Jesen - zima 2005

  PAUL RICOEUR - FILOZOF ČITANJA (1913-2005)
  Mario KOPIĆ
 
 

Paul Ricoeur, jedan od najznačajnijih mislilaca današnjice, rodio se 1913. godine u francuskoj Valenciji, u duboko vjerničkoj protestantskoj obitelji.1 Majka mu je umrla kad je imao šest mjeseci, a otac (nastavnik engleskog jezika) je poginuo u prvom svjetskom ratu, tako da su ga zajedno sa sestrom Alice odgajali baka i djed. U mladosti je puno čitao i radio u raznim protestantskim pokretima za mlade. Njegov prvi učitelj filozofije na liceju u Rennesu, Dalbiez, bio je tomist i ujedno veliki poznavatelj Freuda. Tijekom studija filozofije u Rennesu i Parizu, gdje se upoznao s refleksivnom tradicijom francuske akademske filozofije, Ricoeur je postao aktivan u socijalističkom pokretu. Svoje kršćanstvo vazda je povezivao sa zauzimanjem za društvenu pravednost i posebice sa zauzimanjem za nenasilje (zbog svojega pacifizma napustio je socijalističku stranku koja nije bila kadra osuditi kolonijalni rat u Alžiru). Oženio se, dobio troje djece i predavao po raznim provincijalnim licejima, no uskoro ga je zahvatila oluja drugoga svjetskoga rata. Nijemci su ga zarobili i kao oficir-ratni zarobljenik mogao je dobro naučiti njemački, što je iskoristio za upoznavanje s tadašnjom njemačkom filozofijom egzistencije i fenomenologijom. Nakon rata neko vrijeme Ricoeur podučava na protestantskom kolegiju i radi za Nacionalno središte za znanstvena istraživanja (CNRS). Godine 1948. postaje profesor povijesti filozofije na Sveučilištu u Strasbourgu, 1956. godine izabran je za profesora na Sorbonni, a 1966. preuzima mjesto dekana sveučilišta Paris X, Nanterre. U šezdesetim godinama imao je vidnu ulogu u živahnim polemikama o psihoanalizi i strukturalizmu. Bio je sklon studentskom pokretu 1968. godine, no kao dekan nije znao sjediniti različite studentske interese, niti je mogao prihvatiti ekstremne poglede radikalne ljevice, tako da se morao na tri godine skloniti u Louvain. Rano je počeo predavati i na odsjeku za filozofiju na teološkom fakultetu (Divinity School) sveučilišta u Chicagu, na kojemu su predavali i Mircea Eliade (koji je postao Ricoeurov dobar prijatelj) i Hannah Arendt. Redovita je predavanja u Chicagu preuzeo između 1970. i 1990. godine i u tim godinama potaknuo nadasve plodnu komunikaciju između anglosaksonske i kontinentalne filozofske tradicije. Desetljećima je bio ugledan suradnik revija oko kojih su se okupljali personalisti i kršćanski socijalisti, posebice revija Esprit i Christianisme social. Godine 1974. postao je urednik ugledne revije Revue de métaphysique et de morale i ustanovitelj Centra za fenomenologiju pri CNRS. Vazda je bio ekumenski otvoren, blizak ekleziološkoj viziji protestantske monaške zajednice u Taizéju. Jesen njegova život bolno je obilježena obiteljskom tragedijom, kako sam kaže, “velikim petkom života i mišljenja”2: četvrti sin Olivier izvršio je 1986. godine samoubojstvo. U Ricoeurovim zadnjim tekstovima uočljiv je sve veći napor sučeljavanja sa zlom, negativnošću, neobjašnjivom boli svijeta...
Ricoeur je nedvojbeno filozof čitanja,3 što za filozofe uopće nije tako samo po sebi razumljivo kako se možda čini. U njegovim ćemo tekstovima zaludu tražiti ponornu filozofsku invenciju, rođenu u zadnjoj samoći mišljenja, silovit uvid kakvog Parmenida, Heraklita, Descartesa ili pak Kanta. Ricoeurovi su tekstovi naime najčešće “dosadni” zapisi čitanja - pozornog, temeljitog, trijeznog, samokritičkog, otvorenog za raznovrsna obzorja smisla. Stoga nam Ricoeurova čitanja upravo u svojoj “drugotnosti” otkrivaju nešto prvotno, nešto prvobitno. Njegova predanost lektiri nije samo činjenica koju je filozof višeput iznova naglašavao u svojim intervjuima, gdje je isticao avanturu svoje mladosti kao “život čitatelja”. Čitanje i zapisi, rođeni iz čitanja, primjerice zbornici Lectures,4 eseji posvećeni biblijskoj egzegezi, kontinuirana nadovezivanja na tekstove drugih i na tekstove o tekstovima, koji pokrivaju desetine stranica u njegovim filozofskim esejima i velikim sustavnim djelima, sve su to nadasve znamenja unutarnje nužnosti osobitog mišljenja. Ricoeur, poznavatelj književnosti, religijskih tradicija i klasičnih filozofskih predaja Zapada (tumačio je tekstove od Platona i Aristotela preko Freuda do anglosaksonske analitičke filozofije), nije bio na čitanje vezan samo iz ljubopitljivosti ili potrebe za zidanjem papirnatih svjetova. Čitanje je za njega misaona zadaća i zavjet koje nam otvara bogatstvo zbilje. Zadaća  stoga, jer je ishodište Ricoeurove misli “subjekt” koji je postao sam sebi radikalno upitan, budući da sebe razumije kao mogućnost da sebe sama i sve drugo postavlja u pitanje, realizirajući tu mogućnost radikalnošću koja prekoračuje kartezijansku dvojbu. Zavjet stoga, jer se u čitanju preko zapleta intersubjektivnosti subjekt nužno otvara tajanstvu drugosti “bitka”.
Ricoeur dakle prevladava racionalističko poimanje cogita; subjekt je mišljenja u njegovoj filozofiji kontingentan, konačan, lišen sebe-utemeljujuće stvaralačke mogućnosti novovjekovnoga subjekta.5 Prema njegovom uvjerenju, cogito nije kadar za potpunu gnoseološko samoutemeljenje, cogito  je ranjen (Jean Greitsch). Njegova je samospoznaja posredovana tekstom svijeta i svijetom teksta: “Najradikalniji način na koji hermeneutika stavlja u pitanje prvenstvo subjektivnosti jest u  tome da uzmemo za kamen kušnje teoriju teksta: ako je smisao nekoga teksta doista postao autonoman u odnosu spram subjektivne intencije njegova autora, bitno pitanje nije više u tome da iznova nađemo - iza teksta - izgubljenu intenciju, nego da razvijemo, nekako pred tekstom, ‘svijet’ kojega taj otvara i otkriva”.6 Čitalačko je raskrivanje istine svagda fragmentarno. Čitanje omogućuje samo djelomičnu refleksiju subjekta, budući da je ona vazda necjelovita i vazda polazi iz stanovite perspektive. Ograničavaju je druga čitanja i čitalačka stajališta. U čitanju teksta ne mislimo preko intuitivne sinopse, nego u diskurzivnom pročitavanju koje je vezano na određeno ishodište i određen istok. Istina mišljenja za Ricoeura jest čitanje koje u tekstu, kadrom proizvoditi nove konfiguracije smisla, otkriva značenje, preoblikujući nas tako u svijetu u kojem jesmo - nas koji smo svijet sam. Čitanje nam može posredovati novu otvorenost svijeta, njegovu i našu preobrazbu. Decentrirani subjekt tako pridobiva novu prijemčivost za Drugoga - i za sebe. Prema Ricoeuru, “nemoguće je spoznavati sebe neposredno ili introspektivno. Samo s nizom zaobilaznica spoznajemo punoću i zapletenost našega bića... Naglasak posredovanosti prožima cjelokupnu njegovu metodologiju”.7 U tom je smislu uočljiva srodnost Ricoeureve misli s freudovskom psihoanalizom, budući da i za nju središnje značenje ima interpretacija višeznačnih jezičnih izraza, budući da i za nju “subjekt nikad nije ono što misli da jest”. Ricoeura je ta srodnost pobudila na produbljenu interpretaciju psihoanalize iznesenu u knjizi O interpretaciji: esej o Freudu.8 Mislilac koji je pomagao razdrobiti kartezijansku samosvijest i pokazati da čovjek nije gospodar u vlastitoj kući, prema Ricoeurovim kompleksnim analizama, u zadnjoj instanci je samo demitizirao simbole i u ime “pogleda na svijet” lišio ih njihove mnogoznačnosti. No, u Freudovoj se misli ipak razotkrila kritička dimenzija koju hermeneutika ne može zaobići, iako zbog ruptura smisla čovjeka nikada ne možemo u cjelini “razložiti”. Uza svu potrebu analitičke, znanstvene kauzalnosti, u njemu se i iza njega otvara područje “razumijevanja”: “Za Ricoeura hermeneutika u pravom smislu riječi ostaje metakritička disciplina koja zahvaća kako raskrinkavajuću funkciju tumačenja tako i kreativnu funkciju razumijevanja”.9 Ranjenost svijesti zahtijeva, s jedne strane, odlučnost u uništenju idola i fetiša u svojemu svijetu, a s druge mogućnost za čitanje simbola i posredovanoga jezika.
Ranjeni cogito u svijetu razotkriva i ranjenost svijeta samoga. Prva etapa Ricoeureva mišljenja obilježena je s kršćanskim egzistencijalizmom i personalizmom Gabriela Marcela. Pri tomu nije posrijedi uključivanje u tada moderne misaone tokove, nego originalna artikulacija problema koji su obilježili cjelokupnu njegovu filozofiju. Već u ranim spisima o Gabrielu Marcelu10 i  Karlu Jaspersu11 vidljiv je Ricoeurov izraziti smisao za posljednju nedokučivost realnoga. U “simbolici zla” i velikoj trilogiji Vrijeme i pripovijest ( Temps et récits) te u spisu Sebe kao drugoga (Soi-Même comme un autre) u aporetičnom mišljenju temporalnosti i sebstva osjet se za misterij vraća na drugoj razini, jezičnoj: na razini pripovijesti i teksta.
Mišljenju koje je svjesno ranjenosti cogita i koje pokušava biti otvoreno za nedokučivost realnosti, nužno se postavlja pitanje o referencijalnoj mogućnosti mišljenja. Ricoeur se u cjelokupnom svojemu djelu vazda iznovice posvećuje analizama naše mogućnosti prevladavanja subjektivnosti i doticanja izvan-jezične realnosti. Pri tomu je prije svega želio prevladati način kako je tu “spoznajno-teorijsku” problematiku tretirala anglosaksonska filozofija, usredotočena na znanstvene, empirijske i logičke aspekte pitanja. Ricoeur je pokušao tematizirati metaforični jezik koji izražava izmičuću se tajnu “Bitka”, kako je Ricoeur tu posljednju “referencu” rado imenovao heideggerovskim terminom.12 Radikalni rez - i tajanstvena komunija - između jezika i stvarnosti omogućuje zbiljsko “referiranje” u svijetu simbola. Pri tome je Ricoeur uveo razlikovanje između simbola (ukorijenjenoga u kozmičkom poretku) i metafore (slobodne invencije diskursa).13 Uobičajena susptitucijska teorija metafore Ricoeura nije zadovoljila: metaforu je doduše aristotelovski odredio kao “kretanje” (phora), koje znači odstupanje/otklon od prvotnoga značenja - para to kyrion - no metaforu ne možemo nadomjestiti s uobičajenom riječi ili parafrazom. Metafora, naime, “impertinentnom atribucijom” stvara novu “semantičku pertinentnost”. Tako su za simbol kao i za metaforu karakteristični semantička inovacija i širenje značenja koje strukturira i izražava horizont poimanja svijeta. U tomu je skrivena kreativna moć jezika: “metafora proizvodi nove mogućnosti imaginacije i viđenja; pripovijest stvara nove konfiguracije koje strukturiraju pojedinačno i korporativno iskustvo”.14 No - što je za Ricoeura bitno - pri tomu ostaje očuvana referencijalnost: “Što je raskriveno sa simbolom, vazda je više od značenja (meaning); vazda prekoračuje razinu smisla prema razini reference. Ukratko, svi simboli imaju ontološke implikacije”.15
U kasnijim djelima o metafori i pripovijesti Ricoeur je razotkrivao kreativne mogućnosti jezika u više sklopova. U pripovijesti “priča” (pripovijedana u ljudskom vremenu) preobražava “povijest” (koja se slučila u konsekutivnosti prirodnoga vremena) u novi svijet koji zapisan, odnosno ispripovijedan postaje cjelinom u kojoj pojedinačni događaji imaju nov smisao i ujedno čitatelju/slušatelju otvaraju pre-oblikovanje svijeta. Pripovijednost i vremenitost međusobno se uvjetuju; u pripovijesti se re-figurira čitateljevo iskustvo vremena. “Vrijeme je nekako ono na što se pripovijest odnosi”.16 U čitanju “pripovijesti” iskušava se tako razotkrivanje i preobražavanje nizanja događaja.
Prvi tematski sklop gdje je takva “filozofija čitanja” pokazala svoju plodnost bila je filozofska antropologija. Prvotni Ricoeurev projekt bio je naime izraditi Filozofiju volje. Ostvario ga je samo djelomično djelom Voljno i Nevoljno (1950) i s dva toma djela Konačnost i krivnja, 1960. godine. U zadnjem ga je djelu fenomenološka deskripcija volje dovela  do zaključka da je s Husserlovom eidetskom analizom strukture htijenja (voljnosti) i ne-htijenja (nevoljnosti) nemoguće doći do fenomena “zle” volje. Za fenomenološku se analizu konačnost pokazuje kao nešto radikalno drukčije od krivnje. Jezik krivnje, kojega su filozofi pokušali razumjeti u okviru apstraktne antropološke analitike, pri preciznijoj se analizi pokazuje kao racionalizirani simbolički jezik “mitske” pripovijesti koja ima smisao tek u pripovijesti. Tako se refleksija o mitu i simbolu pokazuje kao “unutarnja” nužnost fenomenološke analitike. Misaoni cogito introspekcije i Husserlove eidetske redukcije mora se po filozofskoj nužnosti otvoriti za čitanje tekstova koji imaju “dvostruko značenje”. Jer kad pokušavamo ući u trag “razlogu” zle volje, naposljetku dolazimo samo do njezine pogrešnosti, (afektivne) krhkosti, manjkavosti, suvišnosti17 - svagda nam izmiče zlo kojemu se volja može predati u dubinama koje se čine s onu stranu dihotomije slobode i neslobode. No ipak je u istinskom svijetu (kojega tematizira drugi dio, empirika volje) života to zlo bjelodano. Fenomenološka deskripcije zle volje je dakle nemoguća. Čovjekova je sklonost zlu za razum nedokučiva. Ili je nazočna kao “neizreciva”? Ricoeur je uvjeren da to nije prava filozofska alternativa. “Zla” volja, “kriva sloboda” jest naime odlučno tematizirana u mitsko-simboličkom jeziku velikih predaja čovječanstva, posebice u dvjema tradicijama koje su za Europu presudne: grčkom i judeo-kršćanskom mitskom ciklusu, u “tekstovima” tih predaja. Intersubjektivni svijet simbola omogućuje nam “hermeneutičku” misaonu tematizaciju koja izmiče eidetskoj analizi. “Čitanje” tako postaje u Ricoeurjevoj misli “među-član između reference, ukoliko je ta namjena koja pripada metaforičkoj izjavi, dakle još jeziku, i bitka kojega ta otkriva”.18 Čitanje “teksta” jest nužna spoznajna zaobilaznica za tematizaciju odlučnih dimenzija ljudskoga. U kasnijim je djelima Ricoeur tu spoznaju nadgradio istraživanjem relevantnosti teksta, metafore i pripovijesti.19 I njegova tematizacija ljudske djelatnosti polazila je od imanentnih zahtjeva tekstualnosti: naslov zbornika eseja Od teksta do akcije nije samo kronološki, nego ukazuje i na dublju povezanost.
Ne zaboravimo na kraju ovoga skromnog osvrta na djelo jednoga od najznačajnijih mislilaca našega vremena riječi Françoisa Dossea: “Šetnja s Ricoeurom, doživljena sa sluhom spram njegova stoljeća, izaziva kod onoga tko si uzme vrijeme da ga prati, duboko unutarnje veselje. To je istinski živa strast koja oživljava to postavljanje u povijest jednoga života, bogatog smislom, i to ne s idolatrijskim ciljevima, ne da bismo postavili nosu sliku zapovjednika, nego da bismo dijelili taj dar Ricoeura samoga, vrelo komunikativne mudrosti”.20

 

BILJEŠKE

1 U autobiografskoj skici oslanjamo se prije svega na tri izvora: na Ricoeurevu autobiografiju (Réflexion faite. Autobiographie intellectuelle, Paris 1995), biografsku bilješku u knjizi D. Jervolino: Ricoeur: L’amore difficile, Roma 1995, str.241-243, i geslo P. Ricoeur u Biographisch-Bibliographisches Kircchenlexikon, izd. F.W.  Bautz/T. Bautz, Herzeberg 1994, Bd. VIII, in: Routledge Encyclopedia of Philosophy, London 1988, vol.8.
2 Paul Ricoeur, Réflexion faite. Autobiographie intellectuelle, Paris 1995, str.79.
3 Usp. S. H. Clark, Paul Ricoeur, London/New York (Routladge) 1990; L. Dornisch, Faith and philosophy in the writings of Paul Ricoeur, Lewiston, N.Y 1990; Paul Ricoeur, les metamorphoses de la raison hérmeneutique: actes du colloque de Cerisy-la.Salle, 1er-11 aout 1988 (sous la direction de Jean Greisch et Richard Kearney), Paris 1994; O. Mongin, Paul Ricoeur, Paris 1994; J. Fodor, Christian hermeneutics: Paul Ricoeur and the refiguring of theology, Oxford-New York 1995; L. E. Hahn (ed.), The Philosophy of Paul Ricoeur, Chicago 1995; C. E. Reagan, Paul Ricoeur: his life and his work, Chicago 1996; J. Mattern, Ricoeur zur Einführung, Hamburg 1996.
F. Dosse, Paul Ricoeur, Les sens d’une vie, Paris 1997;
4 Lectures 1. Autour du Politique, Paris 1991; Lectures 2. La contrée des philosophes, Paris 1992; Lectures 3. Aux frontières de la philosophie, Paris 1994.
5 Već u ranim esejima posvećenim Husserlu pod naslovom A l’école de la phénoménologie Ricoeur je kritizirao relikte novovjekovnoga poimanja subjekta u huserlovskoj fenomenologiji, neposrednost osvještenja, transparentnost koja za samospoznaju ne potrebuje izvanjštenje u simbolički svijet kulture.
6 Réflexion faite, str. 56.
7 D. Ihde, Hermeneutic Philosophy: The Philosophy of Paul Ricoeur, Evanston 1971, str. 7.
8 De l’interpretation: Essai  sur Freud, Paris 1965. Usp. o tom temeljnom djelu P. Welsen, Philosophie und Psychoanalyse. Zum Begriff der Hermeneutik in der Freud-Deutung P. Ricoeurs, Tübingen 1986; R. Jahnig, Freuds Dezentrierung des Subjekts im Zeichen der Hermeneutiken Ricoeurs und Lacans, Frankfurt/M-New York 1989.
9 A. C. Thiselton, New horizonts in hermeneutics, Grand Rapids 1992, str. 345.
10 Gabriel Marcel et Karl Jaspers: Philosophie du mystère et philosophie du paradoxe, Paris 1948.
11. Vidi gore navedeno djelo kao i djelo P. Ricoeur, M. Dufrenne, Karl Jaspers et la philosohie de l’existence, Paris 1947.
12 O Ricoeuerovom filozofskom odnosu spram Heideggera, usp. P. L. Bourgeois, Traces of understanding: a profile of Heidegger’s and Ricoeur’s hermenutics, Amsterdam/Atlanta 1990.
13 Usp. La métaphore vive, Paris 1975; The Rule of Metaphor. Multi-disciplinary Studies of the Creation of Meaning in Language, Toronto 1977; P. Ricoeur, E. Jüngel, Metaphor. Zur Hermeneutik religiöser Sprache, München 1974.
14. A. C. Thiselton, New horizonts in hermeneutics, op. cit., str. 351.
15 Christian hermenutics, op.cit., str. 125.
16 Réflexion faite, op.cit., str. 63.
17 Na to upozorava više istraživača Ricoeurove misli. Usp. T. Nkeramihigo, L’homme et la transcendence selon P. Ricoeur, Paris-Namur 1984; B. Stevens, L’apprentisage des signes. Lecture de Ricoeur, Dodrecht-Boston-London 1991; D. Jervolino, Il cogito e l’ermeneutica. La questione del sogetto in Ricoeur, Napoli 1993; isti, Ricoeur. L’amore defficile, Roma 1995.
18. Réflexion faite, str.48.
19 Usp. La métaphore vive, Paris 1975; trilogija Temps et récits, Paris 1983-1985; Du texte à l’action, Paris 1986.
20 François Dosse, Paul Ricoeur, Les sens d’une vie, op. cit., str. 12.