|
Dioniz
je prema grčkoj predaji bog koji je došao od drugdje,
stranac, drugi. Njegovu pratnju sačinjavaju barbarske ženske, Lidijke,
pobješnjele menade. Za muški dio znamo da nije bio ljudski, nego su ga
sačinjavali satiri. U marginalnom svijetu koje tvori “grad Bromios”,
čovjek kao takav nema svoje mjesto; prostor prepušta satiru, hibridnom
biću, smjesi ljudskog i životinjskoga.
Na podlozi ikonografskog
materijala želim predstaviti nekoliko konstatacija o karakteru satira i
pri tomu pokušati odrediti njihov oblik divljaštva. Moje zamjedbe,
naravno u zgusnutoj formi, temeljit će se na atičkim slikama s kraja 6.
i početka 5. stoljeća prije Krista, dakle iz razdoblja koje je bilo s
tom motivikom figuralnih uprizorenja posebice bogato i u kojemu se
počinju razvijati novi ikonografski ciklusi. Više negoli povijesti
podrijetla i razvitku tematike, koju je dakako nužno respektirati,
posvetit ćemo se antropologijskim sadržajima što ih možemo izlučiti iz
spomenutih ciklusa: primjerice, kakav oblik divljaštva odnosno drugosti
definira slika satira i kakvu ulogu ta tematika ima u grčkoj kulturi?
Satiri oblikuju
svojevrsnu rasu o kojoj je već od prvoga literarnog spominjanja koje nam
je dostupno u jednom fragmentu iz heziodskoga Kataloga žena moralni sud
jasno negativan: “rasa lijenih satira koji nisu za nikakvu uporabu”.
Sama uprizorenja ni u
kojemu slučaju ne mogu direktno prikazati negativnosti takvog moralnog
suda. Dapače, na puno načina, na prvom mjestu s tjelesnim prividom,
prikazuju drugost satira. Satiri su zapravo hibridna bića; njihovoj
ljudskoj slici stalno su pridodavali rep i konjske uši, pokadšto su
uprizoreni čak s kopitima i posve dlakavim tijelom. Zadnje su dvije
karakteristike iznimne, iako nisu povezane samo sa stilističkim
razvitkom. Često te dvije inačice srećemo na jednoj te istoj slici. Tako
primjerice na amfori iz Berlina, na kojoj jedan za drugim koračaju tri
satira muzikanta, srednji ima kopita, a druga dva stopala. Jednako je i
na čaši iz Petrograda, gdje su dva satira prikrivena točkama koja
ukazuju na krzno, dočim treći ima glatku kožu ljudskoga lika. Te, treba
priznati, istinski rijetke varijante, dokazuju da je slikar svojim
fantazijskim svijetom u anatomiji satira pokušao ukazati na veći ili
manji stupanj animaliteta. Nastavak životinjske naravi, koja obilježuje
satirovo tijelo, može se naći u odnosu što ga satiri imaju sa
životinjama. U opreci spram ljudi, satiri se ne zadovoljavaju time da
životinje love ili ih pak pripitomljuju; pokadšto se događa da ih
naprave partnerima – u igri, u plesu ili u ljubavnom odnosu – čak uloge
zamjenjuju s njima. Na lekitu iz Louvra tri satira na ramenima nose
magarce. Ta uprizorena šala razotkriva u čemu svijet satira djeluje kao
neka igra zamjena, kao neki izokrenuti svijet karnevala. Satirova
ambivalencija, njegova dvostruka priroda, ljudska i životinjska, konačno
se na eksplicitan način pojavljuje u uprizorenjima zaprega, na kojima
možemo vidjeti satire u konjskoj zaprezi, kako kao konji vuku kola te
ujedno drže u rukama dizgine i upravljaju njima kao kočijaši.
Takva se uprizorenja
temelje prije svega na preobratima i juksta-poziciji suprotstavljenih
položaja u usporedbi s ljudskim normama. Životinje bivaju ljudske,
satiri bivaju životinjski, granica između ljudi i životinja se briše.
Slikari pored anatomskih
promjena, poradi kojih je satir više ili manje životinjsko biće, uvode
“kozmetičke” i odjevne promjene. Satirove su najčešće raščupane kose
pokadšto skrbno očešljane i skupljene u rep, jednako vrijedi i za bradu.
Na amfori iz Leidena, pripisanoj Kleofradovom slikaru, satir muzikant
pored skrbno počešljanih kosa na način KYNODESMOS ima povezan i penis,
kao atleti. Na takav je način tijelo kontrolirano u skladu s grčkim
estetskim mjerilima. Naposljetku ih odijelo, koje povremeno nose neki
satiri, antropomorfozira, mogli bismo čak reći pretvara ih u ljude
srednje klase. Čini se da motiv satira u ženskom ogrtaču postoji samo na
vazama sa crvenim figurama. Prvi se primjeri pojavljuju kod slikara
Gerasa oko 480.-470. godine prije Krista. Na krateru iz Ženeve pred
hermom nepomično stoji satir. Njegova odjela, hiton i ogrtač daju mu
nešto od odličnosti građana, no možemo zamijetiti da je njegov pokrivač
– svojevrsni PETASTOS, karakterističan za konjanika – prilično
neprimjeren. Satir je dakle odjeven, no glede pravila oblačenja toga
vremena, satir je odjeven prilično nekoherentno. Unatoč tomu, u
kronologijskom su nizu toga ciklusa uprizorenja, satiri u ogrtačima
odjeveni na primjeren način i jer HIMATION prikriva njihov konjski rep,
napuštaju uobičajeno ritanje i letenje. Samo ih zašiljene uši još uvijek
razotkrivaju kao satire, iako su dosegli najviši stupanj ljudskosti.
U nekim su slučajevima
satiri goli, međutim obučeni. Tada nose trakijske čizme na vezivanje.
Taj odjevni dodatak satire civilizira, ali još uvijek obilježuje njihovu
barbarsku narav, na koju ukazuje tračanski Dionizov izvor. I kad su
naoružani, prije su peltasti nego do zuba naoružani hopliti. U bitki su
od marginalnoga značaja, pokadšto su naoružani sulicama u obliku falusa;
tako opremljeno tijelo zahtijeva naime svoja prava.
Anatomske i odjevne
varijante prati raznolika gestikulacija. Satiri se neprestano kreću, kao
da bi bili nesposobni nadzirati svoje tijelo. To je i razlog (navodi ga
već Euripid u Kiklopu), poradi kojega ih Kiklop nije rastrgao tako kao
što je to učinio s Odisejevim pratiocima.
Kad su odjeveni,
nepokretni su, drukčije ih vidimo kako skaču, neartikulirano plešu,
čuče, puze, kao njihovi životinjski pajdaši. Ukratko, satir se njiše
između ljudskog i životinjskog, između barbarskog i civiliziranog, i to
kako svojom tjelesnom slikom tako i kretanjem ili načinom odijevanja.
Hibridna figura koja prati Dioniza nije samo čudna pojava, čiji
ikonografski model je bio jednom za uvijek određen. U svojoj gotovo
ljudskosti pokazuje promjenljivu, više-manje naglašenu a svagda prisutnu
animalnost.
Osim tjelesnog i osobnog
lika za satirovu je sliku karakteristična prije svega njegova pripadnost
kolektivu; satiri hodaju vazda u skupini, često bez pravog reda, skupa
plešu, rijetko kada su u zboru. Pri opisu te mitske obitelji satire su
često uspoređivali s “divljacima” srednjovjekovnoga folklora. Čak sama
grčka predaja opisuje neke divljake – ANDRAS AGRIOUS – kao satire. Tako
u jednom zapisu (inače nepoznatom svjedočenju), kojega je Pauzaniju
namijenio Eufem Ker, čitamo da su mornari atlantske otoke na kojima
prebivaju kosmata i pohotna bića s konjskim repom imenovali “Satiridi”.
No, to je zakašnjelo svjedočenje osamljeno, možda čak posve izmišljeno i
satire spominje samo za usporedbu. No, ipak je zanimljivo: u imaginariju
pomoraca – ili pak Pauzanijevog sugovornika (to doista nije značajno) –
divlji je svijet ono mjesto gdje možemo očekivati susret sa satirima.
I ako se ovi mogu
prilagoditi divljacima, tako kao što to opisuje Mannhardt, to je moguće
samo u veoma općenitom smislu, budući da u trenutku kad pobliže
pogledamo na stvar, s njima ne možemo vući tako jasne paralele kao s
nekom drugom mitskom etnijom koja je bliža satirima, s kentaurima. I ti
su hibridna bića, ljudi-konji, no drukčijih dimenzija. Kod njih je manje
prostora za ljudskost. Oni su društvo na rubu, izvan ljudskoga svijeta i
civilizacije bez boga i gospodara. Tako Heraklov dolazak njima nije
mogao biti nasilan. Nesos je pokušao silovati Dejanejro. Kad je Folos
otvorio vrč vina, koji mu je povjerio Dioniz, taj je čin kentaure
izludio i prizor gostoljublja se pretvorio u pravu pravcatu bitku.
Jednaki se bijes može zamijetiti na vjenčanju Pejritoa, gdje je Tezej
morao zaustaviti divljanje pijanih silovatelja, kentaura.
Tomu nasuprot, neki su
kentauri, kao primjerice Folos i Kiron, obdareni tajanstvenim ljekovitim
i čarobnim moćima. Kiron je i znameniti uzgojitelj – PAIDOTHROPOS. Ta su
dva hibridna bića istinski na granici između divljaštva i kulture,
između životinjstva i ljudskosti.
Kod satira je drukčije.
Satiri ne tvore izolirano društvo, daleko sklonjeno od civiliziranoga
svijeta ljudskih bića. Prate Dioniza, okruženi su menadama; s plesom,
vinom, glazbom prisutni su među ljudima. Nalaze se u podređenom položaju
koji je usporediv s robovskim. Satiri su službenici Dionizovi, u
Hefestovoj kovačnici djeluju kao obrtnici, pokadšto su kipari, kuhari
ili Heraklovi službenici. Heraklo ih doduše lovi, no ne ubija ih kao što
ubija kentaure. Prema logici njegova robovskog položaja satiri su ujedno
tatovi, žderonje i nepopravljivi pijanci.
Ne znaju biti na miru
niti nadzirati svoje želje. Jer su svagda žedni vina, pohlepno piju i
tako se ulove u vlastitu zamku. Najviše ih pak određuje prekomjerna
spolna požudnost. Slikari su na uprizorenjima tu značajku ustrajno
prikazivali: bilo falus u erekciji ili obrnuto, skrbno privezan penis
(KYNODESMOS). Kentauri koji mogu biti i silovatelji, nikada nisu
prikazani s erekcijom, a satiri skoro vazda. Kao voyeurji i
silovatelji rijetko dosežu svoje namjere. Često su pri zadovoljenju
svojih potreba osamljeni. Seksualnost satira čini se u usporedbi s
ljudskim ponašanjem pretjeranom i neispunjenom, dakle iznad i ispod
uobičajenih mjerila.
Na uprizorenjima ta
gotovo životinjska značajka seksualnosti satira nalazi svoj pandan u
ponašanju magaraca i u opreci je spram psihičkih i erotskih dimenzija
koje su namijenjene liku Erosa, krilatoga mladića kojega se nipošto ne
može vidjeti s erekcijom.
Možemo zamijetiti da je
seksualno nasilje satira drukčije od seksualnoga nasilja kentaura.
Jedina je iznimka u toj seriji jedna sama, veoma tajanstveno uprizorena
na kojoj je moguće vidjeti više satira koje muče žensku, privezanu uz
stup. Kazna sadrži jasnu seksualnu konotaciju, no teško je reći nešto
više od toga. U svakomu je slučaju to nasilje, inače udaljeno od
“klasične estetike”, doista jedinstven primjer.
Činjenica je da je u
dionizijskom THIASOS nasilje u svezi sa samim božanstvom i menadama koje
ga okružuju. MANIA doista uzrokuje trenutak žrtvenoga nasilja, izraženog
u DIASPARAGMOS, koji je u posvemašnjoj opreci s mirnim civilnim
žrtvovanjem na oltaru. U ikonografiji se najprije, od 515. godine
nadalje, pojavilo uprizorenje komadanja Penteja. Posrijedi je ludilo –
MANIA – koju je kao kaznu odredio Dioniz. Na uprizorenjima se kasnije,
oko 490. godine, pojavljuje životinjski DIASPARAGMOS kojega sprovode
menade i sam Dioniz. On može, slično kao i njegove pratilje, pasti u
trans (kao što satiri mogu postati pijani). No, moguće je zamijetiti da
satiri sami nikada ne izvode DIASPARAGMOS. Trans i nasilje pri
žrtvovanju ne spadaju u njihovo djelovanje.
No, vratimo se
“divljaku”. Kakva znanja imaju satiri? Treba razlikovati dvije razine:
razinu mudrosti i razinu iznašašća.
Najprije se posvetimo
mudrosti uzgojitelja. U nizu uprizorenja, posvećenih rođenju i
djetinjstvu Dioniza – posrijedi su isključivo nizovi s crvenim figurama
– satiri su u manjini. Pokadšto čak sam Zeus, a najviše pak Hermes,
izručuje božansko dijete u ruke nimfi iz Nize. Satiri su nazočni samo
rijetko. Vidimo ih na sedam vaza iz serije koja sadrži 23 primjerka. U
dva primjera su samo motritelji, a pet puta su upleteni u događanje. Na
pelikeu iz New Yorka dijete menadi izručuje satir a ne Hermes, jednako
kao i na lekanisu iz kasnijeg razdoblja. I na tri druge vaze dijete
povjeravaju satiru kojega svagda prate nimfe. U dva primjera satir je
sijed. Obje su vaze iz razdoblja 440-430 i u seriji predstavljaju
neuobičajenu promjenu. Dijete ne prihvaća niti nimfa niti menada, nego
novi tip satira – satir-starac. Taj se ikonografski model pojavljuje u
drugoj polovici 5. stoljeća i podudara se s određenim razvitkom na
uprizorenjima: satiri počinju imati neku starost. Nisu posrijedi više
samo odrasli ljudi, nego su to sada i djeca, golobradi mladići i kao u
zadnjem primjeru mudri starci. Počinju se pojavljivati svojevrsne
obitelji satira. Tip starca ima svoju paralelu u teatru, u obliku vođe
zbora, Paposilena. Na uprizorenjima se misao o mudrosti satira ne
pojavljuje sama od sebe. Na nju nalijećemo prilično kasno, u vrijeme
kada nastaje očinska figura satira koja je u opreci s dječačkim
karakterom njegovih mlađih srodnika. Ti se igraju kao mala djeca i u
opreci s logikom odgaja ih Dioniz. Tako se na krateru iz Compiegne
sasvim maleni satir, Kosmos, uči piti iz Dionizovih ruka.
Silen je mudar u
pregovorima, kralj Midas bi iz njega volio izvući njegove tajne. Na
vazama je naslikan trenutak Silenova zarobljeništva. Silena je u zamku
izmamilo vino iz fontane, žrtva je vlastitog pijančevanja. Nije li to
čudna mudrost? O njegovom susretu s Midasom slike nam ne govore puno.
Pogledamo li crvenofiguralnu keramiku, jasno ćemo vidjeti magareće uši
lidijskog monarha koje ga pretvaraju u svojevrsnoga kraljevskoga satira,
kao na znamenitom stamenu iz Londona. Ta je mudrost sličnija trgovanju
prevaranata.
Cijela serija
uprizorenja i brojni odlomci satirskih drama povezuju satire sa
značajnim iznašašćima ljudske povijesti i civilizacije. To je područje
koje potječe iz grčke tradicije prvoga izumitelja, PROTOS HEURETES. U
ikonografiji satirima pripisuju prije svega izum frule, AULOS. No ipak
ne možemo govoriti o iznašašću u pravom smislu riječi, dakle o rezultatu
inteligencije i promisli. Prije je posrijedi otkriće. Marsias je podigao
sirenu koju je bacila Atena, zapravo koju je Atena izumila. Lukavi um,
METIS, dakle pripada božici a ne satiru. Jer je to ponižavajuće
iznašašće koje vlasnika čini ružnim i izbečenim, frula je primjerena
samo za satire.
U satirskoj su drami svi
prizori izuma na kojima možemo naletjeti toga tipa: susreti, otkrića
koja imaju karakter iznenadnosti, karakteristični za djelovanje samoga
Dioniza. Richard Seaford u tom smislu pravilno ustrajava na povezivanju
otkrića, HEUREMATA, i “čudovišta”, TERATA.
Ono što je za satire
doista karakteristično nije njihova sposobnost izumljivanja, nego
njihova sposobnost čuđenja. Tako na vlastitu štetu uz vatru što ju je
prinio Prometej otkrivaju njenu bitnu značajku: vatra gori i peče. U
Ahajovi “Omfali” otkrivaju tako umijeće čitanja kao Dionizovo ime, no
ipak za izumitelja slova važi Palamed.
Na toj smo se točki
dotaknuli bitne značajke satira: njihove radoznalosti i uloge koju ima
pogled, kako u teatru tako i na uprizorenjima. Satiri su željni
gledanja, začuđeni, iznenađeni i prijemčivi za čuđenje, THAMBOS, i
paniku, koja je često uprizorena u njihovim kretanjima – primjerice u
sklanjanju s rukom dignutom iznad glave i frontalno uprizorenim obrazom.
Treba potcrtati bitnu
ulogu posebne kretnje, APOSKOPEIN, koja obilježuje tako zaslijepljeno
čuđenje kao i česta frontalna uprizorenja satira. Sve teče tako kao da
su satiri otkrili ljudski svijet, kao da služe istraživanju kulture na
dva načina; s načinom ponašanja, koji je više ili manje sličan ljudskom
i kojemu bi se voljeli prilagoditi i preko odnosa s izvanjskim svijetom,
prije svega u satirskim dramama, u kojega su se rodili naivni i tek
spoznaju ono što gledatelj dobro pozna. U tom se slučaju nalaze na
početku svijeta i kulture.
U tom obziru je njihov
položaj srodan položaju djece koja imaju isto tako vitka, još ne posve
razvijena tijela (ali ne i aseksualna), slični su životinjama u njihovom
načinu pomicanja, njihove su kretnje još uvijek nespretne. Takva
podrobnost postaje očitija u usporedbi s antiserijskom serijom husa. Te
male vinske vaze imaju u doba praznika vina i djece dvostruku ulogu; oba
ikonografska spektra u toj seriji se većinom prekrivaju. I svijet satira
izvire iz igre i shvaćen je kao svijet istraživanja i eksperimentiranja
s realnošću.
Raspravu ćemo pokušati
zaključiti na podlozi spomenutih prizora. Divljaštvo satira ne određuje
nad-ljudskost, nego pod-ljudskost koja je u usporedbi s čovjekom
definirana negativno. Uloga satira na uprizorenjima jest preokretanje i
postavljanje pravila kulture na glavu, pri čemu nije riječ samo o
stvaranju komičnog, nego takav čin ima i istraživačku vrijednost. Upravo
u tomu nalazimo jednu od dimenzija dionizijskog eksperimentiranja s
drugošću.
Komičnost je u tom
slučaju samo način izražavanja. Bit toga svijeta je drugdje, gledatelja
na svoj način pokuša pobuditi na razmišljanje o ljudskosti. Preko
ljudsko-životinjskog preplitanja, tipičnog za satire i igre, koji je kao
eksperimentiranje sa svijetom, u negativnosti se ocrtava ponovno
potvrđivanje ljudskih normi.
S
francuskog preveo:
Mario
Kopić |
