američke Države su bile neophodne za ravnotežu u svijetu; danas one nisu u stanju održati svoj nivo života bez pomoći svijeta. …Svojim teatarskim vojnim akcijama, uperenim prema beznačajnim zemljama, Amerika pokušava maskirati svoje nazadovanje. Samo su izgovor borba protiv terorizma, Iraka i Osovine zla…” Pogledati šire u Emmanuel Todd, Poslije Imperije, Edicija “Paralele”, Izdavač Bemust, Sarajevo 2004. godina

Dževad Karahasan, Iz teksta kojim je ovaj veliki bosanskohercegovački književnik otvorio Drugi međunarodni festival književnosti u Berlinu 2002. Godine, “Književnost je odbrana povijesti”, objavljen u KUN-u, list “Oslobođenje”, 12. 9. 2002. godine, Sarajevo, str. 1-3.

Paul Krugman, Does Third World Growht Hurt First World Prosperity?, Harward Business Review, June-August, 1994. 113-121- str.

Samuel Huntington, Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Bibiloteka Izvori sutrašnjice, Zagreb, 1998. god. strana 260.

Ibidem, strana 297.

Dio slutnji poduprt je navodima iz teksta objavljenog u časopisu EIR, broj  od 2. septembra  2005. godine pod naslovom “Dick Chaney’s Spoon-Benders Rampage Through South America”, u kojemu se navodi ekonomski interes vladajuće neokonzervativne-oligarhije da instalira značajne baze  u regionu Paragvaja, Brazila i Bolivije iz strateško-ekonomskih interesa korporacijskih krugova iz okruženja.