Proljeće - ljeto 2004

Ima tome i deset godina. Zemlja se okretala oko svoje ose i oko Sunca. Ona ista okrugla zemlja koju je nekad davno pokrenuo Galileo, onaj ije je ime nalik na stih iz najljep�e pjesme. I ti si bio na tom kosmikom ringi�pilu, Irfane Arnautoviu. Okretao si se zajedno s poru�enim gradovima, sa spaljenim bogomoljama, s precvikanim mostovima, s amputiranim kro�njama drvea, s napastvovanim �enama, s obogaljenom djecom. Oko istog Sunca okretali su se zgreni mi�ii ljudskih srca, izgladnjeli trbusi, od suza movarne oi, od straha ishavje�tene du�e, elikom unaka�eni udovi, vratovi zarezani kamom. U ono vrijeme kad je grobljima gospodarila plima, a porodili�ta shrvala oseka. Pod onim bukvama. U onim izmama. U �arenoj uniformi, maskiran pred smru da te kur�um ne prepozna. Nalik na da�devnjaka. Glavu si zario u crnu zemlju. U desnoj ruci ti pu�ka, u lijevoj potiljak. Zemlja podrhtava od eksplozija. ini ti se da bi se svakog asa mogla otkaiti od ravnodu�nog Sunca i survati u beskraj svemira. Ako se to desi, pitao si se, hoe li ti tajanstveni Organizator vratiti ulo�eni �eton? Smije�an si bio, Irfane Arnautoviu � zar ga je ikad ikom vratio?

Na planinama su ljudi, zbog ve�e nadmorske visine, bli�i Bogu, mislio si tada, Bog da ti oprosti, jer Bog je u isto vrijeme jednako prisutan svugdje. Planinske molitve i planinske du�e za kra�e vrijeme pristi�u k nebu, mislio si tada. A Bogu da je lak�e doku�iti gromom �ovjeka na planini, nego �ovjeka u ravnici, i to si mislio, Bog da ti oprosti, Irfane Arnautovi�u, jer Bogu nije dalek ni rudar, ni ronilac, ni kapetan podmornice, ni zakopani mrci �to �e u istom �asu biti pro�ivljeni u vrijeme Stra�noga suda.

Meci su zujali k�o p�ele po ko�nici. Okretali su se oko svoje ose kao egtzaltirani dervi�i oko �ejha. Nasrtali su na ljudska tijela kao leptiri na svjetlost sijalice. Bukova grana precvikana gelerom granate pala ti je na le�a. Okrenuo si unezvjerenu glavu. O�utio si topao gr� u �elucu. To te strah tvoj dozivao, Irfane Arnautovi�u. Sasuo si rafal iz kala�njikova u stablo ispred sebe. U sebi si izgovarao broj Jedan kao mantru, da sa�uva� razum od dezintegracije. Nije ti to grijeh, Irfane Arnautovi�u, jer ko bi se u tom �asu sjetio prave molitve?

Jedna je granata pala desetak metara od tvog zdravlja, i tvog �ivota. U tvojim nozdrvama poja�ao se miris eksploziva. U u�ima ti je zvonila unutra�njost glave. Ne�to je u njoj za�i�talo poput pretis lonca. Odnekud je topao zrak zapahnuo tvoje tijelo. Okrenuo si se da pogleda� �ivot i zdravlje Sulejmena Arslanagi�a. Dugo ga nije bilo tamo gdje je trebao biti, tamo gdje ga je prije nepun minut oko tvoje ostavilo, a onda si se pokrenuo su�enim zjenama i vidio njegovu nogu kako visi na kro�nji divlje jabuke. Trenutak kasnije slu�ao si sebe kako vri�ti�, kako zapoma�e� iz sveg glasa. Lonac u tvojoj glavi jo� je �i�tao. Gledao si svoju pu�ku kako bljuje vatre pod �eli�nim nosom ni�ana. Ustao si da se pribli�i� Bogu za sto osamdeset tri centimetra. Urlao si ime prvog broja decimalnog sistema. Kro�io si tri koraka naprijed. A onda je kur�um prepoznao tvoje srce i ti si pao duboko uvjeren u smrt svoju.

A kad si se probudio, Zemlja se okretala oko ose svoje, i oko nepomi�nog Sunca. Jo� uvijek si bio napola obeznanjen, ali i takav si mogao o�utjeti radost �to ringi�pil jo� radi i �to je tvoj �eton jo� u igri. Osjetio si o�tru bol na mjestu gdje plot rebara presvla�i pau�inu srca. Podigao si ote�alu glavu. U pijanoj izmaglici, vidio si dva uspravljena da�devnjaka kako zami�u u �umu. Znao si da u tom trenutku mora� brzo reagovati. Da mora� biti hitar � hitriji od svoje o�amu�ene misli, brz poput la�a starih Feni�ana. Krenuo si desnom rukom naprijed. Pani�nim i promuklim glasom zavapio si:

- Hej, ljudi, �ekajte me, nemojte me ostaviti!!!

I ljudi su se, zbilja, vratili. �urnim koracima. S uperenim pu�kama. S te�kim, punomasnim psovkama na usnama. Krajnjim naporom svoje omlitavljele svijesti uspio si raspoznati obilje�ja na njihovim uniformama. Znao si dobro �ta ta obilje�ja zna�e. To bi znao i u najdubljem snu, i u potpunoj nesvijesti. Zalud si o�ima tra�ilo pu�ku. Razoru�ali su te u onih dvadeset minuta koliko je tvoj mozak bio na pauzi. Mislili su da si mrtav, pa su te ostavili le�inarima i divlja�i planinskoj za gozbu. A i da nisi, Irfane Arnautovi�u, i da nisi bio razoru�an?

Krupan, debeo neprijateljski vojnik obrisao je vrh desne �izme od tvoja prsa. Ti si na sebi imao pancirnu ko�ulju. Ipak, urliknuo si od boli. Uzalud si urliknuo. Da�devnjaci te nisu �uli. Oni nikad ne �uju tu�u muku kao takvu, ve� kao najmilozvu�niju glazbu koja razgaljuje du�u. Onaj debeli ti je prislonio cijev pu�ke na �elo. Nije bila hladna kao �to si o�ekivao da �e biti. Po�elio si da te ubije odmah, bez oklijevanja. Po�elio si da ima� oru�je da sam sebe ubije�. Ali, takvi nikada ne �ine ono �to se od njih pri�eljkuje, makar se radilo i o ne�emu, �emu i sami svojim nekrofilskim srcima �ude.

- Stani, nemoj ga ubiti! � rekla su usta iz neuredne brade drugog vojnika. Svojom pu�kom odgurnuo je pu��anu cijev koju ti je debeli bio prislonio na �elo. Dalek ti je bio taj zveket oru�ja nad glavom, dalek kao jeka s neke udaljene planete. Mnogo bli�a bila ti je bol u prsima, pod ulubljenim pancirom. Tamo gdje bija�e provaljen onaj plot �to �titi pau�inu srca od o�tre i ukru�ene nametljivosti spoljnjeg svijeta.

- Treba ga prvo ispitati, a mog�o bi se i razmijeniti za kojeg na�eg!

- Eto ti ga, jeb�o te on, brani� ga ko da ti ga je majka rodila. Vidjet �e� ti svog boga kad oni tebe uvate!

Sunce ve� bija�e za�lo iza brda kad su te na nosilima unijeli u logor. Desetine kosmatih glava sa�inile su va�ljiv oreol nad tvojim strahom. Oreol je vonjao na znoj i jeftinu rakiju. Kakav do�ek, Irfane Arnautovi�u, srce ti je lupalo kao kopita konja u galopu. O, kako bi rado tada dozvolio Organizatoru da zadr�i tvoj �eton, samo da te pusti da si�e� s prokletog ringi�pila �to se okre�e oko ravnodu�nog Sunca.

Doveli su vojnog ljekara da te pregleda. Unijeli su te u tijesnu prostoriju sa zidovima od bukovih trupaca. S vana su dopirale psovke, prijetnje i onaj isti vonj znoja i rakije.

Pola sata kasnije zurio si u jaku svjetlost na niskom stropu od rascijepljenih balvana. Roj fanati�nih mu�ica nasrtao je na vrelo staklo sijalice. Usta su ti bila posve suha. Le�ao si na le�ima nag do pojasa. Tijelo ti je podrhtavalo kao zemljina kora pod eksplozijama granata. Ubrzano si disao. Oko glave i grudnog ko�a bio si previjen zavojima. Poku�avao si okupiti misli oko vatre broja Jedan. Prenuo si se kad su zacviljela vrata. Ljekar je iza�ao vani. Malo kasnije slu�ao si kako nekome podnosi izvje�taj o tvom zdravlju. Zrak �to si ga udisao mirisao je na jod i borovinu.

- Da nije na sebi imao pancir, metak bi ga pogodio pravo u srce. Ovako mu je, samo, prebio jedno rebro. Ima jo� jednu ranu na potiljku. Vjerovatno je u padu udario u o�tar kamen, ili u ne�to sli�no. Pretpostavljam da se od tog onesvijestio. A mo�da se �ak, kad ga je pogodio metak, onesvijestio i od straha. Sva�ta mo�e biti, strah je �udo. Sve u svemu, brzo �e biti spreman za kopanje rovova.

- A, ne, doktore moj lepi, prvo ide ispitivanje� Prvo ispitivanje!. � rekao je lije�nikov sugovornik. Uzalud si prema boji glasa poku�avao zamisliti kako izgleda taj �ovjek.

Uzalud, Irfane Arnautovi�u, jer takve je ljude lak�e sresti negoli zamisliti.