Proljeće - ljeto 2005

�itanje romana mi se �ini tako normalnom aktivno��u, dok je njihovo pisanje tako �udna stvar... Barem ja tako mislim sve dok samu sebe ne podsjetim kako su te dvije stvari �vrsto povezane. (Ne�e ovdje biti okamenjenih generalizacija. Tek poneka opservacija.)

Prvo, stoga �to pisati zna�i prakticirati, sa posebnim intenzitetom i pa�njom, umije�e �itanja. Pi�ete da biste �itali ono �to ste napisali, da biste vidjeli je li to dobro i, po�to, dakako, nikad nije dobro, da biste pisali iznova � jednom, dvaput, koliko god je puta potrebno dok ne postignete ne�to �to sami mo�ete podnijeti da pro�itate. Jer, vi ste svoj prvi, mo�da najstro�iji �italac. �Pisati zna�i sjesti pred samog sebe kao sudiju�, napisao je Ibsen na omotu jedne svoje knjige. Te�ko je zamisliti pisanje bez ponovnog �itanja.

Ali zar ono �to ste sprve napisali nikad nije dobro? Naravno da jeste: nekad vi�e no dobro. I zna�i samo � zna�i ovom romansijeru, u svakom slu�aju � da kad se pa�ljivije pogleda, ili glasno izgovori � odnosno, ponovo pro�ita � mo�e ipak biti bolje. Ne �elim kazati da se pisac mora mu�iti i preznojavati da stvori ne�to dobro. �Ono �to je napisano bez truda uglavnom se �ita bez zadovoljstva�, rekao je dr. Johnson, a ta izreka se �ini jednako daleko od savremenog ukusa koliko i njen autor. Naravno, mnogo toga �to je napisano bez napora pru�a poprili�no zadovoljstva. Ne, nije ovdje u pitanju ocjena �italaca � koji bi mo�da radije �itali pi��ev spontaniji, manje razra�en rad � ve� osje�anje nezadovoljstva pisaca, tih profesionalaca. Mislite stalno: ako to postignem u prvom krugu, bez mnogo borbe, zar ne bi ipak moglo biti bolje?

I mada to ponovno pisanje � i ponovno �itanje � djeluju kao trud i napor, oni su zapravo najugodniji dio pisanja. Nekad i jedini ugodan dio. Otisnuti se u pisanje, ako ima� jasnu predstavu o �knji�evnosti�, �udesno je i pla�i. Uronuti u ledenu vodu. Potom dolazi topli dio: kad ve� ima� ne�to na �emu radi�, nadgra�uje�, ure�uje�.

Recimo, to je prava zbrka. Ali, ima� �ansu da je sredi�. Da poku�a� biti jasnija. Ili dublja. Ili elokventnija. Ili ekscentri�nija. Nastoji� biti vjerna svijetu. �eli� da knjiga bude prostranija, autoritativnija. Ho�e� da se izdigne� iznad same sebe. Ho�e� da I��upa� knjigu iz svoje prenapu�ene glave. Poput statue uglavljene u mramorni blok, roman je u tvojoj glavi. Nastoji� ga se osloboditi. Nastoji� da ta nesretna gra�a na papiru bude bli�e onom �to misli� da tvoja knjiga treba biti � �to zna�, u svojim gr�evima uzdignu�a, da ona mo�e biti. I��itava� re�enice. Je li ovo knjiga koju pi�em? Zar je ovo sve?

Ili, recimo, ide ti dobro; jer ide dobro, ponekad (ako ne ide, a nekad ne ide, ti ludi�). I eto te, �ak da si najsporija u pisanju i najgora u tipkanju, rije�i se ni�u, a ti �eli� i�i dalje; potom jo� jednom i��itava�. Mo�da se ne usu�uje� biti zadovoljna, ali ti se istovremeno svi�a to �to si napisala. Hvata� se kako u�iva� � onako kako u�iva �italac � u napisanom.

Pisanje je, na kraju krajeva, niz dopu�tenja koja sebi da� da se izrazi� na odre�eni na�in. Izumjeti. Sko�iti. Letjeti. Padati. Na�i vlastiti osoben na�in pripovijedanja i insistiranja; na�i vlastitu unutarnju slobodu. Biti strog u istjerivanju vlastitih duhova. Ne zaustavljati se pre�esto da pro�ita� napisano. Dopustiti sebi, kad se usudi� misliti da ti dobro ide (ili bar ne previ�e lo�e) da prosto vesla� dalje. Nema �ekanja da nadahnu�e nado�e samo od sebe.

Naravno, slijepi pisci nikad ne mogu pro�itati ono �to diktiraju. Mo�da je to manje va�no pjesnicima, koji �esto najve�i dio ispi�u u glavi prije nego �to bilo �ta stave na papir. (Pjesnici �ive uhom mnogo vi�e od proznih pisaca.) A ne biti kadar vidjeti, ne zna�i da pisac ne pravi revizije napisanog. Zar ne zami�ljamo da su Miltonove k�eri, na kraju svakog dana diktiranja Izgubljenog raja, to naglas i��itavale ocu, a onda bilje�ile ispravke? Ali prozni pisci � koji rade usred ostave zatrpane rije�ima � ne mogu to sve dr�ati u glavi. Moraju vidjeti �ta su napisali. �ak i pisci koji su najneposredniji, plodni pisci moraju to osje�ati. (Tako je Sartre obznanio, kada je oslijepio, da su pro�li njegovi dani pisanja.) Pomislite na gospodstvenog, �asnog Henryja Jamesa kako koracima odmjerava sobu komponiraju�i The Golden Bowl, diktiraju�i je svojoj sekretarici. Bez obzira kako je te�ko i zamisliti da je uop�e mogla biti diktirana Jamesova kasnija proza, uz klepetanje pisa�e ma�ine, remingtonke, negdje 1900. godine, ne pomislimo li da je James nanovo �itao ono �to je bilo otipkano, i da nije �tedio na ispravkama?

Kad sam ja ponovno, prije dvije godine, oboljela od raka, i kad sam morala prekinuti rad na skoro dovr�enom romanu In America, jedan ljubazni prijatelj iz Los Angelesa, znaju�i koliko sam o�ajna i u strahu da knjigu ne�u zavr�iti, ponudio mi je da ostavi svoj posao, do�e u New York i ostane koliko bude trebalo, da mu izdiktiram ostatak romana. Istina, prvih osam poglavlja je ve� bilo ura�eno (odnosno, mnogo puta nanovo napisano i i��itavano) i ja sam zapo�ela pretposljednje poglavlje. Ali nisam osje�ala da imam ta dva poglavlja do kraja u svojoj glavi. A ipak, ipak, morala sam odbiti tu dirljivu i velikodu�nu ponudu. Nije to bilo stoga �to sam ve� bila tako omamaljena drasti�nim kemoterapijskim koktelima i tabletama protiv bolova da sam zaboravila �ta sam planirala napisati. Morala sam biti u stanju vidjeti �ta pi�em, ne samo �uti. Morala sam biti kadra iznova to i��itati.

�itanje obi�no prethodi pisanju. A impuls za pisanjem gotovo uvijek se potakne �itanjem. �itanje, ljubav prema �itanju, ono je �to nas navede da po�nemo sanjati o tome da postanemo pisci. I dugo vremena po�to postane� pisac, �itanje knjiga koje drugi pi�u � i ponovno �itanje dragih knjiga iz pro�losti � predstavlja neodoljivo bje�anje od pisanja. Bijeg. Utjehu. Muku. I, da, nadahnu�e.

Naravno, ne�e to svi pisci priznati. Sje�am se da sam jednom rekla V.S. Naipaulu ne�to o jednom svom omiljenom romanu iz 19. stolje�a, veoma poznatom romanu, za koji sam pretpostavljala da mu se on, poput svih kojima je stalo do knji�evnosti, divio koliko i ja. Ali ne, on ga nije pro�itao, rekao mi je, da bi vidjev�i sjenku iznena�enja na mom licu, strogo dodao: �Susan, ja sam pisac, a ne �italac.�

Mnogi pisci, koji vi�e nisu mladi, tvrde, iz raznih razloga, da vrlo malo �itaju, zapravo, da smatraju da su, u nekom smislu, �itanje i pisanje nekompatibilni. Mo�da, za neke pisce, i jesu. Nije na meni da sudim. Ako je razlog tome tjeskoba i strah da se ne potpadne pod ne�iji utjecaj, to mi izgleda kao ta�ta, isprazna briga. Ako je razlog nedostatak vremena � jer u danu ima samo toliko sati koliko ima, a sati provedeni u �itanju o�ito se oduzimaju od sati u kojima bi se moglo pisati � asketizam je to kome ja ne te�im.

Izgubiti se u knjizi, ona stara fraza, nije dokona fantazija ve� uzorna stvarnost kojoj se te�ko oduprijeti. Virginija Woolf je slavna po rije�ima iz jednog svog pisma: �Nekad pomislim da mora biti da je raj zapravo neprestano, neiscrpno �itanje.� Naravno, onaj rajski dio jeste to da je � opet po rije�ima Virginije Woolf � �stanje �itanja potpuna eliminacija ega.� Na�alost, mi ego nikad ne gubimo, ba� kao �to ne mo�emo zakora�iti na vlastitu stopu. Ali to bestjelesno stanje, �itanje � dovoljno je nalik transu da nas natjera da se osje�amo kao da smo se li�ili svoga ega.

Poput �itanja, tog zanesenja�kog �itanja, i pisanja proze � �ivljenje �ivota drugih bi�a � jednako se do�ivljava kao gubljenje sebe.

Svi bismo danas voljeli misliti da je pisanje tek oblik samopo�tovanja. Drugim rije�ima: samoiskazivanje. Od nas se vi�e ne o�ekuje da budemo sposobni za autenti�na altruisti�ka osje�anja, mi nismo kadri pisati o bilo kome do o sebi samima.

Ali to nije istina. William Trevor govori o smjelosti neautobiografske imaginacije. Za�to ne bismo pisali da bismo pobjegli od sebe, ba� kao �to pi�emo da iska�emo sebe? Mnogo je zanimljivije pisati o drugima.

Suvi�no je re�i da ja pozajmljujem djeli�e sebe svim svjim likovima. Kad, u romanu In America, moji imigranti iz Poljske stignu u Ju�nu Kaliforniju � blizu sela Anaheim � godine 1876., i krenu u pustinju, da se prepuste zastra�uju�oj viziji praznine koja sve mijenja, ja to zacijelo crpim iz sje�anja na svoje djetinje �etnje, �etrdesetih godina, pustinjom ju�ne Arizone � izvan onog �to je tad bio gradi� Tucson. Tek kod tre�eg nacrta knjige izbrisala sam, nevoljko, pri�u o sagvarosima. (Avaj, nema vi�e sagvarosa zapadno od rijeke Colorado.)

Ono o �emu ja pi�em nisam ja ve� ne�to drugo. Kao �to je ono �to ja pi�em inteligentnije od mene. Jer sam samo to kadra nanovo ispisati. Moje knjige znaju ono �to sam ja jednom znala � u hipu i namah. A ispisati najbolje rije�i na papiru ne �ini se nimalo lak�im, �ak i nakon toliko godina pisanja. Naprotiv. Tu le�i ona golema razlika izme�u �itanja i pisanja. �itanje je vokacija, umije�e, u kome, uz praksu, morate jednom postati stru�njak. Ono �to steknete vremenom kao pisac uglavnom su neizvjesnost i tjeskoba.

Sva ta pi��eva osje�anja nedovoljnosti � bar, ovaj pisac- nastaju na ubje�enju da je knji�evnost va�na. �Va�na� je svakako preblijeda rije�. Da, postoje knjige koje su �potrebne�, odnosno knjige za koje, dok ih �itamo, znamo da �emo ih ponovo �itati. Mo�da vi�e no jednom. Ima li ve�e privilegije nego kad ti svijest bude pro�irena, napunjena, izo�trena knji�evno��u?

Mudre knjige, uzorci mentalne zaigranosti, one �to poti�u osje�anja, vjerni bilje�nici stvarnoga svijeta (ne tek zbrka u ne�ijoj glavi), sluge povijesti, zagovornici suprotstavljenih i buntovnih osje�anja... roman koji je potreban  � mo�e biti, treba da bude, ve�ina tih stvari.

A pitanje da li �e i dalje biti �italaca koji dijele to visoko po�tovanje prema naraciji, pa, dobro, �To pitanje nije u pitanju�, kako je Duke Ellington odgovorio upitan za�to svira na matinejama u Apollou. Najbolje je nastaviti veslati.

S engleskog prevela:

Senada Kreso